‘Mapa iz Seville’: Iskra koja je potaknula Erdogana na suprotstavljanje Evropi

Turska povezanost s Libijom ne ograničava se samo na povijesne, kulturne i demografski isprepletene dimenzije, već obuhvata i geostrateške aspekte koji se tiču zajedničkih interesa dvije zemlje i njihove sposobnosti da povećaju svoj udio u resursima regije koja ih okružuje.

Libija, slično kao i Sirija, ima strateški značaj za Tursku. Kao što Sirija predstavlja važnu stratešku dubinu za Anadoliju i direktno utječe na njenu sigurnost i stabilnost, tako i Libija predstavlja značajnu pomorsku stratešku dubinu za Tursku, što će biti detaljno objašnjeno u nastavku.

Međutim, od ponedjeljka navečer, 12. maja, Libija prolazi kroz sigurnosne nemire, nakon ubistva Abdel Ghanija al-Kiklija, poznatog kao „Ghnewa”, predsjednika Uprave za podršku stabilnosti (SSA) koja djeluje u okviru Predsjedničkog vijeća Libije, u glavnom gradu Tripoliju. Ovo se dogodilo paralelno sa sukobima između snaga Uprave za podršku stabilnosti i snaga 444. borbene brigade Ministarstva odbrane.

Iako je premijer Abdul Hamid Dbeibah sljedećeg jutra zahvalio vojsci i policiji na njihovom „značajnom uspjehu u uspostavljanju sigurnosti i provođenju državne vlasti u glavnom gradu“, sukobi su se ubrzo ponovno nastavili. Nakon toga, Ministarstvo odbrane u Vladi nacionalnog jedinstva u Tripoliju objavilo je prekid vatre i rasporedilo neutralne regularne snage na linije razdvajanja.

Ova sigurnosna nestabilnost potaknula je Misiju Ujedinjenih naroda za podršku Libiji (UNSMIL) da, u saradnji s libijskim Predsjedničkim vijećem, formira „Komitet za primirje“ radi nadziranja postignutog primirja.

Nemiri se nisu odrazili samo na sigurnosnu situaciju, već su se proširili i na političku sferu. Parlament sa sjedištem na istoku zemlje, kojim predsjedava Aguila Saleh, pokušao je proširiti svoj utjecaj prema zapadu, gdje se nalazi međunarodno priznata vlada Abdul Hamida Dbeibeha. Parlament je najavio da provodi evaluaciju kandidata za premijersku funkciju, u saradnji s Visokim državnim vijećem sa sjedištem u Tripoliju, na čijem je čelu Khalid al-Mishri.

U glavnom gradu Libije također su održani protesti koji su zahtijevali odlazak Dbeibeha, dok su medijski izvještaji ukazivali na ostavke ministara i zamjenika ministara.

Ova previranja otvorila su vrata različitim scenarijima koji bi mogli dodatno destabilizirati zemlju, koja je već opterećena regionalnim podjelama i sukobom dvije vlade: jedne na zapadu, koju predvodi Dbeibah i koja je međunarodno priznata, i druge na istoku, pod vodstvom Osame Hamada, koja uživa podršku oružanih snaga na čelu s Khalifom Haftarom i njegovim sinovima.

S obzirom na višegodišnju uključenost Turske u krizu kroz dogovore i značajno vojno prisustvo, postavlja se pitanje šta Ankara može ponuditi da obuzda krizu i koje alternative ima na raspolaganju kako bi spriječila zemlju da potone u haos koji bi ugrozio njenu sigurnost i stabilnost te negativno utjecao na turske strateške interese u toj regiji.

Strateški značaj Libije

Memorandum koji je Turska potpisala s vladom bivšeg premijera Fayeza al-Sarraja, poznat kao „Memorandum o razumijevanju o razgraničenju pomorskih jurisdikcija“, odigrao je ključnu ulogu u ponovnom pozicioniranju Turske u Sredozemlju nakon decenija prisilne izolacije i pokušaja da joj se uskrati pristup resursima istočnog Mediterana.

Juan Luis Suarez de Vivero i Juan Carlos Rodriguez Mateos, dva profesora na Univerzitetu u Sevilji, Španija, objavili su 2004. godine studiju pod naslovom: “Pomorska Evropa i proširenje Evropske unije: Geopolitička perspektiva”. Studija je uključivala mapu pomorske situacije zemalja koje su tada željele pristupiti Uniji, kao što su: Rumunija, Bugarska, Hrvatska i Turska.

Mapa je kasnije postala poznata kao „Mapa iz Seville“, koja je Turskoj dodijelila vrlo uzak morski pojas uz obalu Antalije, iako Turska ima najdužu obalu na istočnom Mediteranu. Nasuprot tome, svako grčko ostrvo dobilo je isključivu ekonomsku zonu dužine 370 kilometara, uključujući i ostrvo Kastellorizo (Meis), koje je udaljeno svega dva kilometra od turske obale, dok je od grčke obale udaljeno gotovo 580 kilometara!

Zbog toga je sporazum o razgraničenju pomorskih zona s Libijom pružio Turskoj snažno pravno uporište za ostvarivanje svojih prava, posebno kada je riječ o resursima istočnog Mediterana, jer je tim sporazumom dobila ekskluzivnu ekonomsku zonu koji se procjenjuje na nekoliko hiljada kilometara.

U studiji koju je 2020. godine objavila Direkcija za komunikacije Predsjedništva Republike Turske, pod naslovom „Strateški korak u jednačini istočnog Mediterana“, navodi se da je ovaj sporazum prvi takve vrste koji je Turska potpisala s nekom mediteranskom državom, osim Turske Republike Sjeverni Kipar (TRNC), u vezi s epikontinentalnim pojasom i isključivim ekonomskim zonama (EEZ).

U studiji se također dodaje da je sporazum osigurao prava i Turske i Libije na Mediteranu, te omogućio Ankari da pošalje poruku da „neće dozvoliti dovođenje pred svršen čin u regiji“.

Zbog svega toga, bilo je sasvim očekivano da se Ankara neće zadovoljiti pukim posmatranjem i praćenjem razvoja situacije, tim prije što su u zapadnom dijelu zemlje još uvijek raspoređene njene trupe, u skladu s Memorandumom o sigurnosnoj i vojnoj saradnji potpisanim 2019. godine.

Turske alternative za rješavanje krize

Iako je Turska službeni saveznik libijske vlade na zapadu zemlje, zbog čega joj je u junu 2020. godine pružila vojnu podršku kako bi odbila napad na glavni grad Tripoli koji su pokrenuli Khalifa Haftar i zemlje koje ga podržavaju, i to više od godinu dana nakon početka ofanzive, Ankara je u narednim godinama počela raditi na uspostavljanju kontakta s vojnim komandantom Haftarom na istoku.

To je kulminiralo posjetom njegovog sina Saddama Haftara glavnom gradu Turske, Ankari, u aprilu ove godine, gdje su ga primili turski ministar odbrane Yasar Guler i komandant kopnenih snaga Selcuk Bayraktaroglu.

U međuvremenu je njegov drugi sin, Belqasim Khalifa Haftar, direktor Fonda za razvoj i obnovu Libije, potpisao ugovore s turskim kompanijama za realizaciju infrastrukturnih i građevinskih projekata.

Osim toga, odnosi između Turske i Egipta počeli su se razvijati, nakon što su se dvije zemlje 2020. godine našle na ivici vojnog sukoba u Libiji.

Zbog svega navedenog, jasno je da se današnja turska strategija razlikuje od one prije otprilike pet godina. Ankara u svojoj politici sve više primjenjuje pristup „upravljanja nesuglasicama“ s prijateljskim zemljama, na način koji neće dozvoliti da dođe do pogoršanja međusobnih odnosa i koji čuva zajedničke interese.

U intervjuu za magazin Jeune Afrique sredinom maja, turski ministar vanjskih poslova Hakan Fidan iznio je strategiju svoje zemlje za suočavanje s krizom libijskog raskola i obnovu jedinstva među libijskim narodom, i to kroz tri tačke:

• Prvo: Postizanje dogovora o formiranju vlade koja bi bila prihvatljiva za obje strane, kao priprema za održavanje izbora. Izrazio je svoje protivljenje održavanju izbora prije nego što „politički proces dovoljno sazrije“.

Fidan je ocijenio da bi održavanje izbora u trenutnim uslovima moglo postati „natjecanje između istočnog i zapadnog tabora“, što znači da bi postali regionalno natjecanje, umjesto izraza volje jednog naroda. Naglasio je da Ankara radi na tome da ovu opciju učini mogućom.

• Drugo: Oslanjanje na pristup vođenja dijaloga s utjecajnim akterima na libijskoj sceni kako bi se spriječilo izbijanje novih vojnih sukoba. Fidan je izjavio: „Redovno razgovaramo s Rusijom i našim libijskim partnerima na istoku. Naš prioritet u proteklih pet godina bio je izbjeći vojni sukob između istoka i zapada zemlje“.

Važno je primjetiti da je Fidan ovdje upotrijebio riječ „partneri“ prilikom opisivanja političkih i vojnih snaga prisutnih u istočnoj Libiji, što znači da je Turska uspjela premostiti neslaganja nekoliko godina nakon prestanka vojnih sukoba, pa čak i redefinirati aktivne snage na istoku.

To znači da joj sadašnje pozicioniranje između zapada i istoka zemlje omogućuje da igra efikasnu ulogu u posredovanju između dvije strane kako bi se okončale podjele i ujedinila vojska i sigurnosne službe, što predstavlja značajan iskorak za tursku diplomatiju.

• Treće: Upozorenje na opasnost dalje militarizacije. Fidan je u tom kontekstu skrenuo pažnju na prisustvo ruskih snaga koje su, kako se moglo primijetiti, prebacile dio svoje vojne opreme i vozila iz Sirije u Libiju nakon pada Assadovog režima u decembru prošle godine.

Turska strategija općenito teži uklanjanju stranih trupa iz regije. U tom kontekstu, Ankara ulaže značajne napore kako bi uvjerila Washington da povuče svoje snage iz Sirije. Stoga je požurila formirati zajednički sigurnosni mehanizam s Jordanom i Sirijom kako bi se popunio vakuum nastao odlaskom američkih snaga. To će pomoći i u suprotstavljanju organizaciji Islamska država Irak i Levant (ISIL) te spriječiti njeno ponovno oživljavanje.

Regionalna saradnja

Po uzoru na sirijski model, Turska bi mogla raditi na smanjenju ili okončanju ruske vojne prisutnosti u Libiji i ponovnom ujedinjenju zemlje kroz regionalni mehanizam koji uzima u obzir strateške interese libijskih susjeda.

Prema mom mišljenju, Turska bi u tom pogledu trebala uspostaviti koordinaciju s Egiptom, kroz dubinski strateški dijalog usmjeren na okončanje libijske krize.

Odnosi između Ankare i Kaira bilježe stalni rast, prelazeći granice isključivo ekonomske saradnje i šireći se na strateške i vojne oblasti. Načelnik egipatskog Generalštaba Ahmed Fathy Khalifa posjetio je ovog mjeseca Tursku i sastao se sa svojim kolegom Metinom Gurakom. Dvojica dužnosnika održala su prvi sastanak vojnog dijaloga na visokom nivou između dvije zemlje, koji bi se, prema predviđenom planu, ubuduće trebao održavati svake godine na nivou načelnika Generalštaba dvije zemlje.

Slični sastanci mogli bi se organizirati i na nivou ministarstava vanjskih poslova i obavještajnih službi dvije zemlje, s ciljem usuglašavanja zajedničkih stavova o rješavanju ključnih kriza u regiji – od Libije i Gaze do Sudana i drugih žarišta.

Zaključak

Trenutni mir koji vlada u Libiji ovih dana krajnje je krhak i može se urušiti u svakom trenutku, kako u Tripoliju, tako i između istoka i zapada zemlje. Stoga je izuzetno važno da Turska, zahvaljujući svojoj jedinstvenoj poziciji unutar Libije, poduzme proaktivne korake kako bi se spriječilo izbijanje krize. To podrazumijeva i poduzimanje ozbiljnih koraka u saradnji s lokalnim partnerima i susjednim zemljama kako bi se radilo na obnovi jedinstva u razjedinjenoj zemlji, integraciji njenih podijeljenih institucija i sprečavanju izbijanja ponovnih borbi.

Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i ne odražavaju nužno urednički stav Al Jazeere.