Rusija u Istanbulu igra šah, dok je Zapad zapeo u iluzijama

Kad su ruska i ukrajinska delegacija u petak stigle u Istanbul u pokušaju da okončaju trogodišnji rat u Ukrajini, kontrast između dvije strane u sukobu nije mogao biti veći. Jedna je izgledala uvjereno, metodično i sa jasno definisanim ciljevima. Druga – raspršena i nesigurna.

Stav Rusije o obrisima potencijalnog rješenja već je odavno jasan, izuzev njene proračunate dvosmislenosti o teritorijalnim pitanjima, koju održava kao polugu. Moskva nastavlja lobirati za povratak istanbulskim sporazumima, koje su, kako sada znamo, sabotirali Velika Britanija i SAD u proljeće 2022. godine. Istovremeno, zahtijeva zadržavanje teritorija koje je okupirala od tada, i možda više, iako je još namjerno neodređeno koliko.

Stav proukrajinske koalicije je, nasuprot tome, haotičan. Sjedinjene Američke Države zauzele su gotovo neutralan stav, dok Ukrajina i njeni evropski saveznici rade na tome da spriječe Washington da izvrši pritisak na Kijev da pristane na ono što oni smatraju preuranjenim i nepravednim mirom.

Dogovorili se da se nastave dogovarati

Američki državni sekretar Marco Rubio rekao je u četvrtak da je Trumpova administracija otvorena za bilo koji mehanizam koji bi mogao okončati sukob. U međuvremenu, Ukrajina i njeni evropski partneri insistiraju na 30-dnevnom prekidu vatre kao preduvjetu za ulazak u mirovne pregovore.

Neposredno prije nego što su započeli pregovori o Istanbulu, Ukrajina je izjavila da njena delegacija neće raspravljati s Rusima ni o čemu dok ne dogovore primirje. Evropske zemlje podržale su taj zahtjev, s prijetnjom teškim sankcijama za koje su tvrdile da su ih spremne nametnuti. Hoće li Ukrajina u konačnici smanjiti ovaj zahtjev, ostala je ključna tačka neizvjesnosti jer su u Istanbulu započeli direktni razgovori u petak popodne.

Kad su pregovarači izašli iz dvorane i suočili se s novinarima, ostavili su to pitanje bez odgovora. Dvije strane su se dogovorile da nastave razgovore, ali prekid vatre ostaje na stolu – možda kao mjera za spašavanje obraza koja bi zadržala ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog uključenog. Izuzetno su tanke šanse da Rusi pristanu na bilo kakvo primirje dok ne budu vidjeli jasan put do konačnog sporazuma.

No, cilj ove igre prekida vatre bio je isuviše providan – posebno za ciljnu publiku: administraciju Donalda Trumpa. Prekid vatre očito djeluje protiv Rusije, čija je glavna poluga u pregovorima polako, ali stalno napredovanje njenih trupa duž linije fronta od više od 1.000 km.

Ukrajinski i evropski zahtjev je osmišljen da bude odbijen. Njegova stvarna svrha je da iznevjeri pregovore, okrene Trumpa protiv Putina, i oživi dugogodišnju strategiju da se pokuša poraziti  Rusija kroz kombinaciju pojačane vojne podrške Ukrajini i novih ekonomskih sankcija Moskvi.

Ova strategija nije nova i već je skupo koštala Ukrajinu u posljednje tri godine: izgubljeno je ogromno područje i ključna infrastruktura, ubijene su stotine hiljada, a 6,9 miliona ljudi, uglavnom žena i djece, napustilo je zemlju – vjerovatno zauvijek.

Ruski stav se ne mijenja

Kao odgovor na ono što vidi kao manipulaciju, Rusija je poslala delegaciju političkog statusa nižeg od očekivanog, ali koja uključuje vojne i diplomatske stručnjake najvišeg nivoa sposobne raspravljati o svim tehničkim aspektima mogućeg sporazuma. Poruka: Moskva je spremna za suštinske pregovore – ako odu dalje od performativnih ultimatuma.

Ruski stav o obrisima nagodbe nije se promijenio od prethodnih razgovora u Istanbulu u proljeće 2022, kada je insistirala na neutralnoj Ukrajini s ograničenjem veličine njene vojske.

Jedina razlika je sada teritorija. Prema okviru iz Istanbula 2022. godine, Rusija bi se povukla u kontaktne linije jer su postojale prije pune invazije. Sada tvrdi da je teritorija osvojena od tada – i održava stratešku dvosmislenost nad dijelovima Donjecka, Luganska, Hersona i Zaporižje koji su još pod ukrajinskom kontrolom, koristeći ih kao pregovaračke adute.

Od početka pune invazije, Moskva gleda na teritorijalnu okupaciju kao na oblik kazne za ono što smatra ukrajinskom nepopustljivošću. Glasnogovornica ruskog ministarstva vanjskih poslova Marija Zaharova je to otvoreno izjavila u četvrtak: „Ukrajinska teritorija se smanjuje svaki put kad Ukrajina odbije pregovore“.

Međutim, teritorija nije glavni cilj Kremlja u Ukrajini. Glavni cilj je povući čvrstu crvenu liniju protiv daljnje zapadne vojne ekspanzije u blizini svojih granica, stoga zahtjevi za vraćanje neutralnog statusa Ukrajine i smanjenje veličine njenih oružanih snaga na najmanji mogući minimum. Međutim, Moskva je otvorena za ideju da se Ukrajina pridruži Evropskoj uniji – ne samo zato što je ta perspektiva veoma malo vjerojatna, jer države poput Poljske i drugih u istočnoj Evropi smatraju da ukrajinski poljoprivredni sektor predstavlja prijetnju njihovoj ekonomskoj stabilnosti.

S obzirom na trenutnu situaciju na bojnom polju, rat se može završiti samo pod ruskim uvjetima, koliko god se to moglo činiti surovim i nepravednim. Svakodnevni napredak ruskih trupa i postepeni gubici teritorija Ukrajine to potvrđuju. Svaka odgoda u mirovnim pregovorima rezultira manjom Ukrajinom. Putin se ponaša kao politički reketar –  slično onima koji su vodili Sankt Peterburg tokom njegovih formativnih godina u politici, po principu: Što se duže opirete, to više plaćate.

Za šta su umirali Ukrajinci?

Ali sporazum po tim uvjetima bilo bi izuzetno teško prodati – Ukrajincima i Evropljanima, koji su također pretrpjeli znatne ekonomske posljedice zbog sankcija Rusiji. Postavlja se neizbježno pitanje: Za šta su se, onda Ukrajinci borili i umirali protekle tri godine? Mogli su osigurati daleko bolji sporazum u okviru Sporazuma iz Minska 2015. – ili čak prema propalom sporazumu iz Istanbula 2022.

Ukrajinu je u borbi održala iluzija – njegovana vojno-industrijskim kompleksom i psihološkim operacijama na društvenim mrežama – da se nuklearna sila poput Rusije može odlučno poraziti.

Strah od tog da budu doživljeni kao najveći uzročnici ukrajinske patnje, pored Rusije,  je ono što sada tjera evropske političare da nastave kopati dublju rupu za Ukrajinu i njeno vodstvo, umjesto da priznaju (ili tiho preoblikuju) poraz u ratu do kojeg, kao što predsjednik Trump ispravno tvrdi, nikada nije ni trebalo doći.

No, gotovo sve karte sada su na stolu. Iluzije se odbacuju jedna po jedna. Ideja, koju su iznijele Francuska i Velika Britanija, o raspoređivanju NATO-ovih trupa u Ukrajini je gotovo odložena –  to bi eskaliralo sukob iz posredničkog rata u direktni sukob NATO- a i Rusije. U međuvremenu, EU se priprema za smanjenje kvota za bescarinsku trgovinu ukrajinskim uvozom, koji su pomagali održavati ekonomiju Ukrajine u posljednje tri godine. To je direktan znak da Brisel više ne vidi nastavak rata kao realističan put naprijed.

Jedan od posljednjih napora da se promijeni tok događaja je u toku u Baltičkom moru, gdje nordijske i baltičke države pokušavaju otvoriti drugi front u ratu u Ukrajini ciljajući takozvane ruske „flote iz sjene“, naftne tankere koji pomažu Moskvi zaobići zapadne sankcije.

No, najnoviji pokušaj ukrcavanja jednog takvog broda završio je ruskim borbenim avionom koji je narušio estonski zračni prostor – jasno upozorenje na ono što bi moglo uslijediti.

Zapad nije spreman za sukob s Rusijom, a kamoli nuklearni sukob koji bi gotovo sigurno uslijedio. Ali ne nedostaje alternativnih, win-win strategija. Ukrajina će najviše dobiti od mira – kada se on čvrsto uspostavi. Pravi gubitnici će biti politička klasa i sigurnosne elite koje su toliko uložile u iluzorne rezultate.

Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i ne odražavaju nužno urednički stav Al Jazeere.