Dok Ukrajina ide ka miru, Bosna nudi poučnu priču

Dejtonski mirovni sporazum iz 1995. godine, kojim je okončan rat u Bosni i Hercegovini, nudi i inspiraciju i oštro upozorenje. Uspio je zaustaviti krvoproliće, ali po cijenu dugoročne disfunkcije. Bosna i Hercegovina izašla je podijeljena, politički paralizovana i trajno ovisna o međunarodnom nadzoru. Ukrajina sebi ne može priuštiti da slijedi taj put.

Ishitreno ili izvana nametnuto rješenje – posebno ono koje daje prioritet “ravnoteži” nad funkcionalnošću – rizikuje da Ukrajinu pretvori u fragmentiranu, oslabljenu državu zaglavljenu u limbu. Iskušenju da se prihvati bilo kakav mir kako bi se zaustavio rat, mora se odoljeti. Nije svaki mir jednak.

Dejtonski sporazum stvorio je dva entiteta unutar Bosne i Hercegovine, svaki sa svojim predsjednikom, parlamentom i birokratijom, a državom upravlja kolektivno predsjedništvo za čije je odluke potreban konsenzus. Rezultat toga je više od 180 ministara za populaciju manju od 3,5 miliona, dok je država previše fragmentirana za upravljanje ili reforme. Etničke podjele zamrznute su u zakonu, a nacionalistički zastoj otad je ometao napredak, uključujući napore za članstvo u Evropskoj uniji.

Utjecaj bez ispaljenog metka

Ukrajina se suočava sa sličnim rizikom ako mirovni sporazum dodijeli “poseban status” ili federalnu autonomiju teritorijama pod ruskom okupacijom, poput Donbasa. Takav aranžman ugradio bi disfunkciju i podjele u srž ukrajinskog političkog sistema. Proruski posrednici s pravom veta mogli bi blokirati odbranu, vanjsku politiku ili integraciju u EU i NATO – dajući Moskvi utjecaj u Kijevu bez ispaljenog metka.

Još gore, to bi stvorilo unutrašnji zastoj koji urušava ukrajinski suverenitet. Iskustvo Bosne i Hercegovine pokazuje kako politička paraliza, rođena iz strukturnog kompromisa, može učvrstiti nestabilnost, umjesto da je riješi. Za Ukrajinu bi to značilo budućnost oblikovanu ne mirom, već trajnom ranjivošću.

Ova dinamika direktno se uklapa u viziju predsjednika Vladimira Putina o “velikoj Rusiji”, gdje bivše sovjetske republike [danas nezavisne države] ostaju pod vlašću Moskve. Baš kao što su nacionalistički akteri na Balkanu nastojali prekrojiti granice Bosne, Rusija nastoji dominirati Ukrajinom zamrzavanjem sukoba, umjesto da ga riješi.

Odbaciti mir koji ukida mogućnost odlučivanja

Bosna također nudi još jedno upozorenje, a to je opasnost dugoročne međunarodne zaštite. Ured visokog predstavnika, stvoren prema Daytonu, još uvijek ima široke ovlasti nad unutrašnjim poslovima države. Iako je koristan u sprečavanju ponovnog sukoba, ovaj je aranžman usporio institucionalni razvoj i ostavio Bosnu i Hercegovinu ovisnom o stranim akterima. Ukrajina mora odbaciti svaki mir koji joj ukida mogućnost odlučivanja ili je stavlja pod neograničeni međunarodni nadzor.

Privremena stabilizacija može biti potrebna, ali Kijev mora ostati konačni autoritet za svoje zakone, upravljanje i budući smjer. Suverena država ne može postojati sa stranim prijestolnicama koje djeluju kao njeni konačni donosioci odluka.

Zato uredba ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog iz 2022. godine – kojom se odbijaju pregovori s Rusijom dok je Putin na vlasti – zaslužuje još jedno razmatranje. Iako moralno opravdana, može ograničiti prostor Ukrajine za manevrisanje ako se promijeni globalna dinamika moći. Mir mora biti principijelan, ali i strateški fleksibilan. Diplomatija, poput rata, zahtijeva prostor za prilagođavanje.

Milošević je bolje razumio svoju ulogu

Kao što je jednom rekao Muhamed Šaćirbegović, bivši ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine, mirovni pregovori su poput pokera. U Daytonu je srbijanski vođa Slobodan Milošević bolje razumio uloge od svojih kolega, dok Alija Izetbegović nije imao jasnu strategiju. Franjo Tuđman je dozvolio da ponos diktira uslove, a američki izaslanik Richard Holbrooke igrao je za naslijeđe koliko i za mir.

Danas su za stolom novi igrači. Kako se američki politički vjetrovi mijenjaju i ponovno pojavljuju osobe poput Donalda Trumpa, postoji sve veći rizik da bi se Ukrajina mogla tretirati kao pregovarački adut u većoj geopolitičkoj igri. Ukrajina se ne smije svesti na pijuna velikih sila.

Svaki trajni mir mora biti utemeljen na suverenitetu, pravdi i nacionalnom jedinstvu. Ukrajini su potrebne vjerodostojne sigurnosne garancije – ne samo obećanja, već i stvarno odvraćanje od buduće agresije. Pravda također mora biti nepregovaračka. Opšte amnestije za ratne zločine i kolaboracioniste ne bi donijele pomirenje, već bi ga samo odgodile.

Ne ostaviti okupirana područja ‘u limbu’

Okupirana područja moraju se ponovno ujediniti prema ukrajinskom zakonu, a ne ostaviti ih u limbu kao autonomne zone ili enklave kojima upravljaju posrednici. To bi institucionaliziralo podjelu i postavilo temelje za budući sukob.

Ukrajini je također potreban dobro finansiran strateški plan za obnovu i evropske integracije. Obnova fizičke infrastrukture je ključna, ali jednako je važno i uključivanje Ukrajine u političke i ekonomske strukture Evropske unije.

Iznad svega, Ukrajina mora zadržati punu stratešku autonomiju – pravo da bira svoje saveze, oblikuje svoje institucije i definiše svoju budućnost bez prisile Moskve ili čak dobronamjernih zapadnih partnera.

Suverena nacija

Ukrajina nije tampon država. To je suverena nacija čiji je narod platio posebnu cijenu za samoodređenje. To mora biti temelj svakog mirovnog sporazuma – ne ambicije stranih sila ili svrsishodnost brzog rješenja.

Kompromis je dio diplomatije. No, ne služe svi kompromisi miru. Bosna nas uči da manjkav mir može učvrstiti podjele, odgoditi zacjeljivanje rana i držati zemlju uhvaćenu između rata i istinskog rješenja.

Misija Ukrajine je jasna: postići mir, ali ne po cijenu suvereniteta, jedinstva ili dugoročne održivosti. Završiti rat je teško. Izgraditi pravedan i održiv mir još je teže.

Bosna je postigla ovo prvo. Ukrajina mora učiniti oboje.

Stavovi izraženi u ovom članku su autorkini i ne odražavaju nužno urednički stav Al Jazeere.