Hoće li za skidanje američkih sankcija Dodik ‘prodati’ Stevandića i ekipu

Nakon što je Generalni sekretarijat Interpola odbio zahtjev da raspiše crvenu potjernicu za predsjednikom bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska Miloradom Dodikom i predsjedavajućim entitetske Narodne skupštine Nenadom Stevandićem, Dodik makar za sada može kazati da je izašao kao pobjednik iz jedne runde u borbi protiv države Bosne i Hercegovine.

Da li je ta borba okončana, najviše je do same države koja će – sad je to izvjesno – morati pokazati da li je odista država ili samo provizorij.

Ali ima jedna druga stvar, preciznije pitanje: koliko je i koga je sve Dodik žrtvovao u posljednjih mjesec dana?

Dodika i njegovu političku kamarilu uvijek je vezivala jedna stvar – lojalnost. Lojalnost njemu, naravno. Jer, kakva ideologija, kakva vizija, kakvi principi? Bitno je biti uz vođu. A vođa, ne zaboravimo, voli vjernost. Vođa nagradi, sačuva, vođa skloni i pogura. Ali vođa zna da žrtvuje ako je njegova koža u pitanju.

Sankcije kao ‘velika čast’

Sjetimo se, tako su, jedan po jedan, Dodikovi najbliži saradnici padali pod američke sankcije. Staša Košarac, Siniša Karan, narečeni Nenad Stevandić, pa i ostali iz Dodikovog bliskog kruga – svi oni završili su na crnoj listi. I znate šta? Nije im bilo mrsko. Naprotiv. Javno su se hvalili time. “Velika je to čast”, govorili su, gotovo u ekstazi, kao da su dobili orden za zasluge, a ne pečat međunarodne izolacije.

Zaista, do sada su američke sankcije, ako ništa, bile preporuka za napredak u karijeri na bosanskohercegovačkom političkom nebu i dobra stvar u CV-ju.

“Kažnjavajte nas koliko hoćete, mi smo slobodni jer danas živimo u našoj RS, stvorenoj u miru 9. januara 1992. godine”, oduševljeno je poručio, početkom godine, entitetski ministar unutrašnjih poslova Siniša Karan na uvođenje američkih sankcija njemu.

“Ovom odlukom oni su sebe sramno ispratili na smetljište historije gdje trule svi agresori koje je ovaj veliki slobodarski narod poslao tokom vijekova – od otomanskih osvajača, fašista, nacista, ustaša i političkog i radikalnog islama”, zaključio je Karan, misleći na Amerikance.

Ova posljednja rečenica je neobično važna jer se u međuvremenu nešto promijenilo. Naime, Milorad Dodik je odlučio da mu sankcije više ne prijaju, da više nisu stvar prestiža, da ih se treba riješiti, po mogućnosti što prije i što efikasnije. I nije žalio novca – 840.000 dolara plaćeno je izraelskim lobistima, navodi izraelski Haaretz, kako bi ga oprali pred američkom administracijom. Da se sankcije maknu, a imidž propere. Ali ove političke plastične operacije, jasno, nisu za sve, nego samo za njega, njegovu porodicu i Željku Cvijanović. Ostali? Neka se snalaze kako znaju. Neka plate sebi advokate ili neka smisle neki kreativniji ili bizarniji način za spašavanje vlastite političke zadnjice.

Vjernost do posljednje marke

E, tu dolazimo do suštine. Cijeli narativ o “ponosu” što ih Amerika sankcioniše, kako vidimo, pada u vodu. Jer, ako su sankcije takva čast, zašto ih se Dodik pokušava riješiti? I još važnije i preče – zašto plaća silne pare (poreskih obveznika) da ih se riješi samo za sebe, dok ostale ostavlja na ledini?

Zamislite kako se sada osjećaju Košarac, Karan i ostali.

Godinama su ga slijepo pratili, pravili budale od sebe (i to ne samo političke), branili neodbranjivo, imitirali amerikanofobe na baterije, a sad su shvatili da su potrošna, bolje kazano zamjenska roba. Dodik skida sankcije sebi, ali njih ne spominje. Neće se sad valjda još i za njih baktati, zar ne? Živa (politička) glava, a za ostale – neka se snađu.

Nenad Stevandić, u svojoj nemoći, čak je tagovao Donalda Trumpa na platformi X, moleći za pažnju. Potpuno je to nadrealna situacija, ali su se i luđe stvari dešave sa Trumpom i oko njega, pa što da ne pokuša skupštinski čekićar iz RS-a. Možda se nada da će američki predsjednik, u pauzi između potpisivanja suludih ukaza, kliknuti na njegovu objavu i osjetiti potrebu da mu pomogne? Siniša Karan, sa druge strane, poručuje da ga kažnjavaju “koliko hoće”. Možda zato što je shvatio da ga njegov šef odavno više ni ne računa u ekipu.

Kraj jedne iluzije

Sad dolazimo do jedne paradoksalne situacije. Može se desiti, i to vrlo lako, da u svijetu nagodbi – a vidimo da živimo u njemu – Dodik trampi Trumpu svoju političku kožu za niževrijedne političke skalpove Karana, Stevandića, Košarca i ekipe. I to će smatrati svojim uspjehom. Kao što i jeste uspjeh. A pomenuti? Neka se sjete Igora Radojičića, bivšeg gradonačelnika Banjaluke i nekadašnjeg Dodikovog pulena. Sad ga više nema ni u pričama.

Ovo je trenutak istine za Dodikove ljude. Godinama su slušali kako je neprijateljstvo s Amerikom stvar principa, ideološke doktrine i stava, narativa kako se neće “povijati pred imperijalistima“, kako sankcije mogu “okačiti mačku o rep”. A sad horski gledaju kako njihov lider troši stotine hiljada dolara da se izbriše s liste, dok njih tamo ostavlja, kao suvišan teret, bagažu koja nikome ne treba. Kao što i ne treba.

Neki će to shvatiti, neki neće. Neki će shvatiti, ali prekasno. Ali jedno je sigurno – Dodikova odanost važi samo dok ste mu korisni i dok od vas može izvući makar neki politički poen.

A kada više niste?

Onda ste sami. Ili, kako bi rekli u njegovom krugu – neka vas kažnjavaju koliko hoće. Mnogi su to u njegovoj blizini osjetili na vlastitoj koži. I svi su zamjenjivi sve dok sami sebe budu tako tretirali.

A sad Dodik može nastaviti slaviti Interpolovo zeleno svjetlo za kretanje po inostranstvu. Ostali? Neka vide šta će i kako će.

Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i ne odražavaju nužno urednički stav Al Jazeere.