Odakle priča da je Crna Gora spašavala Dodika od Interpola

Milorad Dodik se ovih dana osjeća trijumfalistički. Ili barem želi da pokaže da se tako osjeća. Iz centrale Interpola u Lyonu stigla je vijest da međunarodna potjernica za Dodikom, a po osnovu presude Suda Bosne i Hercegovine, neće biti izdana. O pravnoj prirodi ove odluke raspravljaće u narednim danima stručnjaci za međunarodno pravo. No, ono što je zanimljivo jeste zahvalnost koju je Dodik iskazao Rusiji, Mađarskoj, Srbiji i, posebno zanimljivo, Crnoj Gori kao državama koje su pomogle u spašavanju redova Dodika od ruke pravde.

Ova vijest je brzo obišla regiju. U samoj Crnoj Gori ona je podgrijala ionako užarenu političku atmosferu. Na ovu Dodikovu izjavu odmah je reagovao ministar vanjskih poslova Ervin Ibrahimović koji je decidno demantovao Dodikovu izjavu. U njoj je kazao da niko od članova Vlade, kao niti bilo ko od crnogorskih diplomata nije preuzeo bilo kakvu aktivnost sa ciljem podrške Miloradu Dodiku u slučaju Interpolove potjernice. Ostali konstituenti vlasti u Crnoj Gori za sada se o ovom slučaju ne oglašavaju, ali nema sumnje u to da su bar neki od njih veoma zadovoljni postojećom situacijom. Sigurno je da ćemo u danima koji slijede imati još demantija o bilo kakvoj pomoći Dodiku iz Crne Gore.

No, šta je suština? Dodiku vjeruje dobar dio javnosti u Crnoj Gori. Iskreno, ne vjerujem da je Dodiku pružena neka podrška iz Crne Gore. Ne zato što je, makar neformalnim kanalima, ne bi bilo, već zato što objektivno uticaj Crne Gore ni sada ni ranije, nije mogao biti takav da utiče na odluke Interpola ili neke druge međunarodne institucije. Pitanje koje se logično nameće jeste: zašto je onda to Dodik uopšte izjavio?

Jasno je šta žele i Dodik, i Vučić

Odgovor se krije u Dodikovom, i ne samo njegovom, shvatanju i definiciji prostora. Za njega je Crna Gora samo još jedna isključivo srpska teritorija. A kao takva, prirodno je da se u Crnoj Gori isto misli kao u Srbiji i, naravno, to ne treba nikako zaboraviti, kao u Rusiji. Dodik je ovim samo još jednom poslao potvrdu da isto kao što entitet na čijem je čelu smatra ekskluzivnim srpskim prostorom isto tako drži da je i Crna Gora upravo to. Iz te vizure, čak je i sadašnja Crna Gora, sa ovoliko pripadnika manjinskih naroda u vlasti, samo eksces, odnosno privremeno stanje koje mora i treba završiti kao i u dijelu Bosne i Hercegovine kojim on suvereno vlada. Naravno, ne treba zanemariti ni kontekst izbora u Nikšiću i podršku kojim se ovim šalje prvenstveno Demokratskom frontu, ali je to ipak sekundarna stvar u odnosu na ove motive.

Jasno je i šta Dodik želi. Jasno je šta želi i Aleksandar Vučić. Ključno pitanje je šta želi vlast u Crnoj Gori? Da li je sadašnja dihotomija, u kojoj prvenstveno partije manjinskih naroda potcrtavaju put ka Evropskoj uniji, dok dio vlasti, posebno onaj koji personifikuje Andrija Mandić, iako deklarativno podržava put u Evropu, suštinski radi sve da se sa tog puta skrene.

Dio aktivnog rušenja tog puta jeste i kvarenje odnosa sa svim susjedima, izuzevši sa Vučićevom Srbijom. Otuda i priča o podršci Crne Gore Dodiku, jer sve se mora uraditi da se Crna Gora omrzne u Sarajevu, Zagrebu, Tirani i Prištini. Nema nikakve sumnje da je to razrađena agenda koja procesima koji se odvijaju unutar Crne Gore (pokušaj uvođenja vjeronauke u škole, zaustavljanje procesa suočavanja sa prošlošću, građenje etničke i vjerske distance) treba da rezultira Crnom Gorom koja će konačno promijeniti svoj sadašnji identitet i od građanske i sekularne države biti transformisana u monoetničku i monoreligijsku zajednicu.

Treba veoma mnogo i hrabrosti i političke mudrosti

Ono što stvari čini pesimističnim jeste to što, bojim se, i opozicija i dio vlasti u Crnoj Gori, u nedostatku ozbiljne strategije kako da se suprotstave ovim negativnim procesima, čine istu grešku kao i vlast i opozicija u Sarajevu. Ovdje se prevelike nade polažu u ono što više ni sama ne znamo baš najbolje šta okuplja, a zovemo pojmom međunarodna zajednica.

Očekivanje da će neko iz međunarodne zajednice (čitaj Zapada) spašavati Crnu Goru, odnosno njen građanski karakter je krajnje iluzorno. Zato će se u kontekstu ubrzavanja određenih procesa i u Crnoj Gori i regiji, aktuelna vlast konačno morati jasno opredijeliti. Pri tome posebno mislim na premijera Crne Gore Milojka Spajića i partiju Evropa sad. Naravno, od odgovornosti ne može biti izuzet ni predsjednik Crne Gore Jakov Milatović bez obzira na njegova simbolična ustavna ovlašćenja. Posebno je delikatna pozicija partija koje okupljaju manjinske narode u Crnoj Gori jer ako pobijedi ideja čija je ovih dana u regiji personifikacija Milorad Dodik, upravo će ti narodi doživjeti najveću i možda nepopravljivu štetu.

Zato će narednih mjeseci u Crnoj Gori trebati veoma mnogo i hrabrosti i političke mudrosti. A jedno je sigurno: ovako različiti koncepti budućnosti ovog društva na duži rok će učiniti i samu vlast i Crnu Goru nefunkcionalnom. Još su stari Rimljani davno zaključili da ne mogu postojati dvije istine o jednoj stvari. Dakle, neko u Crnoj Gori laže kada kaže da je za put u Evropsku uniju i za građanske vrijednosti koje ona predstavlja.

Mislim da i vlast, i Evropa, i obični građani znaju ko ovdje laže, ali će se, sve češće kako vrijeme odmiče, postavljati sljedeće pitanje: ko je gori – onaj koji laže ili onaj koji toleriše lažove kao političke partnere i pravi se da ne vidi da oni lažu?

Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i ne odražavaju nužno urednički stav Al Jazeere.