Zločin u Štrpcima: Crna Gora prihvata odgovornost, poziv na povratak čojstva

Iako je Crna  Gora u odnosu na ostale države bivše Jugoslavije uglavnom ostala pošteđena većih ratnih stradanja, ipak su se na njenoj teritoriji desili mnogi strašni zločini. Takođe, građani Crne Gore su bili žrtve ratnih zločina počinjenih na teritoriji van Crne Gore, od kojih je svakako najmonstruozniji zločin otmice putnika u Štrpcima 27. februara 1993.godine koji su počinile paravojne formacije pod komandom presuđenog ratnog zločinca Milana Lukića.

Iako je prošlo više od četvrtine vijeka od prestanka i posljednjih sukoba na teritoriji bivše Jugoslavije, pravda za žrtve ratnih zločina u Crnoj Gori se do sada nije desila.

Kada su u pitanju suđenja za počinjene zločine osuđeni su samo pojedini neposredni izvršioci, dok je odgovornost po komandnoj liniji izostala. Ništa bolje nije prošlo ni sa  ostalim segmentima  koji sveukupno čine korpus djela kojims bi se makar djelimično zadovoljila pravda. Pri tome mislim na odštetne zahtjeve, memorijalizaciju ali i raspoloženje u društvu i generalno odsustvo interesovanja i solidarnosti sa  žrtvama ratnih zločina.

Juče se je ipak u Crnoj Gori desio pozitivan pomak kada je u pitanju odnos prema žrtvama ratnih zločina. Ali prije nego što se ovo desilo u Crnoj Gori je valjalo prilagoditi zakon kako bi nedužne žrtve devedesetih mogle ostvariti status civilnih žrtava rata što je i konačno urađeno krajem prošle godine a na prijedlog ministarstva socijalnog staranja.

Kako ovaj zakon nije mogao do kraja ispuniti ni minimum pravičnosti kada je u pitanju ispravljanje ove višedecenijske nepravde, ministar  socijalnog staranja Damir Gutić je predložio da Vlada upravo ovim činom interveniše u smislu podrške porodicama žrtava ali i podršci tome da pravda ne bude samo izlizana parola i Vlada je odlučila da za 16 porodica civllinih žrtava rata isplati iznos od po 100 hiljada eura po porodici. Jer pazite, novčani iznos obeštećenja je i matematički ali i ljudski odgovor na to koliko se u crnogorskom društvu cijeni život.

Naravno, doprinos ovoj odluci od juče dale su i mnoge organizacije i pojedinci koji su, pored porodica žrtava, svih ovih godina i decenija vršili pritisak na vlasti da se stvari po ovom pitanju pokrenu sa mrtve tačke.

Ako ćemo da tražimo manjkavosti ovog rješenja možemo to lako uraditi: dolazi kasno, da li je moglo više, je li ovo rezultat političkog dogovora i slično.

Ali su zato dobre strane ove odluke puno veće i, sada nije otrcano, – istorijske.

Kao prvo, Vlada je i u odluci jasno kazala da država prihvata odgovornost, da je učinjena nepravda i time što je vlast ovoliko decenija bila slijepa za potrebe i patnju ovih ljudi.

Druga stvar, odlukom su obuhvaćene žrtve različitih vjera i nacija. Ako bi bilo pameti, ovaj model obeštećenja žrtava ratnih zločina i njihovih porodica bi trebale preuzeti i ostale države regije. Ali  pošto ovdje uglavnom pameti uvijek manjk,a a obraz je đon, makar kad su vlasti u pitanju, onda se moramo isključivo osloniti na pritisak spolja i iznutra.

Izgradnja normalne budućnosti

Samo na taj način ovi prostori će moći da jednog dana računaju na normalnu budućnost.

Takođe, ono što čini ovu odluku važnom jeste i to što se ni ministarstvo ni vlada  Crne Gore nisu zatvorili u uska pravna tumačenja i normiranja pravde. Da bismo iole ublažili posljedice nečega najstrašnijeg što čovjek može napraviti a to ratni zločini svakako jesu, pravdu morate potražiti i u metafizičkom prostoru.

A tamo shvatite da je liječenje posljedica materijalne i moralne destrukcije devedesetih veoma komplikovan proces koji zahtijeva širok dijapozan sredstava liječenja: osudu zločinaca i zločina, obeštećenje i svaki drugi vid materijalne podrške, ali i topla i iskrena ljudska riječ, dolazak na obilježavanje godišnjice zločine da se bar tih par sati podijeli tuga sa porodicama žrtava.

Naravno, ovo nije kraj kada su u pitanju prava porodica žrtava ratnih zločina u Crnoj Gori. Još mnogi nisu ostvarili svoja prava kao recimo žrtve ratnog zločina u Kaluđerskom lazu kod Rožaja , kada su jedinice Vojske Jugoslavije ubile albanske civile  sa Kosova koji su pokušavali spas od rata naći upravo u Crnoj Gori.

Država je dužna da se i ovdje izdigne iznad birokratskih normi i pozove se na ono što je davno kazao jedan od otaca filozofije Imanuel Kanta: ” I moralni zakon nad nama”. Taj zakon nadilazi sve one norme u zakonodavstvu koje mogu biti prepreka žrtvama i njihovim potomcima u  ostvarivanju prava.

Nema nam druge nego boriti se. Svaka, i najmanja pobjeda svjetlosti nad tamom je važna. A ova danas nije mala. I nadati se da je ispisana ona ljepša strana onoga što zovemo istorija. A na kraju, kada nas vrijeme prekrije velom zaborava i mi personalno ne budemo nikome i ničemu bitni, upravo će to vrijeme suditi o nama. I nikome neće biti važna politička nadgornjavanja i prazne političke parole.

Biće važno dali smo olakšavali ili otežavali. Jučerašnja odluka je doprinos ovom prvom. Naravno, samo pod uslovom da ovo bude uvod u slična rješenja za sve žrtve ratnih zločina. U suprotnom, opet ćemo na kraju imati selektivnu pravdu što je opet samo drugo ime za nepravdu.

Manju ili veću, ali opet nepravdu.

Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i ne odražavaju nužno urednički stav Al Jazeere.