Trump je samo ozakonio dugogodišnju izraelsku viziju Palestine

Predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Donald Trump početkom aprila sastao se s izraelskim premijerom Benjaminom Netanyahuom po drugi put od svoje inauguracije. Obraćajući se medijima, Trump je ponovio svoje ranije komentare o Pojasu Gaze, opisujući ga kao „nevjerovatan komad važne nekretnine“.

Trump je također ponovio svoj prijedlog da Palestinci napuste Pojas Gaze „i idu u druge države“ te tvrdio da ljudi „stvarno vole tu viziju“ „Mnogi ljudi vole moj koncept“, rekao je.

Nekoliko dana nakon tog sastanka, gotovo 70 posto Gaze pretvoreno je u „zonu zabranjenog ulaska“ za Palestince. Potvrđujući da Izrael radi „u skladu s vizijom američkog predsjednika koju nastoji ostvariti“, izraelski ministar odbrane Israel Katz objavio je namjeru Izraela da „zauzme“ više teritorije, dodajući kako će Palestincima koji žele otići biti osiguran „voljni prolaz“.

Etničko čišćenje

Sada je jasno kako su Trumpove izjave o Gazi imale učinak ozakonjivanja dugogodišnje izraelske vizije etničkog čišćenja Pojasa. Ono što američki predsjednik naziva „svojim konceptom“, zapravo uopće nije njegovo.

Tokom decenija izraelske okupacije i kolonizacije Pojasa Gaze, postojali su brojni planovi za raseljavanje ili rastjerivanje palestinskog stanovništva u nastojanju da se osigura potpuna kontrola nad tim dijelom Palestine. Snaga kolonijalnih praksi također je testirana. Na primjer, kako bi se privukli izraelski doseljenici i time pomoglo izmjeni demografije Gaze, Pojas je u jednom trenutku čak reklamiran kao Havaji Izraela.

Izostavljen iz izraelskih ratnih ciljeva u Arapsko-izraelskom ratu 1948. godine, Pojas Gaze nastao je iz sporazuma o primirju iz 1949. pod egipatskom vojnom vlašću. Čineći samo mali dio onoga što je do tada bio Distrikt Gaza u Palestini, Pojas Gaze bio je dom dvjema grupama Palestinaca: lokalnom stanovništvu i izbjeglicama, ljudima koji su bili protjerani sa svoje zemlje dok je Izrael širio svoj teritorijalni doseg tokom rata.

Kada su topovi utihnuli, Pojas Gaze postao je poznat u izraelskim političkim krugovima kao „nedovršeni posao“, komad zemlje uz egipatsku granicu koji bi izraelski čelnici željeli kontrolirati, po mogućnosti bez palestinskog stanovništva.

Prvi izraelski pokušaj silom zauzimanja Gaze dogodio se 1956. godine. No, pod pritiskom američkog predsjednika Dwighta Eisenhowera, izraelski premijer David Ben-Gurion nije imao drugog izbora nego se povući i okončati izraelsku okupaciju. Iz neuspjelog pokušaja Izrael je naučio važnu lekciju: da bi preoblikovao kartu Bliskog istoka i uspio u svojoj teritorijalnoj ekspanzionističkoj agendi, Izraelu je potrebna američka podrška i odobrenje.

‘Otvoreni mostovi’

Arapsko-izraelski rat 1967. bio je daleko uspješniji u tom pogledu. Osvajanjem i okupacijom, Pojas Gaze stavljen je pod direktnu izraelsku vlast. To je otvorilo vrata revitalizaciji „transfera“ – prisilnog raseljavanja i etničkog čišćenja Palestinaca. Smatran i nužnim i dopuštenim ili, kako je rekao Ben-Gurion „važnom humanom i cionističkom idejom“, transfer je prepoznat kao efikasno sredstvo za unapređenje cionističke kolonizacije Palestine.

U narednim godinama, kako je zabilježio palestinski historičar Nur Masalha, transfer je dobio različite nazive. To je uključivalo „razmjenu stanovništva“, „povratak Arapa u Arabiju“, „dobrovoljno raseljavanje“ i „rehabilitaciju“, pri čemu su različite izraelske vlade imale različite pristupe.

Jedan pristup bio je „otvoreni mostovi“ ministra odbrane Mosha Dayana koji je omogućio Palestincima u Gazi da odu u druge države u potrazi za poslom. Drugi je bio otvaranje ureda u izbjegličkim kampovima u Gazi kako bi se organizirala i platila putovanja te pasoši za Palestince koji su spremni „dobrovoljno migrirati“, što je zapravo pretvorilo izraelsko Ministarstvo vanjskih poslova u „globalnu putničku agenciju“. Bez obzira na pristup, cilj izraelske politike ostao je isti: stvoriti poticaj kod Palestinaca da napuste Pojas Gaze.

„Želim da svi odu, čak i ako odu na Mjesec“, rekao je tadašnji izraelski premijer Levi Eshkol. Izražavajući izraelsku frustraciju, Eshkol je artikulirao osjećaj da je blokiran onim što se smatralo problemom Gaze. Uostalom, samo palestinsko stanovništvo tamo – a posebno velika izbjeglička populacija – stajalo je na putu potpunoj izraelskoj aneksiji.

Kao odgovor na izraelsku „dilemu“ Gaze, njegovi političari također su tražili sveobuhvatnija rješenja. To je dovelo do gotovo neprekidnog toka planova za „rehabilitaciju“ Palestinaca izvan Pojasa. Odmah nakon rata 1967. pojavila su se brojna potencijalna odredišta. To je uključivalo Zapadnu obalu, Sinajski poluotok, Irak, pa čak i Kanadu i Australiju.

Uprkos izraelskim naporima i razradi planova – i na veliko razočaranje izraelskih donositelja odluka – inicijative su propale jer je broj Palestinaca koji napuštaju Pojas Gaze ostao ograničen. A s obzirom na druga razmatranja, uključujući moralna, pravna i diplomatska, planovi za raseljavanje velikog broja Palestinaca iz Gaze ostavljeni su u ladici.

Bez osjetljivosti na međunarodno mišljenje

No, dok su se izraelski političari okrenuli preispitivanju svojih izbora u eri nakon 7. oktobra 2023. godine, ponovo se pojavila ideja „dobrovoljne emigracije“ ili prisilnog raseljavanja. Nestala je svaka osjetljivost na međunarodno mišljenje i potencijalne reakcije. Umjesto toga, Trump je predvodio put, dajući izjave o Gazi koje zapravo pretvaraju decenije cionističke ideologije i prakse u službenu američku politiku.

Svojim političkim stavom, američki predsjednik legitimizirao je dugogodišnju izraelsku viziju etničkog čišćenja u Pojasu Gaze. U tom procesu, njegova artikulacija politike sve se više približavala pravcu revizionističkog cionizma koji je Palestince smatrao strancima u vlastitoj zemlji i samim tim „prenosivim“.

Tvrdeći da Palestinci moraju otići kako bi Izrael i regija bili sigurni, Trump se udaljio od međunarodnog zajedničkog načela da Palestinci u Pojasu Gaze – kao i drugdje na okupiranoj palestinskoj teritoriji – imaju legitimno pravo na samoodređenje u svojoj državi. Kao takav, Trump podsjeća na revizionističkog cionističkog ideologa Ze'eva Jabotinskog, koji je tvrdio da „kada se arapski zahtjev suoči s jevrejskim zahtjevom za spasenjem, to je kao zahtjev za apetitom naspram zahtjeva za izgladnjivanjem“, pri čemu je „transfer“ neraskidivo povezan sa jevrejskim pravima na zemlju.

Cinična obećanja o boljoj budućnosti za ljude koji nakon brutalnog rata brisanja i otvorenog genocida nemaju ništa osim svoje zemlje moraju se shvatiti ozbiljno. Legitimitet koji je Trump dao izraelskim planovima predstavlja prijetnju ovdje i sada, ali mogao bi nadživjeti i njegovo predsjedništvo.

To je zato što je ponudio američku predsjedničku podršku za etničko čišćenje kao prihvatljiv alat. To ostavlja otvorena vrata Izraelu – u bliskoj ili dalekoj budućnosti – da provodi „transfer“, „rehabilitaciju“ i „dobrovoljno emigraciju“ Palestinaca, bilo u Gazi ili na Zapadnoj obali.

Danas izazov, sutra prilika

Nadalje, američki predsjednik je više puta izrazio američku podršku ilegalnim oduzimanjima zemlje i kolonizaciji. Predlažući da bi Gaza (i Grenland) mogla postati „američka teritorija“, ponovo je uveo i potvrdio ideje koje su mnoge svjetske lidere bacile na otpad historije.

Konačno, Trump je pomjerio američki stav od premise rada na rješenju s dvije države. Zapravo, obzirom na njegove izjave, čini se da postoji temeljno nepoštivanje Palestinaca u Gazi i njihovog kolektivnog prava na samoodređenje.

Gledajući trenutnu američku politiku u odnosu na historijske zapise, Trumpova „rivijera Bliskog istoka“ čini se neobičnom kombinacijom cionističkog etničkog čišćenja po modelu „transfera“ i kolonijalnog ideala „Havaja Izraela“.

Nije ni čudo što izraelski čelnici bodre Trumpa dok poziva na prisilno raseljavanje Pojasa Gaze i njegovu transformaciju u potpuno razvijeni kolonijalni teritorij – pripojen ili ne. Uostalom, Trumpove ideje slijede stope cionističkih vođa od Ben-Guriona do Netanyahua, za koje je iseljavanje cijelo vrijeme bilo preferirana, ali diplomatski i pravno izazovna opcija.

S Trumpom na čelu, takvi izazovi mogli bi se pretvoriti u sutrašnje prilike. Ostaje zadatak drugih država da se suprotstave izraelsko-američkoj normalizaciji kontinuiranog etničkog čišćenja i kolonijalnog otimanja zemlje u Palestini.

Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i ne odražavaju nužno urednički stav Al Jazeere.