Američki san zvanično je dokrajčen – jer bogati moraju uvijek krasti od siromašnih

Najbolji dani američke ekonomije davno su prošli, a bolji dani za SAD ne naziru se u doglednoj budućnosti.

Ideja „američkog sna“ iz 20. stoljeća, u okviru koje je znatna većina ljudi u SAD-u mogla postati ili težiti da postane srednja klasa, imućna ili čak ekstremno bogata, u drugoj četvrtini 21. stoljeća uglavnom je beživotna.

Prema izvještaju Moody's Analyticsa iz februara, najbogatijih 10 posto Amerikanaca (domaćinstva s godišnjim prihodom od najmanje 250.000 dolara) pokretalo je polovinu ukupne američke potrošnje (gotovo 10.000 milijardi dolara) između septembra 2023. i septembra 2024.

Činjenica da 12,7 miliona domaćinstava zajedno može po potrošnji nadmašiti ostatak nacije uistinu ostavlja bez riječi. Ona ukazuje na kraj ekonomije koja je ovisila prvenstveno o diskrecionoj i na potrebama zasnovanoj potrošnji običnih Amerikanaca iz radničke klase od kraja Drugog svjetskog rata.

Srednju klasa pretvorena u klasu onih koji se bore za opstanak

Najveće iznenađenje od svih kada je riječ o kraju američkog sna je to da za desetke miliona Amerikanaca, to nije iznenađenje. Rasformiravanje američkog sna i konzumerističkog kapitalizma koji je definisao naciju od 1945. do rušenja stambenog mjehura 2008. počelo je prije više od pola stoljeća.

Postepena štednja koju su čelnici nametali društvenim i obrazovnim programima u kombinaciji sa višestrukim krugovima smanjenja poreza za bogate i korporacije dokrajčila je društvenu mobilnost, posebno za Amerikance koji žive u siromaštvu.

Prijelaz sa proizvodnih na poslove uslužne industrije, zajedno sa automatizacijom, regionalnim promjenama, smanjenjima i ukidanjem miliona drugih radnih mjesta, opterećivanjem miliona Amerikanaca dugom za visoko obrazovanje i zdravstvenu njegu… Sve ovo i više pretvorilo je američku srednju klasu u klasu onih koji se bore za opstanak, a ne onih koji teže boljem. Najgore od svega je što je ovo upravo ono što su najbogatiji Amerikanci priželjkivali decenijama.

Prema mjerenjima većine stručnjaka, ekonomska snaga običnih Amerikanaca dostigla je vrhunac između 1970. i 1974. Više od šest od 10 Amerikanaca imalo je status srednje klase, a crnci, Latinoamerikanci i drugi Amerikanci tamnije puti počeli su u velikim brojevima dospijevati u američku srednju klasu.

Johnsonova vizija okončanja siromaštva

Smatra se da je naftna kriza OPEC-a, izazvana američkom podrškom Izraelu tokom Jomkipurskog rata iz 1973, zajedno sa deinsutrijalizacijom američkog Srednjeg zapada srušila američku ekonomiju od 1973. i 1974. pa nadalje. Kombinacija veće nezaposlenosti i veće inflacije, poznate kao stagflacija, okončala je tri decenije beskrajne američke dominacije i prosperiteta. No, ova priča čini da izgleda kao da je niz nesretnih okolnosti okončao Pax Americanu. Istina je da su velike korporacije, najbogatiji Amerikanci i federalna vlada počeli preusmjeravati resurse sa okončanja siromaštva i podržavanja američke srednje i radničke klase tokom 1970-ih.

Rat protiv siromaštva/Veliki društveni programi koje je predsjednik Lyndon B. Johnson stavio u prvi plan 1965. bili su posljednja kap za rastući neokonzervativni pokret. Kao što je pokojni suosnivač neokonzervativnog pokreta Irving Kristol napisao u svojim autobiografskim memoarima o „prokletstvu“ rata protiv siromaštva, oni su „znali da postajanje političkim militantom ni u kom slučaju nije način da se siromašni izvuku iz siromaštva“. Kristol i njegovi sljedbenici vjerovali su da su sociološke motivacije imućnih kreatora politika s idealima te da „'Veliko društvo’ može nastati samo kao posljedica klasne borbe“, gotovo optužujući Johnsonove političke šegrte da su imućne komunističke marionete za Sovjetski Savez.

Neokonzervativci su doživljavali Johnsonovu viziju okončanja siromaštva i preusmjeravanja veće količine novca od poreza za istinski prosperitet Amerikanaca kao komunističke i opasne. Do konzervativne revolucije predsjednika Ronalda Reagana 1980-ih, i ostaci programa Veliko društvo i Rat protiv siromaštva, pa čak i sistem socijalne zaštite koji je Franklin D. Roosevelt izgradio kroz New Deal 1930-ih suočili su se s napadima i štednjom.

Reaganov prezir prema politikama socijalne zaštite

Iako je Reagan tvrdio u svom dnevniku 1982. da „mediji umiru od želje da me prikažu kao onoga koji sada pokušava poništiti New Deal. Podsjećam ih da sam glasao za F.D.R.-a četiri puta. Pokušavam poništiti ‘Veliko društvo'“, on je u konačnici pokazao prezir prema svim politikama socijalne zaštite i socijalne mobilnosti. Godinama je Reagan tvrdio da je „fašizam zapravo osnova za New Deal“, da su kreatori politika New Deala u Rooseveltovoj administraciji „s divljenjem pričali o tome kako je Mussolini učinio da vozovi kreću na vrijeme“.

Na godišnjoj Konferenciji konzervativne misli (CPAC) 1985, Reagan je izjavio da su „od FDR-a i New Deala, opozicione stranke, posebno one liberalnog uvjerenja, dominirale političkom debatom“, ali u konačnici „druga strana je doslovno bez ideja“. Dodao je da su „novi konzervativci napravili novu poveznicu između ekonomske pravde i ekonomskog rasta“ i da je za njih imperativ „uspostaviti pravedan poreski sistem i preokrenuti postojeći“.

Posebno od 1981. naovamo, kroz korporativne lobiste i spajanje različitih ideoloških perspektiva iz republikanske i demokratske stranke, novi niži sistem poreza za bogate i za korporacije počeo se nazirati.

Najbogatiji pojedinci u državi nekad su plaćali čak 91 posto od svoje zarade za svaki dolar iznad 200.000 dolara 1950-ih, i 70 posto stope poreza na dohodak u 1970-ima. Smanjenjem poreza za vrijeme Reagana, smanjene su najviše stope poreza na između 50 i 28 posto tokom 1980-ih. Iako je bilo nekih manjih povećanja poreza na dohodak za najbogatije za vrijeme predsjednika Billa Clintona 1990-ih, do tada ulaganja u programe socijalne zaštite nisu pratila korak s inflacijom gotovo 20 godina, a nakon reforme socijalnih programa, nikada se nisu potpuno oporavili.

Nema razloga za slavlje

Nakon Trumpovih smanjenja poreza za vrijeme prvog mandata, korporativni porezi su na najnižem nivou ikad, iznose 21 posto. Ove politike dovele su do velike promjene i do premještanja bogatstva od srednje klase, radničke klase, siromašnih radnika i osiromašenih Amerikanaca u ruke bogatih i velikih korporacija.

Carter C. Price i Kathryn Edwards napisali su radni dokument RAND korporacije 2020. godine, procjenjujući da su između 1975. i 2018. smanjenje poreza i štednja na socijalnoj zaštiti dovele do prijenosa bogatstva od gotovo 50.000 milijardi dolara od ostalih 90 posto Amerikanaca do najbogatijih 10 posto. Što je još gore, taj je transfer ubrzan u 2010-ima na prosječno 2,5 hiljada milijardi dolara godišnje – sve prije pandemije COVID-19.

Stvari su u međuvremenu bile ne tako sjajne za obične Amerikance u mnogim drugim segmentima ekonomije. Federalna minimalna satnica ostala je 7,25 dolara od 2009. (minimalna satnica je prošla kroz osmogodišnji period stagnacije 1980-ih). Monopolizacija i smanjenje nastavili su koštati Amerikance radnih mjesta na kojima mogu zaraditi dovoljno za život, jer polovina zaposlenih Amerikanaca zarađuje manje od 50.000 dolara godišnje, a četvrtina svih radnika zarađuje manje od 25.000 dolara.

„Ako filtrirate statistiku da uključite nezaposlene koji mogu naći samo honorarne poslove ili koji zarađuju nedovoljno (otprilike 25.000 dolara), postotak je zapravo 23,7. Drugim riječima, gotovo svaki četvrti radnik funkcionalno je nezaposlen u Americi – što i nije razlog za slavlje“, napisao je Eugene Ludwig, bivši američki glavni finansijski kontrolor, u Politicu, ranije ove godine. Toliko o najboljoj ekonomiji koju je SAD vidio u više decenija, barem kako je tvrdio bivši predsjednik Joseoph Biden.

SAD se vratio na svoju ekonomiju prije Velike ekonomske krize. Osim što je u 2025. to ekonomija u kojoj potrošačke navike najbogatijih 10 posto imaju nesrazmjerno veliki utjecaj u poređenju sa 300 miliona ostalih Amerikanaca. Nemoguće je imati potrošački kapitalizam ako većina potrošača ne može zaraditi dovoljno novca da priušti stanarinu ili kupi stan, ode na odmor ili čak priušti sebi hranu i osnovu zdravstvenu njegu. No, to je bio krajnji cilj bogatih Amerikanaca sve vrijeme uz pomoć obje političke stranke. Svaki preostali američki san ovih dana sveden je na puku maštariju – zato što su svi prilazi prosperitetu srednje klase minirani.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.