Zašto nisam oduševljen izraelskim pokretom ‘za demokratiju’

U razgovorima o Izraelu i Palestini, često me pitaju šta mislim o unutrašnjem protivljenju vladi premijera Benjamina Netanyahua.

Moji sagovornici ukazuju na stotine hiljada Izraelaca koji izlaze na ulice da protestuju protiv vlade i njenih napora da uvede reforme pravosuđa u protekle dvije godine i pitaju zašto ostajem ravnodušan prema ovim naporima za okončanje Netanyahuove vladavine.

Moj odgovor je jednostavan. Stvarni problem s kojim se Izrael suočava nije njegova trenutna vlada. Vlada može pasti, ali dok radikalno ne promijenimo prirodu režima, neće se mnogo tog promijeniti, a posebno ne u vezi s osnovnim ljudskim pravima Palestinaca. Nedavna presuda izraelskog Vrhovnog suda potvrđuje moj stav.

Pet izraelskih organizacija za ljudska prava je 18. marta 2024. podnijelo hitnu peticiju izraelskom Vrhovnom sudu, tražeći od suda da naloži izraelskoj vladi i vojsci da ispune svoje obaveze na koje ih obavezuje međunarodno humanitarno pravo i odgovore na humanitarne potrebe civilne populacije usred katastrofalnih uvjeta u Gazi.

Peticija je podnesena u vrijeme kada je humanitarna pomoć ulazila u Gazu, ali količina koja je prelazila granicu bila je daleko od dovoljne da zadovolji minimalne potrebe populacije, od kojih je 75 posto već bilo raseljeno. Grupe za ljudska prava su željele da vlada ukine sve restrikcije na prolazak humanitarne pomoći, opreme i osoblja u Gazu, posebno na sjever gdje su već zabilježeni slučajevi djece koja su umrla od pothranjenosti i dehidracije.

Sud nije donio presudu duže od godinu, u suštini dozvolivši vladi da nastavi ograničavati humanitarnu pomoć bez ikakvog nadzora. Tri sedmice nakon što su grupe za ljudska prava podnijele peticiju, sud se sastao samo kako bi vladi dao dodatno vrijeme za doradu njenog preliminarnog odgovora na peticiju. Ovo je postavilo ton za postupanje u slučaju peticije u narednih 12 mjeseci.

Presudili da peticija nema osnova

Svaki put kada su podnosioci peticije dostavljali podatke o pogoršanju uvjeta za civilnu populaciju i naglašavali hitnu potrebu za sudskom intervencijom, sud je jednostavno tražio od vlade da ih obavijesti o novostima. U svom obavještenju od 17. aprila, naprimjer, vlada je insistirala na tome da je značajno povećala broj kamiona s humanitarnom pomoći kojima dozvoljava ulazak u Gazu, tvrdeći da je od 7. oktobra 2023. do 12. aprila 2024. dozvolila da 22.763 kamiona prođu kroz punktove. To je do 121 kamion dnevno, što, prema tvrdnjama svake humanitarne agencije koja radi u Gazi, nije ni blizu da zadovolji potrebe populacije.

U oktobru 2024, najmanje pola godine nakon što je podnesena peticija, organizacije za ljudska prava tražile su od suda da izda zabranu nakon što je vlada namjerno blokirala humanitarnu pomoć dvije sedmice. Vlada je u odgovoru tvrdila da pomno prati situaciju na sjeveru Gaze i da „hrane ne manjka“. Dva mjeseca kasnije, međutim, vlada je priznala da je potcijenila broj Palestinaca zarobljenih na sjeveru Gaze – na taj način priznajući da humanitarna pomoć koja je ulazila u Pojas nije bila dovoljna.

Dana 18. marta 2025, nakon što je Izrael prekršio sporazum o prekidu vatre i nastavio bombardovanje Gaze, a ministar energetike i infrastrukture obustavio isporuku električne energije za tu teritoriju, podnosioci peticije podnijeli su još jedan hitni zahtjev za privremenu mjeru protiv odluke vlade da spriječi prolazak humanitarne pomoći. Sud opet nije donio odluku.

Konačno, 27. marta, više od godinu dana nakon što su organizacije za ljudska prava podnijele peticiju, sud je izdao presudu. Glavni sudija Yitzhak Amit i sudije Noam Sohlberg i David Mintz jednoglasno su presudili da peticija nema osnova. Sudija David Mintz je u svom odgovoru citirao jevrejske religijske tekstove, okarakterisavši izraelske napade kao rat u ime božanske dužnosti, dok je zaključio da su „[izraelska vojska] i odgovorni učinili više nego što je bilo potrebno da se omogući pružanje humanitarne pomoći Gazi, čak i pod rizikom da pomoć dospije u ruke terorističke organizacije Hamas i bude iskorištena za borbu protiv Izraela.“

Ignorisanje zakonskih obaveza

Zbog toga, u vrijeme kada su humanitarne agencije po ko zna koji put ukazivale na akutne nivoe neuhranjenosti i izgladnjivanja, izraelski Vrhovni sud – i u načinu na koji je vodio sudski proces i u svojoj presudi –  ignorisao je zakonsku obavezu Izraela da se suzdrži od oduzimanja civilnom stanovništvu sredstava nužnih za njihov opstanak, uključujući namjerno ometanje dostave pomoći. Sud je, zapravo, legitimizovao korištenje gladi kao oružja rata.

To je sud koji stotine hiljada Izraelaca pokušavaju spasiti. Presuda suda od 27. marta, i gotovo sve druge presude koje uključuju Palestince, otkrivaju da je Vrhovni sud Izraela kolonijalni sud, onaj koji štiti prava doseljeničke populacije, dok daje legitimitet krađi, raseljavanju i užasnom nasilju koje se čini starosjediocima Palestincima. Iako Vrhovni sud možda ne odražava vrijednosti postojeće vlade, posebno u pitanjima koji se tiču političke korupcije, on nesumnjivo odražava i uvijek je odražavao vrijednosti kolonijalnog režima.

Dakle, liberalni cionisti koji izlaze na ulice Tel Aviva svakog vikenda ne protestuju protiv reforme pravosuđa koja ugrožava demokratiju, nego protiv reforme koja ugrožava jevrejsku demokratiju. Malo ko od ovih demonstranata ima stvarne prigovore na užasne presude suda o humanitarnoj pomoći ili, kad smo kod tog, na to kako je sud dosljedno podržavao izraelski aparthejd i kolonijalne temelje. Drugim riječima, režim može nastaviti eliminisanje Palestinaca bez smetnji sve dok su prava jevrejskih građana Izraela osigurana.

Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i ne odražavaju nužno urednički stav Al Jazeere.