Prebrojavanje krvnih zrnaca je đavolov posao

Izvjesni novinar, čije ime ne bih pomenuo da mu ne bih nepotrebno davao na značaju, izjavio je prije par sedmica da “diplomatija nije za svakoga” aludirajući pri tome na to da u zemlji u kojoj su pravoslavci većina (71 odsto po posljednjem popisu sprovedenom 2023.godine) nije u redu da to mjesto pokriva neko ko pripada nekoj drugoj konfesiji ili je prosto pojedinac kome religija nije važna.

Broj pripadnika manjina u  vlasti u Crnoj Gori  je često predmet debate u crnogorskoj javnosti. I to posebno u vrijeme izbora ili kada treba ostvariti neke političke poene. Naravno, to odlično dođe za skretanje pažnje sa stvarnih problema crnogorskog društva.

Jednostavno, kad god ti je, žargonski kazano, gusto i ugrožen ti je politički rejting ti ošini po manjinama. To je zapravo jedina dobitna kombinacija na kladionici što se zove – politički život u Crnoj Gori. Optužite manjine da potkopavaju društvo, da uzimaju radna mjesta većinskoj zajednici, da su nekvalifikovani za rukovodeća radna mjesta i da ih je bezobrazno previše na rukovodećim mjestima.

Prebrojavanje krvnih zrnaca je đavolov posao, pa čak  i onda kada to radite da bi razobličili svakodnevne laži koje se uporno šire o manjinskim vjerskim i nacionalnim zajednicama u Crnoj Gori. Ali se to prosto zbog istine, zbog javnosti koja nadilazi Crnu Goru i regiju mora uraditi.

Da bismo dobili tačan odgovor o stanju manjinskih zajednica u Crnoj Gori moralo bi se utvrditi – a šta je to što je najvažnije za jedno društvo? Koje su to tačno institucije?

Institucije kulture i duha

Naravno, politički i elementarno nepismen narod  će kazati: vlada, parlament, predsjednik. E pa vidite, to je totalno pogrešan odgovor. Posebno jer su vlada i parlament rezultat glasanja. U vladi i parlamentu može, a ne mora biti pripadnika manjinskih zajednica. Nekada mogu biti više a nekada manje zastupljeni.

Ono što zapravo čini vrh nekog društva su Akademija nauka, univerzitet, nacionalni teatar, javni servis i najviša državna i društvena priznanja.

E tu kada samo ovlaš analizirate stanje shvatite da je situacija po manjine u najmanju ruku nezavidna.

Od redovnih i vanrednih članova CANU samo par imena asocira na pripadnike manjinskih naroda. Na državnom univerzitetu koji se finansira novcem svih poreskih obveznika pa samim tim i onog dijela društva koji se identifikuje ili ga identifikujem kao manjinski, manjinske zajednice su opet svedena na par imena. Kada je u pitanju akademsko osoblje od fakulteta do fakulteta opet se krećemo od nijednog do par pripadnika manjina. I vidite, tu vam je ključ cijele priče. Da biste došli do članstva u Akademiji logično je da prije toga imate besprijekornu akademsku karijeru, a kao što se vidi iz priloženog, za to  su veoma male šanse.

Državna priznanja

Ista stvar je i sa najvišim državnim priznanjima kao što je recimo Trinaestojulska nagrada. I tu su vam najčešće potrebni vrhunski rezultati u akademskom životu, što sadašnja društvena prohodnost očito ne garantuje.

Zato od sticanja nezavisnosti među pojedincima koji su zavrijedili ovu nagradu imate minimalan broj koji dolazi iz redova manjinskih naroda.

Naravno, nisu bolji rezultati ni u ostalim segmentima koji čine zbir najvažnijih institucija ove države. Naravno, odgovornost za ovo stanje ne leži samo na aktuelnim upravljačkim strukturama ovih institucija. Ovo je objektivan rezultat nezainteresovanosti, nesposobnosti ali i što prikrivene, a što otvorene diskriminacije.

Zato se nešto pod hitno treba mijenjati.

Inače ćemo i mi kao pomenuti novinar sa početka morati priznati da u ovoj državi ipak važi pravilo da akademska karijera, članstvo u akademiji i najviša državna priznanja nisu za svakoga.

A posebno ne za one koji su u ovom društvu u manjini.

Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i ne odražavaju nužno urednički stav Al Jazeere.