Kriza u Sjevernoj Makedoniji seže duboko

Požar je tog 16. marta zahvatio improvizovani noćni klub unutar napuštene fabrike tepiha u Kočanima, u Sjevernoj Makedoniji, usmrtivši 59 mladih ljudi i povrijedivši više od 150.

U Kočanima, gradu s manje od 25.000 stanovnika, gubitak je strašan – veliki dio njegovih mladih stradao je u požaru. Kao i mnogi gradovi širom Sjeverne Makedonije, već je bio desetkovan migracijom. Za one mlade ljude koji su ostali, požar je bio zastrašujući podsjetnik na sve manje mogućnosti za život kod kuće.

Tragedija je izazvala tugu i bijes širom države. Studenti su organizovali proteste i bdijenja, paleći svijeće i držeći transparente na kojima je pisalo: „U ratu ne umire toliko ljudi koliko u ovom jeftinom, trulom miru“ i „Ili migriramo, ili živi izgorimo“.

Ove poruke odražavaju nešto dublje od ovog pojedinačnog incidenta – one izražavaju rašireno nezadovoljstvo koje se godinama gomilalo. Tragedije u Sjevernoj Makedoniji su česte, sistemske i neizbježne – rezultat upravljanja koje daje prioritet interesima moćnika nad sigurnošću i dobrobiti opće populacije.

Lako je za ovo loše upravljanje okriviti korumpiranu lokalnu elitu, ali ono što se događa u Sjevernoj Makedoniji i drugim balkanskim državama nešto je dublje od tog.

Korupcija i zavisnost

Izraz „korupcija“ često se koristi za opisivanje političke i ekonomske nefunkcionalnosti na Balkanu, ali on češće više skriva nego što objašnjava. Korupcija, u očima Evropske unije, dominantne sile na Balkanu, često se predstavlja kao regionalna patologija, a ne kao strukturalno stanje.

Ipak, ona ne samo da je duboko ukorijenjena u makedonskim institucijama, nego i u odnosu Sjeverne Makedonije s Evropskom unijom.

Evropska unija decenijama obećava da će proces pridruživanja modernizovati države na Balkanu, donoseći demokratiju, vladavinu prava i ekonomske prilike. U stvarnosti, međutim, države kandidati ostaju zarobljene u stalnom stanju tranzicije: nikada „spremne“ za članstvo, ali sve podložnije vanjskim utjecajima.

Na ovaj način, umjesto da gradi otporne demokratije, proces pristupanja Evropskoj uniji osnažuje poslušne elite, hrani širenje klijentelističkih mreža i zaključava balkanske vlade u saglasnost sa interesima i politikama EU-a.

U mjestima poput Kočana, ove dinamike su više nego očigledne. Uprkos tome što EU ulaže milione u programe poput Instrumenta za pretpristupnu pomoć u ruralnom razvoju (IPARD), mali gradovi i ruralne oblasti u Sjevernoj Makedoniji i dalje ekonomski stagniraju, nudeći malo prilika mladim ljudima.

Ovi fondovi ne djeluju stimulativno na lokalne ekonomije. Umjesto toga, preusmjeravaju se kroz lokalne mreže moći koje održavaju političku kontrolu nad ruralnim područjima i određenim sektorima ekonomije.

Osim toga, EU fondovi često završavaju u kompanijama, konsultantskim firmama, međunarodnim i nevladinim organizacijama povezanim s Briselom. Ovi akteri utječu na prioritete finansiranja kako bi služili svojim interesima, produbljujući zavisnost umjesto da podstiču održivi lokalni razvoj.

Nedostatak razvoja i ekonomskih prilika doveo je do masovne emigracije koja je imala katastrofalan utjecaj na razne javne sfere i ekonomske sektore. Ovo je vidljivo i u Kočanima. Kada se tragedija dogodila, lokalne bolnice se nisu mogle nositi s velikim prilivom povrijeđenih ljudi i deseci žrtava morali su biti prevezeni u susjedne zemlje na hitno liječenje.

To je direktna posljedica godina odliva radne snage, što su podsticale razvijene članice EU-a i što predstavlja oblik ekstraktivizma. Značajan broj zdravstvenih radnika napustio je Sjevernu Makedoniju u potrazi za boljim prilikama na Zapadu. Sada smo došli do tačke gdje agencije za zapošljavanje kontaktiraju studente medicine i sestrinstva, nudeći im poslove u bolnicama u zapadnoj Evropi i prije nego što završe svoje obrazovanje – finansirano novcem makedonskih poreskih obveznika.

Kao rezultat toga, bolnice u gradovima poput Kočana, pa čak i u glavnom gradu Skoplju, suočavaju se s ozbiljnim nedostatkom osoblja. Osoblje koje ostaje preopterećeno je, što dovodi do pada kvaliteta njege i ugrožavanja sposobnosti za suočavanje s hitnim slučajevima.

Ovaj egzodus radnika ne samo da potkopava zdravstvene usluge nego i pogoršava nestašice u drugim ključnim sektorima kao što su građevina i poljoprivreda, slabeći ekonomiju, gušeći inovacije i stvarajući krug opadanja koji je teško preokrenuti.

Ekstraktivizam i kontrola

Na drugim mjestima na Balkanu, ekstraktivističke politike Evropske unije još su očiglednije. Evropska unija je 2024. godine usvojila Zakon o ključnim sirovinama (CRMA), koji ima za cilj osigurati nezavisnost bloka u lancima opskrbe ključnim mineralima. U okviru ovog zakona, Brisel gleda na Balkan kao na ključnog dobavljača za svoju tzv. „zelenu tranziciju“.

Litij i bakar, među drugim mineralima koje smatraju esencijalnim za industrije EU-a, istražuju se širom Balkana, učvršćujući ulogu regije kao zone za eksploataciju resursa.

U dolini rijeke Jadar u Srbiji, kontroverzni projekat iskopavanja litija kompanije Rio Tinto, koji ima podršku predsjednika Srbije Aleksandra Vučića i Evropske unije, prijeti da ugrozi ekosisteme, raseli zajednice i zagadi ključne vodene resurse. Ovaj projekat naišao je na veliko protivljenje javnosti, potaknuvši proteste širom države i postavši snažan simbol otpora protiv ekstraktivizma i saučesništva vlade.

Sličan slučaj je predloženi projekat iskopavanja litija u regiji Lopare u Bosni, koji vodi švicarska kompanija Arcore AG i koji podržava Milorad Dodik, predsjednik entiteta Republika Srpska u kojoj se pomenuto područje nalazi. Ovaj projekt također je izazvao snažno protivljenje zbog sličnih ekoloških razloga za zabrinutost. Ovi projekti, predstavljeni kao održivi razvoj, odražavaju kolonijalne prakse eksploatacije: profiti odlaze stranim investitorima, dok lokalne zajednice snose ekološke i društvene troškove.

Podrška lokalnih zvaničnika ovim projektima dovela je do frustracije u cijeloj regiji, jer se ljudi osjećaju sve više otuđeni od političkog procesa. U Srbiji je ta frustracija eskalirala nakon kobnog pada nadstrešnice na željezničkoj stanici u Novom Sadu, u kojem je smrtno stradalo 16 osoba. Ovaj incident izazvao je jedne od najvećih protesta u historiji te države, predvođene studentima koji su zahtijevali odgovornost i kraj lošeg upravljanja vladom.

Iako je Evropska unija bila glasna u podršci sličnim antivladinim protestima na drugim mjestima, kao naprimjer u Gruziji 2024, ostala je primjetno tiha na proteste u Srbiji. To se možda odnosi na činjenicu da su ti protesti usmjereni protiv političkih elita s represivnim tendencijama koje imaju koristi od finansiranja Evropske unije i služe njenim interesima.

Protesti u Srbiji otkrili su još jednu opasnu dinamiku: lokalna policija podržana od Evropske unije okrenula se protiv lokalnog stanovništva.

Demonstranti u Srbiji tvrde da su 15. marta u Beogradu vlasti upotrijebile zvučni top kako bi ometale 15-minutnu šutnju u znak sjećanja na žrtve u Novom Sadu. Lokalni medij BIRN izvijestio je da se sumnja da su slični uređaji korišteni protiv tražitelja azila tokom prisilnih deložacija.

Policijske snage u Srbiji, baš kao i sigurnosne snage drugih balkanskih zemalja, podržane su, obučene i opremljene milionima eura vrijednom opremom za nadzor i drugim policijskim resursima od Evropske unije kako bi se suzbio migrantski tok prema granicama EU-a.

Lokalne kao i policijske snage EU-a, više puta su bile umiješane u nasilna odbijanja i nezakonita pritvaranja tražitelja azila. Samo je pitanje vremena kada će tehnologije i prakse namijenjene migrantima biti primijenjene protiv građana koji protestuju protiv svojih vlada.

Sumorna budućnost

Približavanje ekstrakcije, represije i militarizacije granica na Balkanu nije slučajnost. To je logičan ishod modela integracije EU-a koji je dizajniran da prioritet daje evropskom kapitalu i geopolitičkim interesima nad životima i budućnošću ljudi u regiji – ljudi koje EU smatra uglavnom potrošnima.

Ovo što se dešava mora biti nazvano pravim imenom, to nije nusproizvod sporih reformi nego rezultat sistema imperijalnog upravljanja. Cilj nije izgradnja otpornih, autonomnih demokratija na Balkanu. Umjesto toga, cilj je stvaranje poslušnih država koje se lako mogu prisiliti da služe političkim i ekonomskim interesima EU-a.

Mladi ljudi širom regije sve su svjesniji ove stvarnosti. Mnogi više ne vide EU kao rješenje svojih problema, nego kao dio samog problema. Dok se opadajuća podrška pristupanju Evropskoj uniji često pogrešno tumači kao povratak nacionalizma ili desničarskog euroskepticizma, odgovor je zapravo mnogo jednostavniji: za mnoge, to odražava rastuće priznanje da eurointegracije nisu uspjele pružiti sigurnost, dostojanstvo ili prosperitet. Umjesto toga, samo su produbile podjarmljenost.

Požar u noćnom klubu u Kočanima nije bio samo užasna tragedija – bio je to neizbježni rezultat sistema koji je odavno napustio ljude Sjeverne Makedonije.

Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i ne odražavaju nužno urednički stav Al Jazeere.