Mađarski udar na ustavno-pravni poredak Bosne i Hercegovine

Bosna i Hercegovina u budućem periodu neće davati nikakva odobrenja za ulazak mađarskih vojnih i policijskih snaga u ovu zemlju te će od misije „Althea“ biti zatraženo izuzimanje mađarskog kontingenta iz EUFOR-a, koji je prisutan u Bosni i Hercegovini.

Hoće li takva najava člana državnog predsjedništva Željka Komšića biti realizirana, teško je procijeniti, jer to ne odlučuje Predsjedništvo BiH, koje je vrhovni komandant Oružanih snaga, nego NATO, odnosno njegov Glavni štab u Briselu, ali je korak koji je vjerovatno trebao biti načinjen i ranije.

Duga je geneza pokušaja, pa i konkretnih poteza, vlasti u Budimpešti da se upliću u unutrašnja pitanja Bosne i Hercegovine i (in)direktno miješaju u ustavno-pravni poredak ove zemlje.

Nedavna posjeta zamjenika ministra vanjskih poslova i trgovine Leventa Magyara i, blago rečeno, nediplomatske izjave i poruke samo su nastavak višegodišnje retorike i postupaka najviših mađarskih zvaničnika: premijera Viktora Orbana, šefa diplomatije Petera Szijjarta te donedavnog evropskog komesara za proširenje i susjedsku politiku Olivera Varhelyija.

Od ‘političke hajke’ do Gavrila Principa

„Danas smo ovdje kako bismo pokazali podršku [Miloradu] Dodiku, protiv kojeg se vodi politička hajka”, kazao je Magyar u Banjoj Luci, nakon sastanka s predsjednikom bh. entiteta Republika Srpska, koji je u prvostepenom postupku osuđen na godinu zatvora i šest godina zabrane obavljanja javnih funkcija. Nemoguće je da visoki državni zvaničnik ne zna svoj posao, pogotovo da bez osnovane namjere direktno i svjesno krši postulate diplomatskog ponašanja (riječ je o zamjeniku ministra vanjskih poslova), te da komentira odluke i presude državnog suda zemlje gdje se u tom trenutku nalazio.

No, nije se Magyar zaustavio samo na „političkoj hajci“, posložio je još nekoliko „bisera“ – Zapad Bosnu i Hercegovinu tretira kao svoju pokrajinu, gdje može raditi šta hoće […] To što Zapad radi sa Srbima u Bosni i Hercegovini nije uredu […] to ne bi trebali trpjeti, a spominjao je i prije 111 godina (opravdani?) atentat na austrougarskog prijestolonasljednika Franza Ferdinanda i suprugu Sofiju i njihovog ubicu Gavrila Principa. Svašta je ovaj zvaničnik nagovorio, potpisao memorandum o stipendijama, nahvalio domaćina te otišao u posjetu jednoj zemljoradničkoj porodici koja je pojeftino dobila mađarske traktore, prikolice, cisterne… u okviru Orbanove pomoći Dodiku u obliku poljoprivredne mehanizacije, (za sada) ukupno vrijedne osam miliona eura.

Upravo je u toj poljoprivredno-novčanoj transakciji srž neizmjerne ljubavi Banje Luke i Budimpešte, odnosno Dodika i Orbana, uz neizostavno sufliranje Beograda, odnosno predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Kad mu je ponestalo novca (a „suša“ traje godinama), predsjednik Republike Srpske se „razletio“ po svijetu – pardon, samo tamo gdje smije i gdje mu nije ograničen pristup zbog američkih (i britanskih) sankcija – i tražio kredite, pozajmice, bilo kakvu finansijsku pomoć. I upravo ga je tu „dočekao“ Orban, odjednom „svjetski lider, pouzdan partner, čovjek s vizijom, prijatelj bez uslova i zahtjeva“.

Isti Orden na ogrlici za Orbana i Putina

Premijer Mađarske, koji, kao i Dodik, ima u svijetu od značajnih i uglednih prijatelja toliko da se mogu nabrojati na prste jedne ruke, velikodušno je prije dvije i po godine obećao pomoći čelnika Republike Srpske sa 100 miliona eura, no izuzev traktora, kombajna i freza, javnost je ostala uskraćena za informaciju šta je s preostalih 90 miliona eura. Moguće da je bilo nekih uplata pod oznakom „tajno“ (mediji spominju aktivnosti Fondacije za održivi razvoj Republike Srpske „Progresus“), ali ako su izostali milioni, politička i „bratska“ sigurno nije. Istina, bilo bi bolje da su, uz podršku, stigli i novci, ali u teškim, kriznim vremenima bilo kakav poklon ima težinu.

Kad premijer zemlje članice Evropske unije kaže kako je presuda Dodiku „politički lov na vještice […] tužan primjer naoružanog pravnog sistema usmjerenog na demokratski izabranog lidera […] ako želimo očuvati stabilnost na Zapadnom Balkanu, ovo nije put naprijed“, onda je svaka perla Ordena Republike Srpske na ogrlici, koji od prošle godine krasi Orbanovo poprsje, vrijedna i preplaćena. Nije uzalud mađarski premijer počašćen istim odlikovanjem kojim se diči predsjednik Rusije Vladimir Putin, jer je ova trojka plus Vučić (malo manje slovački premijer Robert Fico i neofašisti iz Alternative za Njemačku) „budućnost slobodarske i tradicionalne Evrope, zasnovane na pravu naroda na odlučivanje i očuvanju identiteta“.

Dok je čekao presudu (ništa nije slučajno) Suda Bosne i Hercegovine, Dodik se „ponosno“ pohvalio kako je, u dogovoru s Orbanom, u Banju Luku doputovalo 300 pripadnika antiterorističke jedinice mađarske policije, koji su „imali obuku i vježbu sa Specijalnom antiterorističkom jedinicom Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske“. Kao i obično, „debelo“ je pretjerao, jer je stiglo ukupno 78 policajaca, bez oružja i opreme, što su stopirale bh. državne vlasti, a zabranjeno je i slijetanje vojnih mađarskih aviona u Sarajevo i Banju Luku. Ipak, poruka kako prijatelji i saveznici stoje uz svoje saveznike našla je put do onih koji bezrezervno vjeruju svom (entitetskom) predsjedniku i „vraćanju na izvorni Dejtonski sporazum“.

‘Vajkrem ministar’ nije dijalog, nego uvreda

Bosna i Hercegovina kao država i njeni čelnici nemaju luksuz od bilo koje zemlje, pogotovo ne od članice Evropske unije, praviti neprijatelje i „otvarati frontove“, čak i kad se vlasti tih država otvoreno i flagrantno miješaju u njena unutrašnja pitanja. Neće pomoći uvrede tipa „vajkrem ministar […] ne znam kada su Mađari dobili ikakav rat […] Austrija je propadala radi njih […] koga su Mađari podržavali, ti su gubili sve“. Naprotiv.

Državnička i konkretna diplomatska politika i poruke da se prestane s miješanjem u unutrašnja pitanja Bosne i Hercegovine te zvaničan protest zbog izjava mađarskih zvaničnika da će u slučaju sukoba stati na stranu secesionističkih politika samo su početak novog i neophodnog dijaloga s vlastima u Budimpešti.

Mađarska i u evropskim okvirima, posmatrajući sa stanovišta površine, broja stanovnika i političkog utjecaja, nije među najvažnijim i najznačajnijim državama. Stalni konflikti s Briselom, gotovo pa otvorena proruska agenda, podrška nacionalističkim i nerijetko secesionističkim iskoracima te oduševljenje prema novom američkom predsjedniku Donaldu Trumpu glavne su značajke i aktuelni pravac vlasti u Budimpešti.

To je njihov put i izbor glasača u Mađarskoj, ali je istovremeno obaveza i dužnost svih izabranih zvaničnika koji čine vlast u Bosni i Hercegovini da zaštite svoju zemlju i građane od onih koji otvoreno i u kontinuitetu ruše njen ustavno-pravni poredak.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.