Može li Čović pomoći Bosni da ‘uhvati Kairosov čuperak’

Iako se međunarodni poredak dramatično mijenja, čini se da je situacija za Bosnu i Hercegovinu ipak manje dramatična nego što se očekivalo. Već iz patnji izgubljenog Milorada Dodika vidi se kako su oni koji su očekivali da će promjene globalne sigurnosti i napuštanje sustava Pax Americana posljedice izazvati najprije u Bosni i Hercegovini, duboko razočarani i neugodno iznenađeni. Činjenica da je State Department, i nakon smjene vlasti, jasno izrekao da jedinstvena i održiva Bosna i Hercegovina ostaje politički prioritet američke diplomacije, Dodika je dovela u bezizlaznu poziciju, a njegovim političkim principalima je bitno ograničila manevarski prostor.

Čini se da se od brojnih iznenađenja koja su ga zatekla, Dodik teško oporavlja i od onoga koje mu je priredio Dragan Čović. Još nedavno Dodik je Čoviću nudio savezništvo u planu da se „završe stvari” s BiH i nagovarao ga da „projekt Herceg-Bosne izvuče iz naftalina”. Čović, međutim, nije politički naivan i zna da, kad bi pokrenuo takav projekt, za nj ne bi imao političke potpore. Doduše, Zoran Milanović je već kao predsjednik Republike Hrvatske govorio o tome da, ako Srbi odu iz Bosne i Hercegovine, ne možemo Hrvate ostaviti same s „onima” (misleći na Bošnjake), ali Milanovićeva je retorika prazna puška, jer u Hrvatskoj danas nije moguće stvoriti političku atmosferu koja bi pogodovala konceptu otimanja dijela teritorija susjedne države.

Hrvatska, uz sve svoje mane i demokratske deficite, funkcionira kao država koja dijeli temeljne zajedničke europske vrijednosti, a jedna od tih vrijednosti je i to da su državne granice zadane, a da se problemi ne rješavaju diobom teritorija nego diobom vlasti. Čoviću danas iz Zagreba možda ne govore: Bosna i Hercegovina je država bosansko-hercegovačkih Hrvata i svoje probleme morate rješavati u njenom okviru, ali se taj narativ pretpostavlja i Čović zna da bi u slučaju zaoštravanja krize, na kraju ta rečenica i bila izgovorena. Svaka druga politika dovodila bi u pitanje europski identitet Hrvatske, a bez njega je Hrvatska nezaštićena i sigurnosno, politički i ekonomski ugrožena.

‘Meki trbuh’ Čovićeve političke pozicije

Za razliku od Čovića, koji jasno razumije okvire u kojima mora djelovati, neki iz njegove sljedbe sporije shvaćaju okolnosti u kojima djeluju, pa je tako još donedavno u svojim nastupima u Europskom parlamentu Željana Zovko pokazivala „razumijevanje za Dodikovu poziciju” i tako nastupala suprotno onome što je u istom forumu zastupao ključni HDZ-ov euro-parlamentarac Davor Ivo Stier. Vrlo će se brzo pokazati da će ova „taktička greška” europarlamentarke biti ispravljena.

Čović je svjestan mekih trbuha u svojoj političkoj poziciji. Najlakše je bilo zatvoriti onaj vezan uz izloženost Dodikovu utjecaju, koji ga onda može povezati i s patološkim utjecajem totalitarnog režima Vladimira Putina.

I drugi njegov meki trbuh može se interpretirati kao povezanost s ruskim utjecajem. Riječ je, naravno o njegovoj opstrukciji izgradnje Južne plinske interkonekcije Bosne i Hercegovine. Čović je bio uvjeren da je važno „preživjeti” mandat ambasadora SAD-a Michaela Murphyja i da će nakon uspostave administracije predsjednika Donalda Trumpa u SAD-u, koja neće ulaziti „u detalje”, kao što je to činila Bidenova, lakše biti uspostaviti političku kontrolu nad Južnom plinskom interkonekcijom. Čović je u tom svom promišljanju, međutim, zanemario da za Trumpovu administraciju energetska politika može biti sve drugo, samo ne detalj. Morao se sjetiti da je za prvog svog mandata, predsjednik Trump bio daleko dosljedniji u zaustavljanju opasnog geopolitičkog projekta, koji je predstavljan kao energetski, Sjevernog toka II, kojim je Rusija nastojala osigurati dobavni pravac za ruski plin Zapadnoj Europi, koji ne bi prolazio preko Ukrajine, što je Putin smatrao preduvjetom za početak agresije na ovu državu.

Bidenovoj administraciji bilo je važno izvući Bosnu i Hercegovinu iz ruskih energetskih škara, a Trumpova će nova administracija na tome jednako snažno inzistirati, bez obzira na to što ta administracija pregovara s Putinom i pokušava utjecati na njegove politike. Bosna i Hercegovina definitivno nije dio zone u kojoj bi se tolerirao ruski utjecaj, a energetska sigurnost je ključ stabilnosti.

Sve što radi, radi s idejom jačanja svoje političke pozicije

Zato nije nikakvo iznenađenje da je Dragan Čović pokazao i dodatnu marljivost, da se posvetio stabiliziranju izvršne vlasti na razini središnje države i da, zaobilazeći Dodika, nastoji osigurati političku većinu na razini središnje države. Naravno, sve što radi, radi s idejom jačanja svoje osobne političke pozicije i računajući da će u novim političkim okolnostima lakše ostvariti svoje temeljne političke interese. Da u tome uspijeva, vidi se iz činjenice da se već iz kruga „trojke” počela spominjati mogućnost prihvaćanja Čovićevih temeljnih zahtjeva vezanih uz izbor Predsjedništva BiH.

Jasno je i to da će se u narednim tjednima ili mjesecima morati riješiti pitanje izgradnje Južne plinske interkonekcije, a jasno je i to da će i iz Hrvatske biti pritisaka na Čovića da prestane opstruirati tu izgradnju, koja je važna i za Hrvatsku. Naime, jedan od temeljnih regionalnih interesa politike vlade Andreja Plenkovića je afirmacija Hrvatske kao regionalnog energetskog čvorišta i naglašavanje geopolitičkog značenja LNG terminala na Krku za cijelu regiju.

Dosad je manevarski prostor Vlade i premijera Plenkovića za bilo kakav pritisak na Dragana Čovića bio vrlo ograničen. Naime, Plenković je u većoj mjeri ovisan o utjecaju Čovića, nego li što Plenković može utjecati na Čovića i HDZ BiH. Čović je, osim toga, dobivao na moći činjenicom da se predsjednik Milanović, koji u hrvatskoj političkoj areni funkcionira kao ključni Plenkovićev politički konkurent, nastojao „natjecati” za Čovićevu naklonost. Iako i dalje Plenković svojom retorikom nastoji podilaziti Čoviću, ovaj se sve manje osvrće na te Milanovićeve izraze naklonjenosti. Naime, procesi nakon smjene vlasti u SAD pokazali su da zastupnicima kvazisuverenizma, kakvi su mađarski premijer Viktor Orban, slovački Robert Fico ili Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić i hrvatski predsjednik Zoran Milanović, „akcije” nisu narasle, a da se američka administracija niti ne trudi posebno ojačati one koji su se toliko radovali njegovoj pobjedi.

Tamo gdje je smjestio Dodika, uskoro će i Milanovića

Nakon otvorenog proruskog ispada u Crnoj Gori, gdje se suprotstavio zajedničkoj europskoj obrambenoj politici, ali i dezavuirao zajedničke europske političke vrijednosti u zemlji koja je uz sve mane trenutno vodeća u pretpristupnom procesu s EU, Milanović se dodatno marginalizirao i učvrstio svoj status osobe s kojom se u međunarodnoj zajednici ne razgovara ozbiljno. Čović ima dovoljno snažan instinkt da to prepozna, pa je jasno da će, kao što se udaljio od svog dojučerašnjeg prijatelja Dodika, i Milanović kao dojučerašnji dragi prijatelj, biti smješten u zonu izvan Čovićeva političkog interesa.

Naravno, i činjenica da je premijer Plenković odlučio napustiti koncept ignoriranja Zapadnog Balkana i da se Hrvatska angažirala na stabilizaciji i jačanju sigurnosti u regiji, trilateralom s Albanijom i Kosovom, koja je otvorena i za neke druge države iz regije, koje prihvaćaju temeljne zajedničke principe europskog mirovnog poretka, utječe na promjenu Čovićeve politike. Međutim, tvrdnja da se ta promjena dogodila zbog interesa Hrvatske, logička je pogreška „post hoc, ergo propter hoc” (Poslije toga, dakle zbog toga). Razlozi promjene Čovićeve politike su složeniji i slojevitiji, a službeni Zagreb nema takav utjecaj da bi mogao utjecati na njegove odluke.

Jasno je – Čović bi iz ovog političkog obrata mogao izaći snažniji nego što je bio, ali važno je i to da bi snažnija mogla postati i jedinstvena suverena Bosna i Hercegovina. Hvalitelji Milorada Dodika, poput predsjednika Milanovića, tvrde kako je on manje politički radikalan od njegove konkurencije. Ipak, za razliku od njega, koji je u svojim rukama koncentrirao moć i represivni aparat, ali i golemi kapital, njegovi konkurenti, koliko god u biti radikalni bili, nemaju ni izliza moć kojom je do jučer raspolagao Dodik, nisu umreženi i nemaju resurse za destrukciju.

Važno je iskoristiti trenutak, uhvatiti Kairosov čuperak i u ovakvim uvjetima stabilizirati Bosnu i Hercegovinu. Sve drugo, pa i trenutni odnos političke moći, manje je važno od toga da se iskoristi prilika za stabilizaciju jedinstvene, suverene, funkcionalne BiH.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.