Čuda su moguća: ‘Državotvorni’ SDS na braniku Bosne i Hercegovine

„Politika treba slušati narode i građane Bosne i Hercegovine, koji su puno pametniji od političara. A narod će brzo progovoriti. Narodi ne žele sukobe, već mir, suživot i miran san, a sve što političari rade je kontra toga“, nedavno je izjavio Darko Babalj, novi član rukovodstva Zastupničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine i jedan od čelnika Srpske demokratske stranke, „državotvorne“ partije iz devedesetih, kako sami sebe nerijetko časte.

Ovih nekoliko rečenica bili su, jesu i trebali bi biti – nekada manje, nekada više – stoljećima supstanca života u Bosni i Hercegovini, pogotovo „mir, suživot i miran san“, no nemalu dozu zbunjenosti i nepovjerenja stvara njihov autor, odnosno njegovo „političko porijeklo“.

Kako može biti da se u Bosnu i Hercegovinu kunu i zaklinju prvaci stranke koja je u posljednjoj dekadi prošlog stoljeća (u)činila sve kako ove države (i najmanje jednog od njenih konstitutivnih naroda) više nikako i nikada ne bude? Ima li razumne logike da nasljednici onih koji su ognjem i mačem četiri godine rušili „mir, suživot i miran san“ sada gotovo istim žarom i poletom čine upravo suprotno?

Holbrooke: Smatram ih nacistima, moraju nestati

Teška su ovo, gotovo pa neobjašnjiva pitanja, dileme koje nemaju egzaktna i tačna pojašnjenja, pa ipak se na njih (djelomično) može odgovoriti protupitanjem: a zašto ne? Kako to očekujete da stranka koja je odgovorna i kriva za agresiju na Bosnu i Hercegovinu, za teške ratne zločine, progone, etničko čišćenje, genocid počinjen u Srebrenici… sada odjednom, punih usta i lijepih obećanja, brani i veliča državu koju je ne tako davno urnisala – pitat će odmah mnogi i, ne čekajući odgovor i pojašnjenje, konstatirati da to nije moguće. Da, sve to što govorite je tačno, dokumentirano, na međunarodnim i domaćim sudovima presuđeno, ali imamo li alternativu – nastavit će optimisti slijed pitanja bez konkretnih odgovora.

Dobro, nesumnjivo je da s bjeguncem od pravde Miloradom Dodikom i njegovim secesionistima iz bh. entiteta Republika Srpska klizimo ka ponoru, s njima nema ni razgovora, ni pregovora, pogotovo ne dogovora, ali zar nešto bolje možemo očekivati od onih koji i dalje veličaju i u heroje ubrajaju pravosnažno presuđene ratne zločince Radovana Karadžića, Ratka Mladića, Momčila Krajišnika, Biljanu Plavšić i brojne druge ubice, silovatelje, etničke „čistače“, negatore genocida, evo još jednog upita pesimista, kojem se ništa ne može proturječiti.

Kao da su oni koji su u posljednjih 30 godina sudjelovali u vlasti na državnom nivou nešto drugačije i bolje planirali i radili, pa ogromna većina stanovnika, političara, javnih ličnosti u Republici Srpskoj tako misli; ne smatrate li, da po toj vašoj logici, niko iz ovog bh. entiteta ne zaslužuje da bude u državnoj instituciji, odgovorit ćete novim kontrapitanjem, koje istovremeno može biti i konstatacija.

Krajem 1996. a potom i 2003. godine američka administracija imala je ideju i plan da potpuno zabrani djelovanje Srpske demokratske stranke. Tvorac Dejtonskog mirovnog sporazuma Richard Holbrooke pojasnio je taj naum, koji ipak nije realiziran, vrlo slikovito: „Nikada neću promijeniti mišljenje o Srpskoj demokratskoj stranci. Smatram ih nacistima, koji moraju nestati […] Nemam nikakve dileme da je Karadžić i danas na slobodi zato što mu podršku pruža gomila kriminalaca iz Srpske demokratske stranke“.

Prošlo je mnogo godina od tada i bilo bi krajnje neprimjereno (po)tvrditi ocjenu američkog „buldožer diplomate“ o „nacistima koji moraju nestati“, ali nesumnjivo je da niko iz ove stranke ni sada ne bi uhapsio i isporučio u Hag „prvog predsjednika“ – učinila je to „majčica“ Srbija 2008. godine.

‘Srpski izdajnici, dezerteri, muslimanski plaćenici…’

No, ni danas ne manjka „atributa“ i „epiteta“ čelnicima i članovima najveće opozicione stranke u Republici Srpskoj te koalicionim partnerima, Partiji demokratskog progresa i stranci Za pravdu i red na državnom, plus Narodnom frontu na entitetskom nivou, ovaj put unutrašnjih. Posljednjih mjeseci, a pogotovo sedmica, dok se ubrzano na državnoj razini urušava dvadesetogodišnja vladavina Saveza nezavisnih socijaldemokrata, opozicionari su postali „izdajnici, dezerteri, muslimanski plaćenici, pokvareni trgovci srpskih interesa, produžena ruka [visokog predstavnika] Christiana Schmidta…“ Prednjači u tome, očekivano, Milorad Dodik, koji vulgarnim riječima i psovkama otvoreno stavlja metu na čelo svima onima koji i pokušaju ukazati na njegove „zasluge“ za politički, ekonomski, demografski i svaki drugi sunovrat Republike Srpske.

Historijat najtežih denunciranja političkih konkurenata i protivnika nije imanentan samo na ovim prostorima, ali je vrlo živopisan, žestok i uglavnom rezultira očekivanim efektom. Da ne idemo daleko u prošlost, vratimo se u 2002. godinu, kada je upravo Srpska demokratska stranka označila Milorada Dodika kao „izdajnika srpskog naroda“ i „saradnika međunarodnih okupatora“ i na izborima ga glatko porazila.

Četiri godine kasnije, shvativši da se u ovakvom miljeu i s ovakvim glasačima u Republici Srpskoj ne može pobijediti na evropskim standardima i zakonima, „miru i suživotu“, predsjednik Saveza nezavisnih socijaldemokrata postao je veći nacionalista od članova Srpske demokratske stranke i ostalih opozicionara, uključujući Srpsku radikalnu stranku u tom bh. entitetu, „posestrimu“ partije kasnije pravosnažnog presuđenog ratnog zločinca Vojislava Šešelja.

Dobre namjere i spisak lijepih želja nisu dovoljni

Hoće li se klatno uvreda i bjesomučnih napada ponovo vratiti i udariti po onima koji su „izdajnici srpskog naroda“ nezahvalno je prognozirati, ali će svakako imati značajan utjecaj na biračko tijelo, iako su naredni (opći) izbori „tek“ za 18 mjeseci. Politika nije sprinterska disciplina, nego mukotrpan i neizvjestan maraton, pa koliko god je „trojki“ iz Republike Srpske bitno da što prije zauzmu pozicije u izvršnoj i zakonodavnoj vlasti na nivou Bosne i Hercegovine, malo će to efekta imati ako taj trend ne nastave i nakon 2026. godine, odnosno ako ne učine ključni iskorak na entitetskom nivou i osvoje vlast nakon 20 godina. A u tome im sigurno neće pomoći međusobne „razmirice“ i kadrovska „hajdučija“, kao što dogodilo prije nekoliko dana, kada je poslanica u entitetskom parlamentu Maja Dragojević-Stojić iz Srpske demokratske stranke preletjela u „sestrinsku“ Partiju demokratskog progresa.

Za sada solidna baza trenutne opozicije iz Republike Srpske u entitetskim i državnim zakonodavnim tijelima – 25 zastupnika u Narodnoj skupštini, pet poslanika u Zastupničkom domu i dva delegata u Domu naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine – nudi nešto novo, obećavajuće i dugotrajno stabilizirajuće. Da bi se to ostvarilo ono što se nudi i obećava – demokratska Bosna i Hercegovina, na evropskom putu, očišćena od kriminala(ca) i korupcije, država u kojoj će građani i narodi ima život dostojan čovjeka – neće ovisiti samo o tri stranke iz Republike Srpske koje bi uskoro mogle ući u vlast na državnom nivou, nego i o djelovanju i činjenju partija iz entiteta Federacija Bosne i Hercegovine.

„Nemam pravo da se odreknem grada u kojem sam se rodio”, ne bez emocija i srčanosti u glasu još prije gotovo četiri godine kazao je Darko Babalj, pedesetogodišnjak iz (Istočnog) Sarajeva, predstavnik krila Srpske demokratske stranke koje obećava da teška prošlost ne mora biti breme koje zaklanja bolje sutra. Nije to golemo iskušenje samo za rođenog Sarajliju i njegovu partiju, koji moraju na djelima pokazati da dobre namjere i najave nisu samo spisak lijepih želja. U narednih nekoliko sedmica i mjeseci ćemo saznati da li je dosadašnja opozicija i uskoro moguća pozicija na državnom nivou iz Republike Srpske iskrena i na dijametralno suprotnoj strani od krvavih devedesetih.

Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i ne odražavaju nužno urednički stav Al Jazeere.