Napušta li Hrvatska koncept samoizolacije od Zapadnog Balkana?

U prethodnih desetak godina Europska se unija na više strana dovela u nepovoljan položaj vodeći kvazi-pragmatičnu politiku i zanemarujući temeljne vrijednosti na kojima se zasniva europska integracija.

Jedno od područja na kojima je nepotrebno stvorena nepovoljna situacija zbog tog nazivi pragmatizma je i prostor Zapadnog Balkana.

Umjesto da na Balkanu, kao i u drugim dijelovima Europe, insistira na tome da se među državama na tom prostoru uspostavljaju matrični odnosi utemeljeni na međusobnoj ravnopravnosti, stalno se podilazilo konceptu tretiranja jedne, dviju ili triju država s ovog prostora kao nekakve okosnice, u odnosu na koju ostale države u tom prostoru moraju uskladiti svoje politike i orijentirati se na neki oblik potčinjenosti tim državama „osovine”.

Godinama su Hrvatskoj dolazile ponude i iz Beograda i iz nekih zemalja unije o stvaranju nekakve „osovine Zagreb – Beograd” kao ključa balkanskih odnosa. Hrvatska je pragmatično bježala od tih ponuda, a to je uvjetovalo i njen evidentni regionalni dezangažman. U Zagrebu je procijenjeno da bi bilo kakva bliskija suradnja s Beogradom za Hrvatsku značila uplitanje u koloplete balkanskih sukoba, koje, sagledamo li povijest tih sukoba, redovito kreira ekspanzivna politika Srbije i neka od inačica njenog nacionalizma.

Ključni prioritet – stabilizacija BiH

Procjena Hrvatske bila je da je za nju važno članstvo u Europskoj uniji i NATO-u, a najveći dio vremena, od ulaska Hrvatske u EU do danas, izvršnu vlast su obnašale političke opcije koje su zagovarale „više Europe”. Čak i u vrijeme vlade Zorana Milanovića, koji danas funkcionira kao kvazisuverenist i preuzima retoriku nalik premijerima (mađarskom Viktoru) Orbanu i (slovačkom Robertu) Ficu, europska politika Hrvatske, koja je bila uglavnom pod kontrolom mlađeg koalicijskog partnera, odnosno liberalno demokratske potpredsjednice vlade i ministrica vanjskih i europskih poslova Vesne Pusić, Hrvatska je u europskim institucijama zagovarala koncept „više Europe”.

Ministrica Pusić je i zacrtala smjer koji je i nakon njenog mandata hrvatska politika uglavnom pratila. Njene „balkanske ambicije” bile su uglavnom ograničene na potporu europeizaciji Bosne i Hercegovine, a njen najveći uspjeh je činjenica da su 2014. Njemačka i Britanija svojom inicijativom za Bosnu i Hercegovinu prihvatile dobar dio njenih ideja.

Njena taktika u BiH bila je prilično slična taktici premijera Plenkovića, koji je procijenio da je ključni hrvatski interes u regiji stabilizacija Bosne i Hercegovine i njeno uvlačenje u europsku integraciju, pa je njegov angažman unutar Europskog vijeća za to da BiH otvori pretpristupne pregovore ujedno i vrhunac dosadašnje hrvatske balkanske inicijative.

U uvjetima kad se europske politike dramatično mijenjaju, kad je Europska unija shvatila da je neodrživo stanje u kojem ona nema razvijan vlastiti obrambeni identitet, u kojem nedovoljno radi na afirmaciji svojih vrijednosti, čini se da je premijer Plenković, kao ključni kreator hrvatske vanjske politike, shvatio da politika samoizolacije prema Balkanu više ne doprinosi niti hrvatskoj, niti europskoj sigurnosti.

Istovremeno su se u javnosti pojavile dvije inicijative: ministar obrane potpisao je deklaraciju o jačanju vojne i obrambene suradnje s Albanijom i Kosovom, a premijer Plenković je na Europskom vijeću inicirao da se u travnju otvori ozbiljna rasprava na summitu Vijeća o stanju na Balkanu i ulozi Srbije u stvaranju krize, prije svega o izvozu napetosti u Bosnu i Hercegovinu.

Hrvatska mora preuzeti dio odgovornosti za susjedstvo

Deklaracija o vojnoj suradnji triju država, od kojih su dvije u članstvu NATO-a dio je procesa koji se počeo odvijati izdvajanjem financija za razvoj europske sigurnosti, vojnu industriju i stvaranjem samostalnog sigurnosnog identiteta Unije. Hrvatska je jedna od država koja ovu promjenu nije dočekala nespremna, njena vojna industrija koja je skromna, ali je „živahna”, ima velike ambicije i vidi nišu eksponencijalnog razvoja.

Projekti, poput izgradnje tvornice municije, s partnericama iz NATO-a, već se godinama razvijaju i pripremaju, a sada se otvara šansa za ubrzanu realizaciju onoga što se do jučer činilo optimističnim snovima. Ako želi sudjelovati u izgradnji novog europskog sigurnosnog identiteta, Hrvatska mora preuzeti svoj dio odgovornosti za najbliže susjedstvo, i trilaterala s Albanijom i Kosovom, koja je tu i zato da bi se Kosovo čvrsto vezalo uz europske strukture, važan je prvi korak u takvoj inicijativi.

Kad bi okolnosti bile povoljnije i kad u Crnoj Gori politike obrane i nacionalne sigurnosti ne bi bile pod kontrolom veto snaga povezanih s Vučićevim autoritarnim režimom, kad Sjeverna Makedonija ne bi sve više padala u zamku Vučićeva patogenog utjecaja, te kad bi se uspostavila temeljna politička stabilnost u Bugarskoj, obuhvat ovakvog savezništva na rubu Europske unije mogao bi biti daleko širi.

Oni koji poznaju Plenkovićev modus operandi sigurni su da prvi korak koji je napravljen, to stvaranje balkanske trilaterale, nije napravljen bez širih političkih konzultacija s europskim liderima. Da bi promjene započele, bilo je potrebno da padne politika (bivše njemačke) kancelarke (Angele) Merkel, koja je bila izrazito naivna u odnosu na totalitarni režim u Moskvi i koja je Putinu omogućila de u jednom razdoblju uspostavi energetsku ovisnost Njemačke i velikog dijela EU o ruskim energentima, ali da uz to na Balkanu prihvatila odnos suprotan temeljnim vrijednostima europske integracije, s nedemokratskim, autoritarnim vladarom, vođom režima zasnovanom na ambicijama imperijalizma sirotinje.

Kancelar Olaf Scholz je u svom mandatu izvukao Njemačku iz ruskih energetskih škara, ali, unatoč drukčijem stavu mlađih koalicijskih partnera, zelenih i liberala, nije shvatio štetni potencijal režima Aleksandra Vučića. Sada, kad dolazi nova njemačka administracija, stvaraju se pretpostavke i za nove politike, a kriza u Srbiji svakom je racionalnom političkom akteru morala pokazati da Vučić ne uspijeva isporučivati elementarnu sigurnost niti u svojoj državi, a kamoli da bi mogao biti nosilac sigurnosti u široj regiji.

Gotovo svi problemi se mogu riješiti lako

Kvadratura balkanskog kruga uopće nije tako komplicirana, kao što je neki žele prikazati. Izuzmemo li velikosrpski nacionalizam, koji danas nastupa pod egidom „srpskog svijeta”, za kojeg njegovi tvorci smatraju da je silno ojačan mogućnošću da administracija predsjednika Trumpa nametne „mir” Ukrajini, sukladno vrijednostima koncepta „ruskog svijeta”, iz kojeg je ovaj Vučićev projekt samo deriviran, svi se drugi balkanski problemi mogu riješiti relativno lako, u skladu s temeljnim europskim vrijednostima.

Rješenje međunacionalnog spora u Makedoniji 2001. godine, Ohridskim mirovnim sporazumom bio je trijumf europskih načela – spor nije riješen diobom teritorija, nego su granice ostale nepromijenjene, a mir je postignut diobom političke moći i vlasti. Jednak je recept za uspostavljanje trajne stabilnost u BiH, koja  bi mora biti zasnovana na načelima suvereniteta cijele države, njenoj funkcionalnosti i istovremeno provođenjem temeljite decentralizacije i takve diobe moći, čime bi i trima konstitutivnim narodima i svima ostalima u BiH bila omogućena trajna ravnopravnost.

Projekti poput Otvorenog Balkana, koji zagovaraju osovinsku podjelu, i koji državama na ovom prostoru šalju poruku da se moraju pomiriti inferiornošću u odnosu na države koje su fokus takvih projekata (u ovom slučaju Srbija i Albanija) više ne bi smjeli biti tolerirani, a Unija ne bi smjela graditi odnose s onima koji zagovaraju „asimetrične odnose” i sebe vide u nekoj kvaziimperijalnoj poziciji.

Unije ne smije dozvoliti da se u njeno susjedstvo prelije koncept „ruskog svijeta” koji počiva na ideji o „pravu” te države da na prostoru koji smatra svojom povijesnom, političkom i ekonomskom interesnom zonom, diktira odnose podložnosti drugim državama, pa da čak i otima dijelove njihova teritorija. Svako toleriranje „srpskog svijeta” na Balkanu otvaranje je prostora za legitimiranje patološkog utjecaja Putinova režima na rubu Europe, i obrtno, sama pojava koncepta „srpskog svijeta” dokaz je o tome da taj patološki utjecaj, za sad kao „meka moć Rusije” prodire u europsko susjedstvo, u onaj prostor koji Unija doživljava kao prostor svog proširenja.

Izgradnja nove politike na Balkanu

Zanimljivo je da je upravo u svom trećem, sasvim sigurno posljednjem mandatu na čelu izvršne vlasti u Hrvatskoj, premijer Plenković otvoreno pristupio pokušaju izgradnje nove politike prema Zapadnom Balkanu i otvorio nišu za napuštanje dosadašnje politike izolacije Hrvatske od tog prostora. Unija mora definirati svoju novu politiku i prema proširenju i prema svom strateškom jugoistočnom boku, a moguće je da će prevladati jedna od dviju strategija.

Moguć je nastavak dosadašnje cinične politike, koja de facto ne računa na proširenja EU na Zapadni Balkan, pa se dio europskih čelnika, ali i aktera unutar Europske komisije, prema tom prostoru odnosi cinično, kao prema nekakvom besperspektivnom postkolonijalnom teritoriju, na kojem se tolerira nedemokratske korumpiranje režime, ako oni „isporučuju” zaštitu ekonomskih i logističkih interesa centra. Ili je moguće europskim politikama integrirati one dijelove tog prostora koji prihvaćaju zajedničke vrijednosti, a one koji nastoje unijeti patogene utjecaje ruskog totalitarnog režima u integraciju uključiti tek nakon katarze i potiskivanja koncepta imperijalizma sirotinje, povezanog s političkom podčinjenošću totalitarnom režimu Vladimira Putina.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.