Izborni sudar vizija za budućnost kanadske nacije

Takmičenje u kojem je Mark Carney postao čelnik Liberalne stranke i premijer Kanade pokazalo se kao dosadno svršen čin.

Drama koja je neizbježno dovela do Carneyjeve uvjerljive krunidbe dogodila se zapravo krajem prošlog decembra, kada je nekad pouzdana osoba od povjerenja premijera Justina Trudeaua i njegova povjerljiva zamjenica, Chrystia Freeland, odlučila glumiti Judu.

Njena iznenađujuća ostavka na mjesto ministrice finansija prebacila je ranjenog i nepopularnog premijera – unutar i izvan njegovog nemirnog kluba – izvan parlamenta, prisilivši Trudeaua da prizna očigledno: šarmantni kanadski princ više nije bio princ, niti, očigledno, toliko šarmantan.

Trudeaua su, umjesto toga, smatrali gubitnikom te mu pripisali odgovornost koju je trebalo brzo zamijeniti kako bi spasili liberale, ako je moguće, od onoga što se činilo kao historijsko granatiranje zahvaljujući šefu Konzervativne stranke Pierreu Poilievreu.

Ako je Freeland mislila da će njena izdaja s predumišljajem biti nagrađena i odvesti nekadašnju ministricu vanjskih poslova u premijerov ured, pogrešno je procijenila.

Napustile su je mnoge kolege iz kabineta i klubova, koji su pohrlili na Carneyjevu stranu. Poniženje je potvrđeno je kada je dobila tek nešto više od osam posto glasova u prvom krugu.

Neometani iritantnom opozicijom

Ipak, liberali će biti zahvalni Freeland što je pokrenula događaje s domino efektom koji su na kraju spasili izglede stranke da nastavi činiti ono za šta vjeruju da je njihovo gotovo božansko pravo: upravljati Kanadom, neometani iritantnim opozicijskim strankama.

Carneyjeva velika i očekivana pobjeda nije bila topla voda koju je izmislila Liberalna stranka. To je, zapravo, bilo u skladu s nemilosrdnom tradicijom raspolaganja s dojučerašnjim kolegama u korist sutrašnjeg spasitelja, kako bi zadržao svoje prestižne poslove i, što je još važnije, moć.

Sada se sprema odvijanje nove i neobične drame. To bi mogli biti najvažniji savezni izbori u relativno mladoj historiji Kanade.

Očekuje se da će Carney, bivši centralni bankar, ubrzo nakon što položi zakletvu kao premijer, posjetiti generalnu guvernerku Mary Simon i pokrenuti nacionalno glasanje na izborima.

Jedno, možda i jedino, pitanje koje će, osim neočekivanog, dominirati kampanjom, trebalo bi biti uobličeno: ko će spasiti Kanadu od grozničavog sna Donalda Trumpa o pripajanju američkog resursima bogatog sjevernog susjeda u službenu Uniju, kao njenu 51. državu?

Sve dok imperijalni planovi američkog predsjednika nisu došli u šokantan fokus, Poilievre je izgledao spreman da postane premijer, i to s ogromnom većinom.

Obilno bogatstvo

Svojim prepoznatljivim grubim modusom operandi, Poilievre je nadolazeće izbore uobličio kao izbor između kanadske “slomljene” sadašnjosti – oblikovane od iscrpljene, nedodirljive Liberalne stranke – i prosperitetne, čak egalitarne, budućnosti u kojoj bi “ostali” Kanađani mogli dijeliti obilno bogatstvo obećane zemlje.

Djelovalo je.

Odnosno, sve dok se Trump nije vratio u Ovalni ured i popravio svoje donkihotovske poglede na “mlađeg partnera” koji je – uprkos ponovnim i proučavanim upozorenjima – generacijama kovao bliže veze s najmoćnijom ekonomijom svijeta.

Odjednom se politička računica promijenila, a isto tako i ključna dilema s kojom su se Kanađani suočili: pitanje više nije bilo kakvu će budućnost zemlja oblikovati, već ima li zemlja uopšte budućnost.

Seizmički pomak doveo je do naglog pada popularnosti Konzervativne stranke i Poilievrea, dok su liberali uskrsnuli svoje bogatstvo na održavanju života, kritikujući Poilievreovu “ljutitu podijeljenost” i prikazujući ga kao nesposobnog i nevoljnog izazvati svog “mentora” – Trumpa.

Carney je u svom govoru zahvale naglasio bitnu tačku.

“Plan Pierrea Poilievrea ostavit će nas podijeljenima i spremnima za osvajanje, jer će osoba koja obožava oltar Donalda Trumpa kleknuti pred njim, a ne ustati protiv njega”, rekao je Carney.

Pošteno ili ne, Poilievre je svojim kritičarima dao dovoljno municije da zgrabe i iskoriste ovu liniju napada.

Nabijena retorika

Poilievre i njegov kabinet u sjeni su uživali u praktikovanju vrste nabijene retorike ubistva karaktera, koja je bila – osim što su protivnici izdvojeni – gotovo doslovno ogledalo Trumpove grubosti.

Stranački recepti da se “popravi slomljena Kanada” su, također, bili faksimil Trumpovog “Amerika na prvom mjestu” scenarija – uzeti mačetu do “veličine i rasipanja” vlade, smanjiti imigraciju, nagraditi “naporan rad” dok se smanjuje “socijalna država”, demonizirati medije i iskorijeniti slobodu govora koja guši “budnost” i prevladavajuću “cancel kulturu”.

“Timbit Trump” – kako su klevetnici u posljednje vrijeme počeli opisivati ​​Poilievrea – dao je opipljiv izraz njegovoj privlačnosti i sklonosti politici u Trumpovom stilu, kada je slavio okupaciju Ottawe, prijestolnice Kanade, od krajnje desničarske gomile kamiondžija sa MAGA (Make America Great Again) zastavama i njihovih saveznika koji su spalili sve pred sobom i koji su sedmicama ucjenjivali grad i državu.

Koliko god se trudio, Poilievre možda neće moći poljuljati neporecive i nemilosrdne asocijacije i veze – riječima, djelima i temperamentom – s predsjednikom koji namjerava ekonomski prisiliti Kanadu da kapitulira pred njegovim hirovima i zahtjevima.

Taj ionako težak posao otežan je u svjetlu nedavne ankete javnog mnijenja koja, ako je tačna, otkriva da je, umjesto da odbacuje Trumpov avanturizam, alarmantnih 18 posto pristalica Konzervativne partije, predvođenih Poilievreom, priznalo da želi raspuštanje kanadske konfederacije kako bi se pridružili Sjedinjenim Američkim Državama.

Trumpova poslušna pudlica

Naravno, Poilievre je odbacio optužbe da je Trumpova poslušna pudlica, a konzervativci su pokrenuli oštru protuofenzivu, dovodeći u pitanje Carneyjevu vjernost Kanadi.

TV-reklame koje su producirali konzervativci tvrde da je Carney, dok je bio predsjednik odbora jedne od najvećih kanadskih javnih kompanija, Brookfield Asset Management (BAM), odobrio premještanje sjedišta firme iz Toronta u “rodni grad” Donalda Trumpa – New York City.

Carney je umanjio svoju ulogu u toj odluci, insistirajući na tome da ju je službeno donio Upravni odbor BAM-a nakon što je podnio ostavku na mjesto predsjednika u januaru.

No, navodno, dokumenti kompanije pokazuju da je odbor odobrio potez u oktobru prošle godine, a odluku su potvrdili dioničari na sastanku krajem januara.

Zamah liberala možda je i zastao.

Ko će prevladati, vjerovatno će se odrediti prema tome mogu li Carney ili Poilievre uvjeriti dovoljno Kanađana da su oni utjelovljenje kanadskog kapetana, ogrnuti zastavom sa javorovim listom.

Iako se suočava s izazovima, Poilievre se ne može i ne smije potcijeniti. Veliki dio svog odraslog života posvetio je usavršavanju svojih vještina prenošenja jednostavne, jasne poruke, s uvjerljivom dozom uvjerenja i iskrenosti.

Carney nije maloprodajni političar. On je, po prirodi i naravi, tehnokrat kojem nedostaje privlačna sposobnost kombinovanja jednostavnog govora s primamljivom dozom pristupačne harizme.

Sudbina Kanade mogla bi zavisiti od ishoda bitke koju vode Pierre Poilievre i Mark Carney nad dušom anksiozne nacije, zabrinute do srži zbog onoga što slijedi.

Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i ne odražavaju nužno urednički stav Al Jazeere.