Cijela Srbija u Beogradu: Umjesto rata – karneval

Da. Bila je to svojevrsna katarza. Poslije Novog Sada, Kragujevca i Niša i pješačenja po cijeloj Srbiji, na red je stigao Beograd kao kruna jednog procesa koji ni u Beogradu ni u Srbiji, u kojima je oduvijek bilo viška istorije, nikad nije viđen. Hiljade mladih raskrvavljanih i žuljevitih nogu nakon kilometara i kilometara puta našlo se u zagrljaju domaćina.

Emocije, baklje, vatromet, dodjela medalja, suze radosnice i poruke “vi ste naši oslobodioci” odjekivale su Beogradom. Veselje i odavno zaboravljeni dobri duh glavnog grada.

A tek subota. Još jedan dan za istoriju. Broj ljudi u centru grada popeo se za duplo više od 107.000 koliko je zvanični podatak policije. Neki tvrde da je kod Skupštine Srbije i okolnim ulicama, te na Trgu Slavija i u pet ulica koje izlaze na trg u piku protesta nazvanog “15. za 15” istovremeno bilo uključeno čak 800.000 telefona.

Teroristi iz naše ulice

Serijom apsurdnih postupaka vlast je izazvala kontraefekat. Najprije zabranom željezničkog, a potom i autobusnog saobraćaja, da bi “čudne” odluke bile garnirane zabranom i gradskog saobraćaja, što se nije nikad desilo u istoriji grada, čak ni u vremenima ratova i velikih razaranja.

Istovremeno, studenti koji sa profesorima u blokadama drže svoje fakultete već tri mjeseca, a neki i malo duže, odavno su zaradili etikete kako su “boljševici”, “teroristi” ili “anarhisti” koji i nemaju druga posla nego, kako bi to rekao Vučić, sprovode “obojenu revoluciju” a la Ukrajina.

Za razliku od petero-šestero svojih miljenika na čelu sa mladim Dobojlijom Milošem Pavlovićem koji je postao medijska zvijezda ne samo zbog toga što ima prosjek ocjena 10,00 na Medicinskom fakultetu nego možda i više zbog toga što traži deblokadu fakulteta jer “većina studenata želi samo da uči”, a ne da gubi školsku godinu.

Razapeli su šatore u Pionirskom parku, tu pokraj zgrade Predsjedništva Srbije, pa je uskoro nove komšije, svih šestero. ubrzo primio lično predsjednik Srbije koji nije, kao nekad davno Tito, uzmogao reći “studenti su u pravu” nego je podržao Miloša i njegove mlađahne štrajkbrehere iz kampa u kojem se očas posla našlo više policajaca i čudnih likova u crnom, poznatih kao crnokapuljaši, a tu su se obreli i ratni veterani iz blago rečeno kontroverzne JSO (Jedinice za specijalne operacije).

“Niko ne sme da vas bije”, što bi rekao Slobodan Milošević onomad u Kosovu Polju. Ili “učiti, učiti i samo učiti”, kako je još davnije rekao drug Lenjin.

I onda je Vučić, a  ne drugovi Sloba i Lenjin, dao opasati tri hektara parka usred grada Beograda dvostrukom željeznom ogradom i kordonima policije, pride pedesetak i nešto više starih traktora bez registarskih tablica, bog te pitao odakle dovezenih. Što će se pokazati kao glavna meta najvećeg antivladinog skupa ikad, većeg i od onog čuvenog petooktobarskog kada je Sloba izjavio kako će poslije detronizacije imati više vremena da se igra sa unukom Markom.

Istine radi, Vojno-obavještajna agencija je pod još nejasnim okolnostima pribavila audio snimak jedne novosadske grupe koja je pripremala upad u Skupštinu i Radioteleviziju Srbije. Njihovi su dijalozi, kako se tvrdi autentični, objavljeni na pet provučićevskih televizija, a polovina učesnika je već sutradan uhapšena, dok je polovina završila u Dubrovniku, pa je njihova sudbina za sada neizvjesna. Šta imaju kazati u svoju odbranu saznaće se valjda prije nego im bude izrečena presuda. Za sada nema optužnog prijedloga.

Ko ne skače, taj je Ćaci

U međuvremenu, ostatak studenata koji nemaju prosjek 10,00 i navodno neće da uče nego umjesto toga traže da institucije u državi rade svoj posao, ali i da o tome ne žele razgovarati s Vučićem “jer nije nadležan”, vrlo uporno skačući uvis uzvikuju: “Ko ne skače, taj je Ćaci, oo-oo-o!” Zanimljivo, zajedno s njima skaču i kliču i njihovi roditelji, komšije, kolege i prijatelji, i ne shvatajući više kako je Ćaci zapravo lično Miloš od Doboja koji je na jednoj ćiriličnoj paroli dok još nije postao medijski star i Vučićev jaran, umjesto đaci napisao ćaci i tako zauvijek ostao Ćaci, a njegova parkovska utvrda prozvana Ćacilend. Da su te dvije foneme mnogo slične u ćiriličnom pismu ipak se ne uči na medicini nego u prvom ili drugom razredu osnovne škole.

Dok su se kolone postrojavale i potom kretale ka Skupštini Srbije najviše je odjekivala jedna riječ koja se neumorno ponavljala do beskraja: “Pumpaj, pumpaj”, a pumpadžije su pumpale i pumpale toliko da su prepumpale pola bezmalo dvomilionskog grada.

Uprkos dobrom raspoloženju demonstranata, bilo je skoro opipljivo kako napetost raste kako se plato ispred Skupštine, što će reći preko puta Pionirskog grada, punio hiljadama ljudi. Uprkos traktorskom i policijskom osiguranju, bilo je skoro nemoguće zaustaviti verbalne varnice i provokacije raznih čudaka, poput onog koji se popeo na jedan od traktora kako bi odatle pokazivao policiji svoje spolovilo.

Otud je iz studentskog štaba stigla direktiva da se protest seli na Trg Slavija, gdje je uskoro i počeo planirani program, sa zakašnjenjem, jer ulice više nisu mogle primiti toliki broj ljudi. Studentske govore najprije prekida žena koja se iznenada pojavljuje na improviziranoj pozornici i bezuspješno pokušava oteti mikrofon govornici, zatim slijedi nastup tzv. Blokadnog hora sa setom patriotskih pjesama, ali i velikim hitom EKV “Zemlja”.

Pred kraj petnaestominutne šutnje u znak sjećanja na poginule u Novom Sadu 1. novembra odjeknula je jaka eksplozija koja je izazvala stampedo niz Nemanjinu ulicu. Dugo se nije znalo o čemu se radi dok na mrežama nije objavljeno kako je riječ o zvučnom udaru, mnogo jačem od onog topovskog koji “navijači” upotrebljavaju na fudbalskim utakmicama. Na sreću, povrijeđenih nije bilo, ali je spektakularni skup već bio ugrožen uprkos objašnjenju kako nije riječ o zvučnom udaru nego pucnju iz antidron puške kakve imaju pripadnici elitne jedinice “Kobre” koja inače štiti predsjednika države.

Karnevalski maraton koji je do tada zaprijetio da će pomutiti slavu Beogradskog maratona, već je tada dobio mrlju koja je morala biti izbjegnuta. Ali, kako bi Vučić, kako je ranije najavio, odsvirao kraj i proglasio pobjedu, a njemu naklonjeni mediji već seirili sa naslovima “Vučić pobijedio obojenu revoluciju bez ispaljenog metka”.

Nisu nastradali samo traktori

Taman kada se pomislilo da su Vučićevi traktori oko Pionirskog parka jedine žrtve studentskog protesta, potpuno su devastirani sa razbijenim staklima i probušenim gumama već prve večeri fešte, negdje poslije 19 sati objavljeno je da je protest završen i da studenti sa daljim tokom nemaju nikakve veze. Protest je počeo da se osipa, a glavne ličnosti postajale su grupice “navijača” koje kao što je opštepoznato najčešće djeluju po nalogu upravo policije.

Je li nekoliko tuča kojima su htjeli inscenirati šire sukobe bilo naručeno, naravno, neće se saznati, ali je važnije od toga da su i pretučena dva momka van životne opasnosti.

Bliski susret građana s žandarmerijom dogodio se u blizini Pravnog fakulteta, gdje su se “oklopnjaci” pojavili u borbenom izdanju i svojim humveejima. Nakon što su im građani uzvikivali “Uhapsite Vučića” dugo su stajali zaustavljeni, a onda naglo skrenuli niz ulicu Starine Novaka što je propraćeno burnim odobravanjem okupljenih.

Je li Vučić izgubio legitimitet

Uprkos tome što su mnoge novinarske ekipe iz Hrvatske i Slovenije zaustavljene na granici, zbog čega su uslijedile i diplomatske packe Beogradu, slika i karnevalski duh sa ulica otišao je, uz neskriveno divljenje, u svijet.

Ostalo je mnogo neodgovorenih pitanja od kojih i ono glavno: je li Vučić ovolikom podrškom izgubio legitimitet, kako su se odmah po okončanju protesta zapitali pojedini predstavnici parlamentarne opozicije. Ili je Vučić, kako je rekao u televizijskom obraćanju, potpuno zadovoljan ishodom protesta, hvaleći podjednako i strpljenje policije koja nije upotrijebila pendreke, ali i 99 odsto studenata koji su sasvim OK, ne baš kao oni njegovi iz parka koji nisu uslišili njegovu molbu da se evakuiraju bar za jedan dan.

U jutarnjem obraćanju slikao se među kranovima gradilišta za “Expo 27” i ne spominjući protest. Uveče se javio da proglasi pobjedu. Hoće li školska godina biti proglašena izgubljenom, nije spominjao. A i što bi se on time bavio, kad nije nadležan. Važno je da je legitiman što će pokazati 28. marta. Za to će mu biti potrebno stvarno mnogo autobusa  i sendviča.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.