Kako u stvarnosti izgleda Trumpov ‘deportacijski munjeviti napad’ na migrante
U meksičkom gradu Ciudad Juarezu, koji je već razoren američkom politikom, masovne deportacije donose samo još više glavobolja.

Prvog dana svog drugog mandata na mjestu predsjednika Sjedinjenih Američkih Država Donald Trump nastavio je ispunjavati svoja obećanja da će tražiteljima azila napraviti pakao od života. Proglasivši “nacionalnu vanrednu situaciju”, kako bi otvorio put za deportaciju miliona, Trump je također odmah otkazao aplikaciju CBP One koja je prethodno omogućavala ljudima bez dokumenata da se prijave za legalan ulazak u SAD kopnom iz Meksika.
Otkazivanje navodno ostavlja gotovo 270.000 ljudi mnogih nacionalnosti blokirane na meksičkom teritoriju, gdje su mnogi čekali gotovo godinu dana u mučnom vakuumu na CBP One termine. To ne govori ništa o smrtonosnim odisejama koje su tražitelji azila već dugo bili prisiljeni proći prije nego što se prijave za spomenute termine, odisejama koje su često podrazumijevale neprestane napade grupa organiziranog kriminala i korumpiranih službenika za provođenje zakona, kao i prolazak kroz zloglasni Darijanski rascjep, prepun leševa, između Paname i Kolumbije.
Nastavite čitati
list of 4 itemsStrani radnici u Hrvatskoj trebaju biti plaćeni kao domaći
Papa Franjo oštro kritikovao Trumpovu politika prema migrantima
Trumpove deportacije | Gro-plan
Kao što se predviđalo, Trumpov “deportacijski munjeviti napad”, kako su ga nazvali neki mediji, bio je blagodat za meksičko podzemlje i sigurnosno osoblje željne iznuda. Kad sam, nekoliko dana nakon Trumpove inauguracije stigla u Ciudad Juarez u sjevernoj meksičkoj državi Chihuahua koja se nalazi odmah preko granice od grada El Paso u Teksasu, tražitelj azila iz Venecuele rekao mi je da je cijena krijumčarenja preko te kratke udaljenosti do SAD-a odjednom skočila na 10.000 dolara po osobi.
Bila je to moja prva posjeta Ciudad Juarezu od aprila 2023. kada sam stigla nedugo nakon što je požar ubio 40 ljudi u centru za zadržavanje migranata uz graničnu ogradu. Ondje su meksičke imigracijske vlasti poslušno učestvovale u ratu protiv tražitelja azila koji je vodio bivši američki predsjednik Joseph Biden koji je, suprotno republikanskoj propagandi, deportirao više ljudi nego Trump tokom svog prvog mandata.
Zatvoreni u podzemne ćelije
Godine 2023. prisutnost tražitelja azila u Ciudad Juarezu bila je jasno vidljiva, s mnogim porodicama koje su kampirale ispred objekta za zadržavanje migranata. Ovaj put ulice su bile praznije, niske temperature i povremeno jak vjetar pun prašine natjerali su mnoge da potraže bolje sklonište.
Budući da se grad sada suočava s dodatnim priljevom ljudi i sa suprotne strane granice, lokalne su se vlasti odlučile podići ogromne bijele šatore za privremeni smještaj pristiglih deportiranih osoba.
Dok sam kružila centrom Ciudad Juareza u potrazi za tražiteljima azila s kojima bih mogla razgovarati, srela sam Meksikanca u 40-ima koji je i sam bio deportiran više od decenije ranije iz Arizone, gdje je radio u McDonald'su i Burger Kingu te čistio kuće za dodatnu zaradu. Rekao mi je da je bio pritvoren dok je kupovao hranu, a potom zatvoren u podzemnu ćeliju dok su vlasti Arizone raspravljale o tome zašto nema otiske prstiju, odbijajući povjerovati njegovom objašnjenju da su ih izbrisale hemikalije za čišćenje kuće.
Nakon što tri mjeseca nije ugledao svjetlo dana, pušten je i deportiran u Meksiko, istakao je, s posebnim naočalama za zaštitu od zasljepljivanja od sunca. Nakon toga se zaposlio u jednom od američkih maquiladorasa u Ciudad Juarezu – zloglasnih tvornica koje su dugo omogućavale američkim korporacijama da iskorištavaju jeftinu radnu snagu odmah iza granične ograde, izbjegavajući pritom poreze i gazeći radnička prava. Nedavno je napustio posao maquiladora jer mu stalno rastući zahtjevi njegovog poslodavca nisu dopuštali vremena da se brine za svoje tri kćeri.
Podmetanje ruševina svijetu
Doista, Ciudad Juarez postao je živi prikaz desetkovanja Meksika koje je podržao SAD kroz takozvanu “slobodnu trgovinu”. U knjizi Juarez: The Laboratory of Our Future, objavljenoj četiri godine nakon potpisivanja Sjevernoameričkog sporazuma o slobodnoj trgovini (NAFTA) 1994. koji je poharao meksičku poljoprivredu i otjerao bezbrojne kampesinose na sjever prema sve čvršćoj granici SAD-a, američki pisac Charles Bowden je razotkrio vezu između osiromašenja i patnje običnih Meksikanaca i iznudne prirode ekonomskih odnosa između SAD-a i Meksika. Opisao je američke mahinacije kao “podmetanje ruševina svijetu”, nazivajući to “našom ekonomskom politikom”, što je jednako dobro objašnjenje za trenutnu “migracijsku krizu”.
Međutim, ne samo da je SAD “uništio zasade” u Ciudad Juarezu već je, također, podržao tobožnji “rat protiv droge”, koji je pokrenut 2006. i u kojem je znatna količina meksičkih vojnika i policajaca raspoređena u metropolu, što je brzo gurnuto u mjesto najistaknutijeg svjetskog Grada ubica, naslova Bowdenove sljedeće knjige objavljene 2010.
Kao što je istakao Bowden, priča o beskrajnim ratovima između meksičkih narkokartela pruža zgodan alibi za kontinuirano nasilje u Meksiku dok vješto prikriva duboku upletenost samih državnih snaga sigurnosti u trgovinu drogom – i u smrtonosnu brutalnost koja karakterizira gradove poput Ciudad Juareza. Nemoguće je doći do precizne statistike o ubistvima, djelimično zbog prečeste pojave prisilnih nestanaka, ali većina procjena navodi da je ukupan broj ubistava u gradu za 2024. znatno veći od 1.000.
Privilegije koje nosi američki pasoš
Naredna osoba s kojom sam razgovarala u Ciudad Juarezu bila je Meksikanka sijede kose i s vrlo malo zuba koja je zasjela na cestu ispred graničnog prijelaza, mašući šoljicom od stiropora za donacije iz vozila koja stižu iz SAD-a. Obraćajući mi se na španskom, kaže mi da je platila stanarinu i da se dan ranije u šoljici sakupilo samo osam dolara.
Zatim je prešla na tečni engleski i južnjačkim američkim naglaskom rekla mi je kako je i ona deportirana iz SAD-a, iako je posjedovala zelenu kartu te da je njena 34-godišnja kći upucana i izbodena na smrt prije devet godina u Ciudad Juarezu. Žena mi je sugerirala da bih vjerovatno mogla naći neke tražitelje azila ako bih hodala prema zapadu uz graničnu ogradu i upozorila da se klonim ulaza jer bi me mogli zgrabiti i silovati.
Dodala sam pet dolara u šoljicu od stiropora i krenula prema zapadu, kako mi je rečeno, a visoka ograda bila je stalni podsjetnik na moju privilegiranu međunarodnu slobodu kretanja kao građanke SAD-a i vlasnice pasoša. Na raskrsnici sam zatekla mladu Gvatemalku i njenu kćer koje su prodavale slatkiše; u Ciudad Juarezu su tri mjeseca, rekla mi je majka, i još nisu smislile alternativni plan akcije nakon otkazivanja CBP One. Ako sam željela veće šanse da pronađem “migrante”, rekla je, bilo je nekoliko skloništa niz cestu.
Ta skloništa nisu bila označena, sastojala su se od malih, zapuštenih građevina koje su praktički u sjeni graničnog zida, ali su barem davale utočište od silne prašine i vjetra. Dobila sam pristup jednom skloništu koje su vodili evangelisti tako što sam počela razgovor s mladićem iz Venecuele, koji je proveo sedam mjeseci u Meksiku i konačno dobio termin za CBP One za 28. januara, tj. osam dana nakon ukidanja programa.
Američki san ipak nije kakav bi trebao biti
U skloništu su bile brojne venecuelanske porodice, mnoga su djeca bila bosa i u kratkim hlačama, iako sam ja drhtala u svom zimskom kaputu i šalu. Razgovarala sam s Venecuelancem u 30-im, koji je dao sve od sebe da pokaže optimizam, ali je priznao da je cijela situacija s CBP Oneom teška za podnijeti nakon fizičkih i psihičkih muka putovanja do Ciudad Juareza, napominjući: “To je kao da preplivate cijelu rijeku samo da se utopite s druge strane”.
Prema njegovim riječima, samo u Meksiku je izbjegao četiri pokušaja otmice koje su zajednički organizirale meksičke vlasti i operativci kartela.
Kada sam izašla vani, srela sam dva muškarca iz Venecuele od 24 i 31 godinu, koji su prali vjetrobranska stakla u trgovini prije nego što im se alat za pranje stakala pokvario i policija stigla kako bi izvela uobičajenu iznuđivačku aktivnost. Ponudila sam da im kupim zamjenski alat, a dok smo išli ulicom Avenida Juarez prema tržnici – zastajući za obavezni selfie ispred graničnog prelaza – 24-godišnjak je otkrio kako je već dva puta deportiran iz SAD-a, jednom iz New Yorka.
Pokazujući mi fotografiju na svom telefonu na kojoj se smiješi na vrhu Bruklinskog mosta, priznao je da američki san nije sve kao što je trebao biti: “Niko u SAD-u ne želi razgovarati s vama; ne žele da im se približiš”.
Slaže se i 31-godišnjak da je SAD možda precijenjen i da život nije nužno vrijedan življenja ako ste u njemu samo zbog novca. Njih dvojica su raspravljali hoće li se vratiti u Mexico City i pokušati zaraditi za život ili ostati u Ciudad Juarezu, sapirući vječnu prašinu s vjetrobrana automobila. Ili bi, svakako, mogli još jednom pokušati preći granicu. Ali kako god okrenuli, “propast” američke ekonomske politike već je zasađena.
Još 1998. Bowden je nazvao Ciudad Juarez “nultom tačkom budućnosti”. A budućnost je, nažalost, sada.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.