Šta donosi Trumpova uredba o ‘maksimalnom pritisku’ na Iran

Tokom predizborne kampanje za predsjedničke izbore, američki predsjednik Donald Trump slao je umirujuće poruke i svijetu i Iranu, a onda je, nedugo nakon preuzimanja dužnosti, potpisao izvršnu uredbu o provođenju politike „maksimalnog pritiska“ protiv Irana.

Tokom izbora, Trump je više puta naglašavao da „želi postići novi dogovor s Iranom“ i da „nema namjeru voditi rat s Iranom“. Međutim, kada je potpisao izvršnu uredbu za ponovno uvođenje politike „maksimalnog pritiska“, izjavio je da „nije sretan što to potpisuje.“

Trumpovo potpisivanje uredbe kojom se ponovno uvode oštre sankcije Iranu potaknulo je Iran na novi korak u vezi s pregovorima.

Na sastanku s višim iranskim vojnim dužnosnicima, ajatolah Ali Khamenei, vođa Islamske revolucije, izjavio je: „Nijedan problem u zemlji neće biti riješen pregovorima sa Sjedinjenim Američkim Državama.“

Ove odlučne izjave ajatolaha Khameneija o pregovorima izazvale su različite reakcije unutar Irana, ali i u regiji i širom svijeta.

Dok jedni smatraju da ove izjave znače potpuno zatvaranje mogućnosti pregovora sa Sjedinjenim Američkim Državama, drugi su stava da to ne znači nužno potpuni kraj tog procesa.

Ovakva dešavanja otvaraju dva ključna pitanja:

• Znači li Trumpovo potpisivanje izvršne uredbe o provedbi politike „maksimalnog pritiska“ da je američki predsjednik odustao od svoje predizborne politike i obećanja o postizanju novog sporazuma s Iranom?
• Znače li oštre izjave ajatolaha Khameneija o prekidu pregovora sa Sjedinjenim Američkim Državama da je Iran potpuno zatvorio pregovarački proces za postizanje novog sporazuma s Washingtonom?

Trumpov plan

Američki predsjednik Trump, poznat po svom jedinstvenom političkom stilu, često iznenađuje javnost izjavama i prijedlozima planova za rješavanje globalnih pitanja. Trump preferira rješavati probleme oslanjajući se na vlastite prijedloge, a može se reći da na sličan način želi riješiti i pitanje Irana.

Iako je Trump smatrao da se palestinsko-izraelsko pitanje može riješiti protjerivanjem Palestinaca iz Gaze, dok je za okončanje rusko-ukrajinskog rata iznosio prijedloge koji podrazumijevaju da Ukrajina izgubi neke teritorije, poznato je da je Trump Teheranu nametnuo drugačiji i sveobuhvatniji prijedlog od nuklearnog sporazuma postignutog za vrijeme bivšeg američkog predsjednika Baracka Obame.

Dok je potpisivao izvršnu uredbu o politici „maksimalnog pritiska“, Trump je rekao: „Nisam sretan što potpisujem ovu uredbu, ali moram biti strog prema Iranu. Nadam se da nećemo morati koristiti ovu izvršnu uredbu.“

Ova Trumpova izjava dočekana je kao pozitivna poruka Iranu, a pojavile su se i tvrdnje da je američka administracija tajno poslala posebnu poruku Teheranu u vezi sa sporazumom.

Iako su iranske vlasti demantirale ove navode, medijski izvori bliski Iranskoj revolucionarnoj gardi objavili su da je američki predsjednik Trump dostavio Iranu popis zahtjeva sa devet tačaka koje se tiču sporazuma.

Portal Sabeerin News, koji je blizak Iranskoj revolucionarnoj gardi, objavio je detalje ovih zahtjeva u tekstu pod naslovom „Pregovori ili kolonijalizam?“, a navedeno je sljedeće:

• Zatvaranje svih postrojenja za obogaćivanje uranija.
• Održavanje nivoa obogaćivanja uranija ispod pet posto za korištenje u miroljubivim nuklearnim aktivnostima.
• Stavljanje svih miroljubivih nuklearnih aktivnosti Irana pod nadzor Sjedinjenih Američkih Država, umjesto Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA).
• Obustava proizvodnje projektila srednjeg i dugog dometa i zatvaranje svih pogona za dizajniranje i proizvodnju projektila.
• Podnošenje izvještaja o svim iranskim balističkim i krstarećim projektilima, te njihovo prikupljanje i uništavanje.
• Zatvaranje svih centara za istraživanje i razvoj u oblasti svemirske tehnologije i satelita ili njihovo potpuno stavljanje pod američku kontrolu.
• Potpuno rasformiranje takozvane „osovine otpora“.
• Ovabezivanje Irana da neće poduzimati nikakve neprijateljske akcije protiv Izraela. Bezuvjetno oslobađanje svih američkih i evropskih zatvorenika koji se nalaze u Iranu.

U tom kontekstu, nije bilo službenog demanta iz Irana ili Sjedinjenih Američkih Država u vezi s izvještajem koji je objavio portal Sabeerin News o ovih devet zahtjeva.

Moguće je da Iranska revolucionarna garda nastoji oblikovati javno mnijenje protiv Washingtona putem medija koje kontrolira, fokusirajući se na zahtjeve koji se smatraju prijetnjom suverenitetu zemlje.

Međutim, sama objava ovih informacija i snažna iranska reakcija na poteze SAD-a pokazuju da Trump ne želi pregovarati s Iranom samo o nuklearnom programu, već da teži sveobuhvatnom sporazumu koji bi uključivao i vojnu industriju te regionalnu politiku Teherana.

Dok Trump izražava svoju spremnost za pregovore s Iranom, istovremeno potpisuje odluku o provođenju politike „maksimalnog pritiska“. To pokazuje da Trump nastoji prisiliti Teheran da sjedne za pregovarački sto kako bi razgovarao o svim otvorenim pitanjima.

Drugim riječima, Trump nije odlučio upotrijebiti politiku „mrkve i batine“ kako bi prisilio Iran da pregovara o svom nuklearnom programu, vojnoj industriji i regionalnoj politici. On je odabrao samo politiku „batine“.

Khameneijev cilj

Tokom sastanka s višim komandantima iranskih zračnih snaga i snaga protivzračne odbrane, ajatolah Khamenei iznio je oštre primjedbe o pregovorima sa SAD-om.

Obraćajući se komandantima, Khamenei je pitanje pregovora sa SAD-om ocijenio na sljedeći način:

„Prvo, pregovori sa Sjedinjenim Američkim Državama ni na koji način ne utječu na rješavanje problema u zemlji. Ovo moramo ispravno razumjeti; ne smijemo dopustiti sebi iluziju da će sjedenje za pregovaračkim stolom s tom državom riješiti ovaj ili onaj problem. Ne… Nijedan problem ne može se riješiti pregovorima sa Sjedinjenim Američkim Državama. Zašto? Jer imamo iskustvo.“

“Tokom 1390. godine po iranskom kalendaru (2011-2021) pregovarali smo sa Sjedinjenim Američkim Državama skoro dvije godine i postigli dogovor. Naravno, nisu bile uključene samo Sjedinjene Američke Države, već je sudjelovalo i nekoliko drugih zemalja, ali su Sjedinjene Američke Države bile glavni stub tog sporazuma i najutjecajnija strana.

Dužnosnici naše tadašnje vlade su pregovarali; odlazili su, vraćali se, sjedali, ustajali, dogovarali se, razgovarali, smijali se, rukovali se, sklapali prijateljstva, radili sve… i postigli su sporazum. Iran je u tom sporazumu pokazao ogromnu velikodušnost i dao velike ustupke drugoj strani.

Ipak, Amerikanci nisu ispoštovali taj sporazuma. Trump je raskinuo sporazum. Rekao je da će ga raskinuti i zaista je to učinio. Čak i prije Trumpovog dolaska, oni koji su sklopili dogovor nisu ga se pridržavali. Sporazum je trebao ukinuti američke sankcije, ali sankcije nisu ukinute. Osim toga, u Ujedinjenim nacijama stavili su samo flaster na ranu, ostavljajući stalnu prijetnju Iranu. Taj sporazum bio je rezultat dvogodišnjih pregovora.

Ovo je iskustvo iz kojeg se treba učiti. Učinili smo ustupke, pregovarali i povukli se, ali nismo ostvarili svoj cilj. Na kraju, uprkos svim tim nedostacima, druga strana je prekršila i raskinula sporazum. S takvom državom ne treba pregovarati, jer pregovaranje s njom nije ni racionalno ni logično, niti je u skladu s dostojanstvom.”

Khameneijeve primjedbe potaknule su komentare da je Iran definitivno zatvorio pregovarački dosje. Međutim, da bismo ispravno analizirali Khameneijeve izjave, potrebno je sagledati historijski kontekst.

U periodu na na koji se poziva Khamenei, vođeni su nuklearni pregovori između Irana i Sjedinjenih Američkih Država, uz učešće pet stalnih članica Vijeća sigurnosti UN-a i Njemačke, što je rezultiralo sporazumom u julu 2015. godine.

U to vrijeme, dok je Hassan Rouhani bio predsjednik Irana, Khamenei se protivio nuklearnim pregovorima s jednakom žestinom kao što to čini i danas. No s vremenom je ublažio svoj stav.

Na jednom od sastanaka s Rouhanijevom vladom i kabinetom, najavio je da će podržati pregovore ako se bude poštovalo „osam crvenih linija“. Također je branio pregovore i iranski pregovarački tim od kritika konzervativnih političara.

Ali kada se američki predsjednik Trump jednostrano povukao iz nuklearnog sporazuma 2018. godine, Khamenei je rekao da su prekršene četiri od osam crvenih linija, da je Iran učinio neosnovane ustupke i za to je okrivio Rouhanijevu vladu.

Uzimajući u obzir ovu povijesnu pozadinu, može se zaključiti da Khameneijeve nedavne izjave ne znače nužno potpuno zatvaranje pregovaračkog procesa, već da su dio njegove pregovaračke strategije.

Čini se da Khamenei nastoji preusmjeriti razgovore isključivo na nuklearno pitanje, a ne na širi plan koji Trump pokušava nametnuti, a koji također uključuje iranske vojne programe i regionalnu politiku.

Prema izvoru bliskom Khameneijevom kabinetu, njegove oštre izjave o pregovorima sa Sjedinjenim Američkim Državama imaju za cilj „podići nivo napetosti i uključiti zemlje poput Velike Britanije, Njemačke i Francuske u posredovanje, kako bi se uspostavio pregovarački okvir zasnovan na razumnijim zahtjevima“.

Opcija vojne intervencije

Od 1979. godine, Sjedinjene Američke Države uvijek su držale otvorenom opciju vojne intervencije protiv Irana. Međutim, ni u jednom trenutku u proteklih 46 godina vojna intervencija nije bila prioritet u američkoj politici prema Iranu.

Washington je radije koristio druge alate kako bi ograničio utjecaj Irana i spriječio ga da posjeduje nuklearno oružje, kao što su ekonomske sankcije i podrška regionalnim rivalima, umjesto da pribjegne vojnoj opciji.

Kada se analiziraju izjave američkog predsjednika Trumpa o Iranu, postaje jasno da se u planu Washingtona ne daje prioritet vojnoj intervenciji.

Tokom svog predsjedničkog mandata, Trump je izjavljivao da Iran nikada neće imati nuklearno oružje, ističući da će vidjeti je li moguće postići dogovor s Iranom, ali će učiniti ono što je potrebno.

„Ne želimo biti oštri prema Iranu ili bilo kome drugom, ali Iran nikada neće imati nuklearno oružje“, rekao je Trump.

Također je naglasio svoju spremnost za pregovore sa svim stranama na Bliskom istoku, uključujući Iran.

Ove izjave jasno ukazuju na to da vojna intervencija nije na vrhu liste američkih prioriteta u vezi s Iranom. Umjesto toga, Sjedinjene Američke Države nastoje nametnuti svoje uvjete i diktirati svoje zahtjeve Iranu kroz politiku maksimalnog pritiska, kako bi se stvorilo pregovaračko okruženje koje osigurava postizanje američkih ciljeva.

Jesu li šanse za vojnu intervenciju veoma male?

Iako vojna opcija nije na prvom mjestu, ne može se u potpunosti isključiti. Može se reći da postoje dvije situacije koje bi mogla potaknuti Sjedinjene Američke Države da se odluče za vojnu intervenciju protiv Irana:

• Ako Iran bude posjedovao nuklearno oružje ili se opasno približi tome. Ako Iran poduzme korake koji predstavljaju ozbiljnu egzistencijalnu prijetnju Izraelu.
• Dok se ne ostvare ovi uvjeti, mala je vjerovatnoća da će Sjedinjene Američke Države pribjeći vojnoj intervenciji protiv Irana, već će nastaviti koristiti politički i ekonomski pritisak kako bi ostvarile svoje ciljeve.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.