‘Čemberlenovsko’ povlačenje pred agresivnom silom pomelo ‘čerčilovski’ duh

Kad su prije tri godine, ujutro 24. veljače 2022. godine ruske snage po zapovjedi Vladimira Putina počele opću invaziju na Ukrajinu, činilo se da međunarodni poredak uspostavljen nakon Drugog svjetskog rata funkcionira, a da je NATO snažan kao nikad ranije u svojoj povijesti. Europa i SAD su izolirali Rusiju u međunarodnoj zajednici, Vijeće sigurnosti UN prestalo je zapravo funkcionirati, ali je u Generalnoj skupštini uspostavljena većina koja je osuđivala agresiju.

Neke važne europske države shvatile su kako je pogrešno bilo i nakon Putinova govora na Sigurnosnoj konferenciji u Münchenu 2007. godine, i nakon njegove okupacije Krima i početka agresije na Ukrajinu, nastaviti Rusiju tretirati kao važnog ekonomskog partnera, pa i dovesti se u energetsku ovisnost o njoj. Članak 5. Atlantske povelje ponovno se, kao u vrijeme Hladnog rata, počeo činiti spasonosnim za države članice savezništva, a za važne demokratske države koje su sustavno gradile politiku neutralnosti, poput Finske i Švedske, članstvo u savezništvu postalo je nacionalni sigurnosni prioritet.

Agresija Rusije na Ukrajinu jasno je pokazala karakter režima Vladimira Putina, zasnovanog na korupciji i surovosti, s državnim aparatom regrutiranim prema kriterijima klijentelizma i poslušnosti, a ne znanja i sposobnosti. Taj se aparat raspadao, čak i u sukobima s državom koja prema svim kriterijima nije smjela biti nikakvom preprekom koja bi mogla zaustaviti rusku vojnu mašineriju. Jasno je da je prioritetni cilj Putinove agresije bio uništenje državnog suvereniteta Ukrajine, dovođenje kvislinške vlade pod kontrolom Moskve i nakon toga komadanje države i priključivanje Rusiji onih dijelova za koje je Putin bio zainteresiran.

Kad se pokazalo da Putinova vojska nema tu snagu da obori administraciju predsjednika Zelenskog na cijelom ukrajinskom teritoriju, ruske su se trupe preusmjerile na širenje onih prostora koji su pod njihovom okupacijom još od 2014. Čak niti u takvoj situaciji Putinova soldateska nije bila dorasla drugome nego pozicijskom ratu, sve dok se tokom prošle godine ukrajinski kapaciteti nisu počeli dramatično iscrpljivati.

Strategija EU-a

Europska unija se u odnosu na agresiju na Ukrajinu u početku ponašala dramatično drukčije nego što su se europske države ponašale ‘30-ih godina [prošlog stoljeća]. Tada je unutar Europe prevladala strategija appesasementa, dakle povlačenja pred slabijom ali silno agresivnom silom, kojoj se redom poklanjaju ustupci, kako bi se izbjegao ratni sukob.

Na početku rata u Europi nije bilo na obzoru neke čemberlenovske figure, a i transatlantsko savezništvo je funkcioniralo. Kako je rat odmicao, suvremeni chamberlaini su se počeli pojavljivati, a smjena administracija u SAD-u dramatično je promijenila odnose. Predsjednik Donald Trump nije krio da namjerava promijeniti globalnu politiku SAD-a i odustati od Pax Americana. U kampanji je stalno ponavljao da rata u Ukrajini ne bi bilo da je tada on bio na vlasti, ali pritom nije mislio na to da bi on djelovao kao deterrent da bi zastrašio Putina da se ne upušta u agresiju, nego da bi zastrašivanje bilo usmjereno na drugu stranu, upravo prema obrascu appesasementa, čime bi se predsjednika Zelenskog i ukrajinsko vodstvo primoralo na ustupke po cijenu državnog suvereniteta Ukrajine.

Istovremeno sa slabljenjem utjecaja administracije predsjednika Bidena, koja je podržavala obranu Ukrajine, i u Europskoj uniji su jačali zagovornici appesasementa, a ekonomska kriza, prije svega ona u Njemačkoj, koju je potakla pretjerana ovisnost o ruskim energentima, zamka u koju su Njemačku dovele administracije Gerharda Schrödera i Angele Merkel, dodatno je ojačala taj trend jačanja zagovornika „mira” pod svaku cijenu.

Putin je studiozno pripremao preduvjete za opću invaziju na Ukrajinu. Svjestan da je energija i infrastruktura važno oruđe dominacije, insistirao je na izgradnji dvaju novih plinovoda koji zaobilaze Ukrajinu, kako bi pripremio geopolitičke preduvjete za rat. Radi se o Sjevernom toku II i o Turskom toku. Zanimljivo, prva Trumpova administracija posve je precizno razumjela čemu služe ova dva plinovoda, koji nisu bili namijenjeni da bi u Europu dovodili nove povećanje količine plina, nego im je jedina svrha bila da zaobiđu Ukrajinu i tako omoguće Putinovu invaziju. Putin je, naime, očekivao da će Rusija nastaviti cijelu Europu držati u energetskoj ovisnosti i nakon invazije i otvorenog rušenja cijelog sustava europskog mirovnog poretka.

U javnost sada izlaze i uvjeti koje je postavljao euroatlantskim strukturama, kao uvjet za odustajanje od opće invazije na Ukrajinu. Osim pokoravanja ukrajinskih vlasti i uklapanja te države u ruski svijet, zahtijevao je provođenje onoga što je najavio još 2007, naime da se suspendira članstvo u NATO-u svih država koje su primljene nakon 2000, a naravno i da se odustane od obećanja Ukrajini, datog na summitu u Bukureštu 2008, o perspektivi njena članstva u Sjevernoatlantskom savezništvu.

Odbrambeni identitet

Iz današnje je perspektive zanimljivo kako je tadašnji američki predsjednik Donald Trump daleko bolje razumio Putinovu igru pripreme invazije na Ukrajinu, nego njegove europske kolege, pa je otvorio i ozbiljan sukob s administracijom kancelarke Merkel, vezano uz Sjeverni tok II. Frapantno je i to da je sankcije koje je Trumpova administracija nametnula kompanijama koje su sudjelovale u izgradnji Putinova geopolitičkog projekta, nakon njegova odlaska s vlasti ukinula Bidenova administracija. Činjenica da je u vrijeme prvog Trumpovog mandata američka administracija poticala europske partnere na gradnju LNG terminala, što je nakon početka invazije pokazalo spasonosnim. Cijeli sustav europske ovisnosti o ruskim energentima se rasuo i tek su tri-četiri države članice EU ostale ovisne o ruskim energentima.

Iako je razvila sposobnost funkcioniranja kao energetska zajednica, Europska unija, nažalost, nije razvila vlastiti obrambeni identitet. Ostala je posve ovisna o američkom obrambenom pokroviteljstvu, a nitko nije računao na mogućnost ovako snažne iznenadne „volatilnosti” američkog globalnog utjecaja. Odjednom, uspostavom nove administracije predsjednika Trumpa, Europa je ostala bez transatlantskog partnera, nesposobna osigurati bilo kakva sigurnosna jamstva Ukrajini, a administracija u SAD-u odlučila se na bilateralan dogovor s Rusijom o završetku rata. Ukrajina je iscrpila svoje obrambene kapacitete, a i njeni kapaciteti za obnovu su u novim uvjetima vrlo upitni.

SAD, izgleda, prihvaća doktrinu ruskog svijeta, a ona znači pravo Rusije, koliko god ona bila na rubu ekonomskog i socijalnog kolapsa, da u području svog imperijalnog prostora negira sve principe međunarodnog prava, sustava UN-a i mirovnog poretka. Upravo onako kako je sustav Lige naroda, koliko god slabašan bio, Hitler razbijao u vrijeme europskoga appesasementa, kad su se sila snažnije od njega pred njim povlačile, kako bi „izborile mir”.

Nakon tri godine, u kojima je Ukrajina čuvala svjetski mirovni poredak, sama podnoseći nevjerojatna razaranja i gubeći najvrednije – svoje ljude, sada, kad je njen obrambeni potencijal praktički nestao, kad vojna pomoć staje, kad je država pretrpjela nevjerojatne ljudske, demografske gubitke, nazire se novi poredak. Odjednom je prevladala čemberlenovska politička logika, a Churchilla više nema na obzorju i nitko više ni ne pomišlja ponoviti njegovu: „We shall never surrender” (Nikad se nećemo predati).

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere