Zapad predugo poriče vlastitu cenzuru

Američki potpredsjednik J. D. Vance izazvao je negodovanje na nedavno održanoj Minhenskoj sigurnosnoj konferenciji kada je odlučio optužiti evropske saveznike SAD-a za praktikovanje cenzure. Zgroženi Evropljani uzvratili su udarac, ukazujući na postupke Vanceovog šefa, predsjednika Donalda Trumpa, kada je riječ o napadanju i ugrožavanju demokratije u Sjedinjenim Američkim Državama.

Mnogima od nas, pristalicama slobode izražavanja koji nismo sa Zapada, ovaj razvoj događaja bio je poprilično zabavan. Zapad je dugo nama držao predavanja o slobodama i kritikovao nas što ih nismo u stanju ostvariti.

Prošlog mjeseca obilježili smo deset godina od brutalnog napada na redakciju francuskog satiričnog časopisa Charlie Hebdo i naknadnog marša zapadnih političkih i ekonomskih čelnika u Parizu u znak podrške karikaturistima, novinarstvu i „pravu da se uvrijedi“, pozivajući svijet da bude u stanju „prihvatiti šalu i smijati se samom sebi“. Sloboda izražavanja je najviša vrijednost zapadne civilizacije, rečeno nam je.

Poprilično je ironično vidjeti da deceniju kasnije, političke i ekonomske elite istih tih zapadnih država razmjenjuju optužbe za cenzuru, dok iza kulisa aktivno rade na suzbijanju ili iskrivljavanju slobode izražavanja.

Zatvor za karikaturiste

U međuvremenu, većina u zapadnim društvima tvrdoglavo poriče da se ovo događa na sistemskom nivou i uvjereni su da je samo ova ili ona stranka izuzetak koji potvrđuje demokratsko pravilo. Oni i dalje, izgleda, vjeruju da su cenzura i represija bile i ostale problemi Globalnog juga.

S obzirom na to da živim na Zapadu gotovo deceniju, navikao sam se na čuđenje kao reakciju kada spomenem svoju profesiju. „Sudanac politički karikaturista? To mora da je opasno“, govore oni, kao da je sloboda izražavanja isključivo zapadnjački ideal. Istina, biti karikaturista može biti opasno u nekim dijelovima Globalnog juga i posljedice prelaženja crvenih linija znaju biti brutalne. Zapadni mediji vole to isticati i izražavati zabrinutost.

Kada je, naprimjer, 2015. godine karikaturistkinja Atena Farghadani osuđena na višegodišnju kaznu zatvora u Iranu jer je parlamentarce predstavila kao životinje, njena je priča smjesta dospjela na naslovnice. Teheran su osudili jer nije u stanju „prihvatiti šalu“.

Osim toga, Zapad se solidarisao i s Alijem Farzatom, istaknutim sirijskim karikaturistom, koji je otet i kome su polomili ruke 2011. jer je nacrtao karikaturu sirijskog predsjednika Bashara al-Assada. Nekoliko godina kasnije, vijest o smrti karikaturiste Akrama Raslana usljed mučenja u Assadovim zatvorima je, također, izazvala izliv empatije.

Međutim, zapadni glasovi podrške i osude tiši su kada je riječ o „više prijateljskim režimima“. Egipatski karikaturista Ashraf Omar u pritvoru je već šest mjeseci, a gotovo da niko na Zapadu na to ne obraća pažnju. Kada je riječ o palestinskim umjetnicima, vlada potpuna tišina. Izraelska bomba je u oktobru ubila Mahassen al-Khateeb u kampu Jabalia u Gazi. Njena posljednja ilustracija bila je crtež Shabana al-Daloua kojeg živog spaljuju u dvorištu bolnice Al-Aqsa. Zapad nije osudio njenu smrt, kao ni činjenicu da je Izrael ubio više od 200 palestinskih novinara u Gazi.

Kao što nas istaknuti palestinsko-američki intelektualac Edward Said podsjeća – Zapad voli zamišljati Istok (i druge krajeve svijeta) na način koji zadovoljava njegov civilizacijski ego.

„Kako se danas može govoriti o ‘zapadnoj civilizaciji’ osim kao da je u velikoj mjeri ideološka fikcija, koja implicira neku vrstu odvojene superiornosti za šačicu vrijednosti i ideja, od kojih nijedna nema mnogo značenja izvan historije osvajanja, imigracije, putovanja i miješanja naroda koji su dali zapadnim nacijama njihov sadašnji mješoviti identitet“, napisao je Said u svojoj poznatoj knjizi Orijentalizam.

Cenzura na Zapadu

Zaista, cenzura na Zapadu nije ništa manje stvarna nego na Globalnom jugu, samo je lakše probavljiva. Istina je da karikaturisti na Globalnom jugu moraju paziti na jasne crvene linije – linije koje su nam poznate i koje naučimo zaobići ili ostaviti iza sebe.

No, teško mi je objasniti svojim kolegama na Zapadu to da i Zapad ima crvene linije. Samo ih je teže uočiti. Kako kaže jedna sudanska poslovica: „Kamila ne vidi da joj je vrat zakrivljen“.

Ipak, na Zapadu postoje neke crvene linije koje su dosta jasne, samo se tako ne zovu. Naprimjer, 2019. godine, karikatura koju je objavio The New York Times i u kojoj je izraelski premijer Benjamin Netanyahu prikazan kao pas koji vodi slijepog Trumpa, brzo je uklonjena nakon što je proglašena antisemitskom. U narednim mjesecima ove novine su odlučile prestati objavljivati političke karikature.

Iskusni karikaturista Steve Bell otpušten je iz The Guardiana jer je nacrtao karikaturu Netanyahua koja je navodno bila antisemitska. The Guardian nije povukao odluku čak ni kada je Izraelsko udruženje karikaturista osudilo njegovo otpuštanje.

Ima i drugih crvenih linija prerušenih kao „korporativni interesi“, „urednički standardi“ ili „javni sentiment“.

Izraelski karikaturista Avi Katz je 2018. dobio obavještenje od Jerusalem Reporta, s kojim je sarađivao od 1990, da više neće objavljivati njegove karikature zbog karikature ultradesničarskih članova Knesseta, koje je predstavio kao svinje. Zvanična izjava časopisa tu odluku je pripisala „uredničkim razmatranjima“.

U jednom događaju nešto novijeg datuma, 4. januara, Ann Telnaes, dugogodišnja karikaturistkinja The Washington Posta, objavila je da daje otkaz, nakon što je jedna njena karikatura, koja kritikuje vlasnika novina Jeffa Bezosa i njegovog kolegu Techa Brosa jer su se predali Trumpu – odbijena. U kratkom članku objavljenom na Substacku napisala je da je to prvi put da njena karikatura nije prihvaćena „zbog tačke gledišta koja je svojstvena komentaru karikature“.

Ovo su samo neki primjeri koji ilustruju crvene linije zapadnih društava. Istina, posljedice za prelazak crvene linije olovkom nisu zatvor ili smrt, kao što to može biti slučaj na drugim mjestima, ali u konačnici, rezultat je isti: karikaturiste ušutkuju.

Sloboda izražavanja

Ono što danas vidimo vjerojatno će se samo pogoršati kako milijarderi kupuju više medija i platformi za objavljivanje, gdje mogu odlučiti ko će biti objavljen na temelju svojih ekonomskih interesa i političke podobnosti. Zapadne elite više ne slave slobodu izražavanja, neslaganja i smanjenja vlasti odgovornosti – njome se sada upravlja.

Trenutno, teret cenzure i nasilne represije na Zapadu podnose Palestinci i njihovi saveznici. Propalestinske demonstrante brutalno tuku, hapse i optužuju za kaznena djela ili čak terorizam širom zapadnih zemalja. Bilo bi naivno vjerovati da će se takvo zlobno ugnjetavanje i kršenje istaknutih „zapadnih vrijednosti“ slobode okupljanja i slobode govora zaustaviti u propalestinskom pokretu.

Za karikaturiste poput mene, koji su s Glogalnog juga, sloboda izražavanja nije samo uzvišeni ideal nego svakodnevna borba za koju smo mnogo toga žrtvovali. Nadam se da će moje kolege na Zapadu i njihova publika prestati uzimati tu slobodu zdravo za gotovo i da će postati svjesni kako nasilno suzbijanje počinje uzimati maha i u njihovim društvima.

Vrijeme je da se okončaju zablude i poricanje i da se djeluje.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.