Stotinu i osam miliona ‘prenesenih nadležnosti’

„Nismo spremni da platimo cijenu u smislu da se odlučivanje izmješta sa nivoa Republike Srpske na nivo institucija Bosne i Hercegovine, po cijenu da mi koji sad obavljamo neke funkcije, te funkcije više ne obavljamo“, nepokolebljiv je Srđan Amidžić, ministar finansija i trezora Bosne i Hercegovine i generalni sekretar Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD). To, u suštini, i nije sporno i to je politički, nacionalni, ideološki i svaki drugi stav Milorada Dodika, njegovog partijskog predsjednika i već 20 godina prvog čovjeka bh. entiteta Republika Srpska.

Ono što je zanimljivo je da je Amidžićeva patriotska izjava data isti dan kada su istekli svi rokovi da entitet Republika Srpska i država Bosna i Hercegovina moraju isplatiti slovenskoj kompaniji Viaduct 108 miliona konvertibilnih maraka (55 miliona eura). Konačnu i izvršnu presudu je 2022. godine donio Međunarodni centar za rješavanje investicionih sporova, arbitražni ogranak Svjetske banke, sa sjedištem u Washingtonu.

Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine, koje je branilo interese države i entiteta, tvrdi da je slučaj završen, da eventualna revizija odluke arbitražnog tribunala nema izgleda za uspjeh te da žalba u smislu redovnog pravnog lijeka za osporavanje ovakve odluke nije predviđena. Ili, kako se to u žargonu kaže: „Pare na sunce!“

Tužilaštvo BiH, kao i obično, ‘radi na predmetu’

Duga je geneza ovog slučaja, koji je startao još 2004. godine. Bila je to odlična tema za medije, analitičare, često su se o tome oglašavali iz Vlade Republike Srpske, jednom čak i iz Vijeća ministara Bosne i Hercegovine, a predmet je po ovom slučaju otvorilo i Državno tužilaštvo (i, po starom dobrom običaju, na njega „zaboravilo“). Poenta je da su obaveze prema Viaductu, nakon što od dogovorene gradnje dvije hidrocentrale na Vrbasu nije bilo ništa, od 3,5 miliona eura „penala“ narasle prvo na sudski „odrezanih“ 45 miliona eura, a sada s kamatama na 55 miliona eura. Plus kamate koje neumoljivo otkucavaju te sudske takse i usluge advokatskih timova, čiji se tačan iznos za sada ne zna, ali će sigurno biti milionski.

No, da se vratimo prenesenim nadležnostima sa entiteta na državu, odnosno, kako reče ministar Amidžić, da neće biti „izmještanja sa nivoa Republika Srpske na nivo institucija Bosne i Hercegovine“. Propali (definitivno 2015. godine) posao vrijedan 165 miliona eura s kompanijom iz Portoroža (koja je imala jednog zaposlenog i odavno je u stečaju) za izgradnju hidroelektrana „Krupa“ i „Banjaluka – Niska“ bio je „čisti“ prijenos nadležnosti, jer je entitet morao imati garancije države. Tako da sada sudsku presudu iz Washingtona treba isplatiti država Bosna i Hercegovina, a novac joj refundirati Republika Srpska, što je logično, jednostavno i korektno.

Ministar Amidžić, čuvar državne „sehare“, trebao bi raditi svoj posao, predložiti Vijeću ministara da okonča ovu turobnu priču (i ogroman finansijski gubitak) te s onima koji su ga poslali u („političko“) Sarajevo, dakle vlastima Republike Srpske, dogovoriti kako da entitet nadoknadi novac (za sada 55 miliona eura) državi. Jer, ako se to ne uradi „u roku odmah“, dug će ubrzano rasti – svakog dana kamate skaču za 9.000 eura, mjesečno 270.000 eura, a za godinu će porasti na „skromnih“ 3,3 miliona eura. Čijih para – državnih ili entitetskih? Ni jednih, ni drugih, nego građana Bosne i Hercegovine, odnosno poreskih obveznika u Republici Srpskoj.

‘Krivi su neprijatelji i izdajnici Republike Srpske’

Koliko upravo te građane i poreske obveznike zanimaju vlast i odgovorni za njihove živote, sudbine i budućnost, pokazuje upravo Amidžić koji ne preže ni od neistina, pa kaže kako „informaciju i prijedlog rješenja treba da pripremi Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine i Savjet ministara da se izjasni po tom pitanju, a mi, kao Ministarstvo finansija i trezora, treba to samo da realizujemo. Koliko sam ja upoznat, mi od Pravobranilaštva još uvijek nismo dobili nijednu informaciju, niti kako da postupamo po tom pitanju”.

Da li je to previdio, ne želi vidjeti ili ga za to nije briga, ali je Pravobranilaštvo još 17. jula prošle godine, nakon uvida u predmet, sugeriralo da se „dug isplati što prije, kako bi se umanjile štetne posljedice po budžet institucija Bosne i Hercegovine“.

E sad, možda bi se mogla naći „logika“ zašto Dodikova ekipa ne želi platiti nešto što su zakuhali „neprijatelji i izdajnici Republike Srpske“ – Partija demokratskog progresa (čiji je kadar Dragan Mikerević bio premijer i potpisnik ugovora) i Srpska demokratska stranka. Zanimljivo, upravo su ove dvije opozicione stranke krenule u „demontažu“ Saveza nezavisnih socijaldemokrata – trenutno na državnom nivou, a pohod na entitetsku vlast planiraju na općim izborima iduće godine. I sad ko može očekivati da Amidžić „potegne“ rješavanja „slučaja Viaduct“ dok mu opozicionari, plus „mrska Trojka“, prijete smjenom. Zar nije bolje na sjednici Vijeća ministara delegirati „Prijedlog odluke o odobrenju predizvoznih pregleda badema koje Sjedinjene Američke Države provode prije izvoza u pogledu prisutnosti aflatoksina“? (Ovo je autentična tačka dnevnog reda sjednice od 12. februara.)

Na stranu sad bademi i aflatoksin, u Republici Srpskoj imaju mnogo veće i teže (čitaj – finansijski izdašnije) probleme, pa im ovih 55 plus miliona eura nisu u vrhu prioriteta, jer valja spašavati Termoelektranu Ugljevik, koja proizvodi trećinu električne energije u Republici Srpskoj, a koja je ostala bez – uglja. Taj ugalj posjeduje ruski oligarh Rašid Serdarov, kojem je Dodikova vlast 2011. godine za beznačajne novce dala koncesiju za najbolja nalazišta i kopove uglja upravo kod Ugljevika, plus da napravi još jedan blok termoelektrane. Blok ni nakon 14 godina nije izgrađen, ugalj nije eksploatiran, ali Serdarov se zna zahvaliti na poklonu, pa je skromno ponudio da dobijenu koncesiju proda vlastima Republike Srpske. Cijena? Sitnica – 120 do 150 miliona eura. Što je znatno manje od presuđenih 55 miliona eura zbog Viaducta (može to još malo sačekati), a urgentno je, budući da bez (sa)milosti ruskog oligarha neće biti struje.

Presude i dugovi mjereni u stotinama miliona eura

Još malo o tim „cjepidlakama“ Slovencima i Termoelektrani Ugljevik, u čije ime Elektroprivreda Republike Srpska mora, nakon sudskog spora, Elektrogospodarstvu Slovenije u 14 rata platiti 67 miliona eura zbog neisporučene električne energije. Osim toga, mora isporučivati trećinu proizvedene struje Sloveniji sve dok Termoelektrana Ugljevik bude radila te platiti još 58,2 miliona eura kamata.

Slične probleme ima Rudnik i termoelektrana Gacko, od kojeg Hrvatska elektroprivreda potražuje 100 miliona eura na ime obeštećenja po osnovu ulaganja u izgradnju te termoelektrane iz ’80-ih godina prošlog stoljeća. U Vladi Republike Srpske o tome šute, iz Hrvatske najavljuju međunarodni arbitražni spor, pa je izvjesna nova negativna presuda i kad-tad isplata ogromnih novčanih sredstava.

Presude i dugovi mjereni u stotinama miliona eura postali su kamen oko vrata vlastima Republike Srpske i njenom prvom čovjeku, ali i dalje ne manjka njegovih hvalospjeva, skiciranja lijepe današnjice i projiciranja bajne budućnosti. Do kada? Sve dok bude imao novca da (za)krpi sve veće rupe u budžetima, većinsko biračko povjerenje u njegovom (ne trebaju navodnici) entitetu i lojalnim partnerima iz Federacije Bosne i Hercegovine. Do tada: „ne može nam niko ništa“, uključujući sankcije i dosadašnje sudske presude.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.