Spašavanje Dodika je nastavak rušenja Bosne i Hercegovine
Šta će se sve događati u narednom periodu s najavljenim promjenama vlasti na nivou BiH teško je odgonetnuti; evidentno je samo da se ušlo u još jednu duboku krizu.

„Glasači se nerviraju i sad počinje svađa, stari mehanizam, haj'mo se među sobom napadati, da bi jedni i drugi spasili se na idućim izborima“, požalio se predsjednik Stranke demokratske akcije Bakir Izetbegović. Da bi, samo par minuta kasnije, kako bi valjda pokazao primjer tolerancije i političke korektnosti, žestoko napao i ne baš biranim riječima i epitetima „opleo“ po svima koji su mu oponenti, prije svih na članice „Trojke“ (Socijaldemokratska partija Bosne i Hercegovine, Narod i pravda, Naša stranka), na čije pozicije na državnom i u entitetu Federacija BiH namjerava „uskočiti“ na idućim izborima.
„Trojkaše“ treba u oktobru 2026. godine skloniti sa vlasti jer: lagali su i sebe i nas; ne mogu ništa bez međunarodne zajednice; povlače panične poteze; omogućili su Savezu nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) i Hrvatskoj demokratskoj zajednici Bosne i Hercegovine (HDZ BiH) pojačanu državnu infrastrukturu kakvu nisu prije imali (90 posto pozicija); ulaze u prepirke i sukob sa SNSD-om i njegovim liderom Miloradom Dodikom jer su im potrebni politički poeni; sve je u zastoju; proizveli su živo blato; državni ministar vanjskih poslova i predsjednik NiP-a Elmedin Konaković je prevrtljiv političar, lažov i petljanac, izdao je poziciju svog naroda…
Nastavite čitati
list of 4 itemsMurphy: Odnos SAD-a prema BiH neće se mijenjati
Dan nakon izbora u BiH: Niko od lidera nije nezadovoljan
Džaferovi ‘podstanari’ – govor mržnje ili govor gluposti
‘Haj'mo se među sobom napadati’
Ima toga još, ali da vidimo šta to može Izetbegovićeva stranka kako bi se „spasila na idućim izborima“. Ukratko, sve ono što ne mogu trenutno vladajući, ili, u kratkim crtama, ovo: „Potpuno ćemo se posvetiti onome što je dobro za Bosnu i Hercegovinu, za njene građane […] precizirati šta ćemo uraditi nakon toga: evropski put, NATO put, ekonomija, sigurnost, stabilnost, borba protiv korupcije, 14 evropskih prioriteta…“ Sve to kako se „glasači ne bi nervirali i počela svađa, stari mehanizam, haj'mo se među sobom napadati“. I zato, glasači, dajte povjerenje nama, da vam sve ovo donesemo i omogućimo, mada se baš nismo iskazali u periodu kada smo vladali, tek dvadeset i nešto godina.
Konakovićeva reakcija na najavu da će SDA, uz (ko bi to rekao?) sinhroniziranu podršku Demokratske fronte, kroz parlamentarnu proceduru tražiti njegovu smjena sa funkcije šefa bh. diplomatije nije bila na nivou političke i opće (ne)kulture njegovih nekadašnjih partijskih drugova i šefa, ali nije se ni proslavio. Pa je tako njegov poziv SDA-u, koji se „trudi da pomogne Dodiku […] da se ne igra i ne obezglavi Ministarstvo vanjskih poslova“, jer „ako to urade 2026. godine neće biti zanimljivi izbori, vratit ćemo i pojesti ih i doći na sve ključne pozicije u Bosni i Hercegovini. I žalit će za ovim što su uradili. Kao u Kantonu Sarajevo sa ‘petak 13. koalicijom’, pa smo ih pomeli“, nije rječnik kojim bi se trebao služiti državni ministar bez obzira kome i na šta odgovarao.
Šta će se sve događati u narednim sedmicama i mjesecima na državnom nivou ne mogu predvidjeti ni oni koji najvažnije odluke donose, koji jedne izbacuju iz koalicija, a druge hvale i pozivaju. Teorija kako je tuđi neuspjeh (još gore – nesreća) odlična prilika za vlastiti uspjeh na ovim prostorima gotovo da nikad nije gubila na snazi. Probosanske stranke (navodnici nisu neophodni) najbolji su primjer kako bjesomučna i besprizorna borba za vlast, a time i sve što ona donosi, potire upravo onaj epitet (probosanski) kojim se ponajviše hvale te, između ostalog, izlaze na izbore. Ili, kao što je ne tako davno pisao Meša Selimović: „Vlast je najteži porok. Zbog nje se ubija, zbog nje se gine, zbog nje se gubi ljudski lik.“
Nikad prekinuti velikosrpski projekat
Dodik je već duže od 15 godina remetilački faktor u Bosni i Hercegovini i to nije nikakva novost. Prijetnje secesijom, neskrivano rusofilstvo, otvorene poruke da ne želi u Evropsku uniju („jer tada neće biti Republike Srpske“), ekonomski i demografski sunovrat bh. entiteta na čijem je čelu… samo su dio njegove antibosanske i anticivilizacijske rabote. Najnovija dešavanja u Srbiji i smanjena mogućnost da mu stigne do sada izdašna nacionalistička i huškačka pomoć poljuljanog režima Aleksandra Vučića te odluka Suda Bosne i Hercegovine da mu se suđenje pred ovom instancom ne vrati na početak, što znači da se prvostepena presuda može uskoro očekivati, dodatno će ga radikalizirati.
No, ako i ostane bez (djelomične) vlasti na državnom nivou, ostaje mu natpolovična nadmoć u RS-u i velikom broju opština i gradova u ovom entitetu. Ne smije ga se potcijeniti, jer u teškim situacijama uslijedit će nove prijetnje, tenzije, ni konflikti nisu isključeni. I ne samo zbog toga je bjelodano da u narednom periodu koaliranje s njim i njegovim SNSD-om na bilo kojem nivou i podrška secesionističkim politikama može samo nastaviti nikad zaustavljeni i do kraja prekinuti (velikosrpski) projekat rušenja Bosne i Hercegovine. Nemalu pomoć u tom nedjelu pružaju mu i oni – direktno ili indirektno, svejedno – koji se upravo preko Dodika međusobno prepucavaju i licitiraju ko je bolji, uspješniji i potentniji.
Eventualna smjena Konakovića sa funkcije ministar vanjskih poslova zasigurno neće biti „veleizdaja države Bosne i Hercegovine“, ali i samo njeno uvrštavanje u parlamentarnu proceduru mogao bi biti samo uvod u lančanu reakciju traženja ostavki i drugih državnih ministara i urušavanja sistema. Ohrabren (ne)očekivanom kooperacijom SDA u „slučaju Konaković“, Dodik je, preko „svog“ zamjenika ministra odbrane Aleksandra Goganovića najavio da će tražiti (i) smjenu njegovog šefa Zukana Heleza, a kako je krenulo nije isključeno da se uskoro na meti nađe i ministar komunikacija i saobraćaja Edin Forto. A kad se uđe u tu spiralu krajnje antidržavnih i poteza koji će produbiti razdor među onima koji bi trebali donositi najvažnije odluke, neslućeni su razmjeri krize i neizvjesnosti koji nas očekuju.
Je li vrijeme da se uključi Schmidt?
Visoki predstavnik međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini Christian Schmidt, zbog (dejtonskog) Ustava i kompliciranog državnog ustrojstva – mnogobrojne su mogućnosti etničkih kočnica u institucijama vlasti gotovo na svim nivoima – vjerovatno ima i mandat i alate da donekle (ako ne i potpuno) razriješi novonastalu situaciju. Hoće li to uraditi, kako i kada zna samo on, ali ovaj put lišen je pomoći i ključne podrške američke ambasade u Sarajevu.
Formiranje i davanje značajnih ovlasti Uredu visokog predstavnika, još u Daytonu prije gotovo trideset godina, između ostalog je da rješava teške probleme i ukida blokade, koje ovaj put prijete da potraju naredne dvije godine.
A glasači, dok im se slatkorječivo obećava blistava budućnost u Evropskoj uniji, odavno su prešli fazu nerviranja, oni su van sebe (mnogi i van zemlje), jer su osiromašeni, prevareni, bez perspektive. Većini njih više ništa nije jasno, ni važno, osim vlastitih i života svoje djece. Istina, ima među njima i onih koji ovih dana grozničavo prate medije i društvene mreže, kombiniraju ko bi s kim mogao koalirati i sklopiti parlamentarnu većinu, kako dobaciti do proste, entitetske ili etničke kvote. No, njih se malo šta (ili ništa) pita, njihovo je da izađu na izbore, daju glas i očekuju bolje – koje nikako ne dolazi.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.