Liberali mogu izvući pouku iz krajnje desnog zaokreta Austrije

Neophodno je posmatrati situaciji u Austriji kako bismo razumjeli propuste zapadnjačkog liberalizma koji su nas doveli ovdje i iskoristiti to znanje da osmislimo strategiju i spriječimo buduće pobjede neliberalnih snaga.

Čelnik Slobodarske stranke Austrije (FPO) Herbert Kickl, kojeg u stranci kao nekad Hitlera zovu 'narodnim kancelarom', slavi sa svojim pristalicama tokom završne izborne kampanje u Beču [Heinz-Peter Bader / AP]

Ultradesničarska Slobodarska stranka (Freiheitliche Partei Oesterreichs, FPOe), koju je 1950-ih osnovao čovjek koji je bio viši oficir u Hitlerovom elitnom paravojnom SS-u, na ivici je da preuzme vlast u Austriji.

Predsjednik države Alexander Van der Bellen nevoljko je 6. januara odobrio čelniku Slobodarske stranke Herbertu Kicklu, kojeg njegova stranka, kao nekad Hitlera, naziva „narodnim kancelarom“, dozvolio da oformi koalicionu vladu nakon što je centristički pokušaj da se ona oformi bez FPO-a neočekivano propao.

FPOe, koji je bio prvi na izborima u septembru sa 29 posto glasova, sada pregovara da oformi koaliciju s Austrijskom narodnom strankom desnog centra (Oesterreichische Volkspartei, OeVP).

Ovo, osim za FPOe, nije preferirani ishod za bilo koju austrijsku frakciju. Kao i sve ostale glavne stranke, OeVP je stupio na izbore s obećanjem da nikada neće oformiti koalicionu vladu sa strankom koja ima nacističke korijene. No, kada je postalo jasno da neće moći biti postignut dogovor bez FPO-a, OeVP je promijenio svog čelnika kako bi poništio ovo obećanje i učestvovao u pregovorima za formiranje koalicije.

Propusti zapadnjačkog liberalizma

Očekivana koalicija Slobodarske i Narodne stranke neće biti prva u novijoj historiji Austrije koja će uključivati ultradesničarsku stranku. FPOe je zapravo bio mlađi partner u koalicionoj vladi predvođenoj OeVP-om još 2019. No, ovo će biti prvi put da je FPOe stariji partner i, prema tome, donosilac odluka, u austrijskoj vladi.

Politička zbivanja u Austriji, evropskoj državi bez izlaza na more sa devet miliona stanovnika, rijetko izazivaju velike promjene na međunarodnoj sceni. Ipak, potencijalni uspon na vlast krajnje desničarske stranke u Hitlerovoj domovini zaslužuje posebnu pažnju. Posebno u vrijeme kada tvrda desnica ostvaruje rezultate širom svijeta, a Rusija nastavlja svoju agresiju u srcu Evrope, uspjeh FPO-a u Austriji mora pomno biti analiziran. Neophodno je posmatrati situaciji u Austriji kako bismo razumjeli propuste zapadnjačkog liberalizma koji su nas doveli ovdje i iskoristiti to znanje da osmislimo strategiju i spriječimo buduće pobjede neliberalnih snaga.

Prije svega, treba priznati da će austrijska vlada koju predvodi FPOe biti značajan dobitak za Rusiju.

Kada je FPOe prvi put ušao u vladu sa OeVP-om  2017. godine, imao je „dogovor o prijateljstvu“ sa strankom Vladimira Putina Jedinstvena Rusija. Kao ministar unutrašnjih poslova, njen trenutni čelnik Herbert Kickl, iskoristio je svoje ovlasti da naredi napad na domaću obavještajnu službu, zbog čega se austrijska obavještajna služba našla odsječena od svojih evropskih kolega.

Otvaranje vrata Rusiji

Nakon Kicklovog napada na austrijske obavještajne službe uslijedili su neki od najznačajnijih evropskih špijunskih skandala, koji su svi naglasili kako je nova austrijska vlada otvorila put Rusiji za produbljivanje infiltracije i utjecaja na evropsku politiku. Godine 2019. tadašnji vođa OeVP-a i vicekancelar Heinz-Christian Strache snimljen je kako prima mito od navodnog ruskog oligarha, što je dovelo do pada vlade. Ta je vlada također potpisala najduži sporazum u Evropi s energetskim gigantom Gazpromom u vlasništvu Kremlja. Dogovor o nabavci plina koji traje do 2040. godine sada će biti u središtu pravnih sporova oko kraja ruskih isporuka plina preko Ukrajine u centralnu Europu krajem 2024. godine.

FPOe se jeste suzdržao od uključivanja u isti nivo otvoreno proputinovske politike otkako je Rusija pokrenula invaziju punog obima na Ukrajinu, ali veze između ove ultradesničarske stranke i Kremlja i dalje su duboke. FPO-ova ministrica vanjskih poslova u periodu od 2017. do 2019. Karin Kneissl, koja je neslavno plesala s Vladimirom Putinom na svom vjenčanju, sada radi u ekspertskoj organizaciji u Rusiji povezanoj s Kremljem. Ova stranka je također pozivala na nastavak trgovine ruskim plinom. Iako nema lakog puta do tog cilja s obzirom da Kijev odbija obnoviti transfere, kada bude u vladi, FPOe će se vjerovatno udružiti sa slovačkom i mađarskom vladom da izvrši pritisak na Ukrajince kako bi postupili onako FPOe želi.

U Austriji se također nalazi jedno od najvećih evropskih skladišta prirodnog plina. Baumgarten je kroz historiju bio ključna distribucijska tačka za ruski plin koji je išao na zapad, ali također opslužuje norveški i drugi uvoz sa sjevera. S obzirom na to da će istočna Evropa u doglednoj budućnosti trebati više opskrbe iz drugih izvora osim ruskih, ovo strateško središte koje dolazi pod kontrolu vlade koja je prijateljski raspoložena prema Putinu predstavlja značajan rizik za tržišta plina na kontinentu.

Nesposobna Evropska unija

Evropska unija, iako je nesumnjivo svjesna te prijetnje, čini se nesposobna učiniti mnogo da zaustavi uspon stranke FPOe. Nakon što su se centristički pregovori raspali, a FPOe ušao u razgovore s OeVP-om o formiranju vlade, evropske vlasti počele su ozbiljno glasati o potencijalnim sankcijama Austriji, koja je već dvije godine u recesiji, jer se nije ponašala u skladu sa njenim zahtjevima da zadrži nacionalni deficit ispod tri posto (ovo je pitanje bilo gotovo ignorisano kada su druge stranke bile u razgovorima, uprkos nedostatku konsenzusa među njima o tome kako riješiti problem). FPOe je, međutim, brzo reagovao na slabu prijetnju EU-a da će pokrenuti postupak prekomjernog deficita najavljujući sporazum koji je postigao s OeVP-om o smanjenju potrošnje za 6,3 milijarde eura. Brisel je brzo pristao na ispunjenje zahtjeva bloka o deficitu.

S druge strane, EU se nije oglasio kada je riječ o tome hoće li se vlada predvođena FPO-om uskladiti s vrijednostima bloka iako je FPOe u svom manifestu pozvao na to da se austrijska „homogenost“ postigne kroz „ponovnu migraciju“. Ovo je u oštrom kontrastu na odgovor EU-a na ulazak stranke FPOe u austrijsku vladu 2000. kao mlađeg koalicionog partnera prvi put. Tada je Brisel zaprijetio sankcijama. Nakon toga je formalizirao proces za pozivanje država članica na odgovornost u slučaju da prekrše principe Evropske unije ili prava građana u odgovoru na prijetnju FPO-a. Ovaj proces, međutim, nikada nije iskorišten i vjerovatno ni neće.

S obzirom na to da je EU naizgled u nemogućnosti i nespremna učiniti više da promijeni političku putanju Austrije, vlada predvođena FPO-om u Austriji čini se neizbježnom. Kao što je to slučaj na drugim mjestima u Evropi, pa čak i u Sjedinjenim Američkim Državama, uspon krajnje desnice u Austriji nije rezultat samo njenog zalaganja, nego je direktna posljedica liberalnih, centrističkih neuspjeha.

OeVP, navodno stranka desnog centra, našao se na mjestu druge violine u odnosu na proputinovsku, ultradesničarsku stranku, ne zato što ekstremne stavove FPO-a podržavaju veliki dijelovi populacije, nego zato što nije uspjela zadobiti povjerenje birača. Afera Ibiza i brojne druge istrage o korupciji koje su uslijedile, okrenule su velike dijelove njene baze podrške protiv same stranke.  Zbog skandala u vezi sa unosnim imenovanjima, dodjelama ugovora i dozvola za kockanje političkim pristalicama, nije uspjela otkloniti dojam da je to stranka korumpiranih elita.

‘Korumpirane’ liberalne stranke

A Socijaldemokratska stranka Austrije (SPOe), stranka lijevog centra, jednako je okaljana, dok je njen posljednji kancelar Christian Kern također pod istragom zbog svojih poslovnih aktivnosti. Treće mjesto sa 21 posto glasova prošlog septembra bio je najgori rezultat ikada.

Kada dvije glavne centrističke stranke u državi nisu uspjele uvjeriti birače da mogu ostaviti iza sebe pristrasnost i korupciju, FPOe je popunio prazninu, prikazujući se kao radikalna opozicija establišmentu. On, naravno, nije ni blizu da bude to, s vlastitim skandalima koji datiraju od njegovog ponovnog rođenja krajem 1990-ih pod karizmatičnim Joergom Haiderom. Ipak, brzo prekidajući veze sa svojim pokvarenim vođama i stojeći na sve popularnijoj platformi euroskepticizma, autonomije i društvenog konzervativizma, ova stranka uspjela je završiti posljednje izbore na prvom mjestu. Uspjela je čak i prepakovati svoj pritisak za diskriminatornom i rasističkom politikom poput „ponovne imigracije“ kao podršku „socijalnoj državi za prave Austrijance koji to zaslužuju“, čineći se glavnom populističkom silom koja se suprotstavlja „korumpiranim“ liberalnim strankama.

Snage krajnje desnice započele su svoj uspon drugdje u Evropi, pod sličnim uvjetima, nakon godina, ako ne i decenija uočenih liberalnih propusta i korupcije. Očekuje se da će njemački AfD, koji također podržava politike „ponovne migracije“ naprimjer, biti drugi na izborima u Njemačkoj u februaru.

Evropski liberalizam je u krizi – u Austriji, Njemačkoj i šire. A ultradesničarske snage koje se primiču vlasti širom kontinenta prijete evropskim plinskim tržištima, budućnosti Ukrajine ako se nastavi odupirati ruskoj invaziji i samim vrijednostima i principima oko kojih se Evropa ujedinila.

Kao takav, liberalizam u Evropi očajnički treba novu poruku. U ovom trenutku krize, možda možemo posegnuti za esejem austrijskog ekonomiste Leopolda Kohra Razjedinjenost sada i tamo potražiti inspiraciju. Objavljen 1941, kada se cijena neuspjeha ujedinjenja protiv krajnje desnice na izborima u Austriji i Njemačkoj približavala svom strahovitom vrhuncu, Kohrov esej nudi model za mogući odgovor danas.

Liberalizam će i dalje gubiti

Kohr je smatrao da će svaki pokušaj „Evrope naroda“ propasti osim ako ne bude zasnovan na autonomnim entitetima koji su mali kao gradovi-države. Kohr je prepoznao da je želja za „homogenošću“ omogućila političku koheziju. Iako je upozorio da bi ovo moglo dovesti do znatnih sporova, podsjećajući čitatelje da je „vojvoda od Tirola objavio rat bavarskom markgrofu zbog krađe konja“, tvrdio je da će mala državna priroda zadržati troškove izolirane, pišući da „susjedno vojvodstvo Lihtenštajn i nadbiskupija Salzburg nikada nisu saznali da je uopće bilo rata“.

Kohrova vizija nije bila zasnovana na stvaranju „Sjedinjenih država Evrope“, nego na prilagođavanju švicarskog modela kantonalnog suvereniteta, za koji je tvrdio da će stvoriti osnovu za stabilniju federaliziranu Europu.

Evropski liberali moraju prihvatiti Kohrovo stajalište. Kao što dokazuje uspon stranke FPOe, oni su već odustali od korištenja federalnih ovlasti koje su dali Briselu za suprotstavljanje vladama krajnje desnice. No, s obzirom na to da ne nude alternativu populističkim desničarskim narativima, liberalizam će i dalje gubiti na izborima. Razvijanje korijanske alternative jedini je prikladan odgovor na popularne zahtjeve za većim suverenitetom i željom za lokalnom kohezijom, koji bi zauzvrat postavio osnovu za stabilniju i stoga efikasniju Evropu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Reklama