Počast ratnom zločincu: Mural slikan albanskom krvlju

Kulturna ustanova koja raspisuje konkurs za oslikavanje murala s likom ratnog zločinca koji se trenutno nalazi na odsluženju zatvorske kazne od 22 godine – u većini zemalja to bi zvučalo kao siže za satirični tekst, ali ne i u Srbiji.

Svašta bi umjetnici mogli pronaći u spisima koji govore o tome čime se zapravo bavio general Pavković, piše autor (Saša Stanković / EPA)

Ustanova kulture Ćuprija objavila je konkurs za tematski mural pod zvaničnim naslovom „Konkurs za izradu murala generala Nebojše Pavkovića”. Kulturna ustanova koja raspisuje konkurs za oslikavanje murala sa likom ratnog zločinca koji se trenutno nalazi na odsluženju zatvorske kazne od 22 godine – u većini zemalja to bi zvučalo kao siže za satirični tekst, ali ne i u Srbiji. Narečena kulturna ustanova je sasvim ozbiljno objavila konkurs na svojoj zvaničnoj internetskoj stranici, sa posebnim isticanjem propozicija za slikare koji bi da ovekoveče čoveka osuđenog za deportacije, prisilna premeštanja, ubistva, progone i druga nehumana dela.

Da ne znamo ko je Pavković, konkurs bi delovao normalno, kao i bilo koji drugi poziv umetnicima da naprave umetničko delo na određenu temu. Od likovnih umetnika se očekuje da pošalju popunjenu prijavu, “likovno jasno definisane predloge murala”, obrazloženje predloga, specifikaciju materijala potrebnog za realizaciju umetničkog dela, itd.

Samo što dotični mural treba da bude naslikan u slavu progona i ubijanja ljudi nesrpske nacionalnosti, u slavu hladnjača i masovnih grobnica.

Nacionalni značaj

U tekstu konkursa sve lepo piše, smernice su jasno navedene: “Predlozi murala treba da korespondiraju sa nacionalnim značajem, delima i važnošću generala Pavkovića za savremenu nacionalnu istoriju”.

Zaista su neizmerni nacionalni značaj i važnost generala Pavkovića, nekadašnjeg komandanta Treće armije tokom rata na Kosovu, prepuni su spisi Haškog tribunala podataka o njegovim velelepnim delima koja su obeležila savremenu istoriju Srbije. Nadam se da su likovni umetnici koji su se javili na konkurs pomno proučili Pavkovićevu biografiju, pogotovo njegovo slavno vojevanje na Kosovu.

Svašta bi umetnici mogli da pronađu u spisima koji govore o tome čime se zapravo bavio general. Evo samo jednog malog tipičnog citata: “Počev od 25. marta 1999. godine ili približno od tog datuma pa sve do polovine aprila 1999. godine, snage SRJ i Srbije počele su sistematski da se kreću kroz grad Kosovsku Mitrovicu / Mitrovicë. Ulazili su u domove kosovskih Albanaca i naređivali stanarima da odmah napuste svoje kuće i idu na autobusku stanicu. Neke kuće su zapaljene, pa su stanari bili prisiljeni da pobegnu u druge delove grada. Spaljena je i oštećena najmanje jedna džamija u gradu.

U periodu od tri nedelje snage SRJ i Srbije nastavile su da proteruju kosovske Albance, stanovnike tog grada. Tokom tog perioda, imovina u vlasništvu kosovskih Albanaca je uništavana, kosovskim Albancima je otiman novac, vozila i druge vrednosti, a kosovske Albanke su seksualno zlostavljane. Slično se ponovilo i u drugim selima u opštini Kosovska Mitrovica / Mitrovicë, gde su snage SRJ i Srbije isterale kosovske Albance iz njihovih domova, a sela razorile”.

Zbog ovog i silesije sličnih zločina Nebojša Pavković danas služi kaznu u zatvoru u Finskoj. I zašto onda jedna ustanova kulture raspisuje konkurs za mural sa njegovim likom? Na šta misle direktor ove institucije Stefan Stamenković i njegovi uposlenici kad pominju “nacionalni značaj i važnost generala Pavkovića za savremenu nacionalnu istoriju”?

Upravo na sve ono što je navedeno na suđenju Pavkoviću i ostalim učesnicima udruženog zločinačkog poduhvata. Paljenje kuća, ubijanje albanskih civila, proterivanje, oduzimanje dokumenata, otimanje novca i drugih materijalnih vrednosti, usmrćivanje žena i dece, silovanja – to su dela zbog kojih će Nebojša Pavković dobiti mural u Ćupriji, na sramotu svih građana i tog grada i cele ove nesrećne zemlje.

U slavu pokolja

Naravno, kulturnjaci, političari, nacionalistički ideolozi i drugi poklonici krvi i tla nikada neće otvoreno reći da Pavkovića i slične zlikovce proglašavaju za heroje upravo zbog njihovih ratnih zločina. To je sasvim razumljivo, jer retki su ljudi koji će sebi priznati šta su zaista – ljubitelji koljača, obožavaoci masovnih ubica, zveri u ljudskom obličju. Oni uvek govore o patriotizmu, rodoljublju, odbrani otadžbine, svetoj srpskoj zemlji i sličnim frazama. Međutim, u praksi su taj patriotizam i odbrana otadžbine izgledali tako što su vojnici i policajci ubijali, pljačkali i proterivali civile i spaljivali im domove u kojima su živeli.

Dovoljno je pročitati nekoliko rečenica iz svedočenja Hisnija Beriše iz Suve Reke da bismo videli kakvim se to delima diče srpske ustanove kulture: “Među masakriranim ljudima bila je i moja ćerka sa svojom porodicom, dvojicom sinova i mužem, koje su oterali, ukupno njih šestoro, kojih do dan-danas nema nigde, jer su i leševi ukradeni i prebačeni negde, ne znam gde, nema ih nigde. (…) Imamo ozleđene duše, jer je u toj tragediji nastradalo osamnaestoro dece, a najmlađi je bio moj unuk Eron od devet meseci. Stariji sin moje ćerke imao je tri godine, ćerka dvadeset pet. (…) Ćerka mi se zvala Sabata, a unuk Ismet od tri godine, a Eron od devet meseci”.

Kako ono rekoše kulturnjaci u konkursu za mural Pavkoviću? Ovako: “Murali, različiti oblici ulične umetnosti i druge umetničke interpretacije u javnom prostoru danas se smatraju sastavnim delom savremenog kulturnog imidža jednog grada. Ovi vidovi kreativnog umetničkog izraza nalaze primenu u turističkim sadržajima, društvenim projektima očuvanja kulturnog nasleđa i u projektima promovisanja nacionalnog i kulturnog identiteta”.

Turistička ponuda

Kad se reči iz konkursa ukrste sa realnošću, dolazimo do zaključka da je ubijanje devetomesečne bebe deo srpskog nacionalnog i kulturnog identiteta, a slika počinioca tih ljudskom umu nepojmljivih zverstava spada u standardnu turističku ponudu. Da, u pravu su kulturnjaci, murali danas zaista mogu da se smatraju “sastavnim delom savremenog kulturnog imidža jednog grada”. Međutim, nigde na svetu u tu kategoriju ne spadaju portreti ratnih zločinaca.

Zamislimo da u Nemačkoj neka ustanova kulture raspiše konkurs za mural posvećen Hermanu Geringu ili Hajnrihu Himleru. Direktor i osoblje takve institucije bili bi uhapšeni u roku pola sata, na kraju verovatno ne bi ni završili u zatvoru, već u ludnici, pošto niko pri čistoj svesti i zdravoj pameti ne bi odavao javnu počast nacističkim koljačima i to proglašavao umetničkim delima, turističkom atrakcijom i delom nacionalnog i kulturnog identiteta.

Ono što je u civilizovanom svetu posve nezamislivo, kod nas polako postaje uobičajena pojava. Zidovi po gradovima i varošima širom Srbije odavno su unakaženi silnim grafitima, stensilima i muralima posvećenim Ratku Mladiću. Država ne reaguje na masovno slavljenje koljača, nadležnim organima ne pada na pamet da obrišu ova rugla sa zidova.

Zvanična kultura zločina

Mural tog masovnog ubice, osuđenog na doživotnu robiju, krasio je i jedan zid na Vračaru. Aktivistkinja Aida Ćorović ga je gađala jajima, pa je zato tadašnji ministar policije Aleksandar Vulin organizovao čuvare murala, čak je i sam obilazio tu svetu sliku da joj se nešto ne desi. Niko nije odgovarao za slavljenje ratnog zločinca, ali je zato Ćorović osuđena da plati kaznu, jer je „nepristojnim ponašanjem narušila javni red i mir na taj način što je bacala jaja u pravcu stambene zgrade“ u Njegoševoj ulici. Prema mišljenju srpskih sudija i ogromnog dela javnosti, u slikanju ljudi odgovornih za sto hiljada mrtvih nema ničeg nepristojnog – nepristojno je kad se neko pobuni protiv takvog anticivilizacijskog običaja.

Negovanje kulture zločina postalo je kod nas sasvim normalna stvar, glorifikacija ratnih zločinaca u javnom prostoru je nešto na šta smo se gotovo navikli. Do sada su grafite i murale raznih patriotskih ubica slikali anonimni, nazovi umetnici, nepotpisani autori koji ne bi baš da se zna njihov identitet. Državni organi su ta njihova remek-nedela štitili i čuvali, ali je sve to bilo nezvanično ili poluoficijelno, na granici legalnosti, sa figom u džepu.

Konkurs Ustanove kulture Ćuprija označio je novi korak u tretiranju zločinačkog nasleđa. Ovim činom veličanje ratnih zločinaca postalo je zvanična kulturna politika države Srbije. Do sada su ustanove kulture uglavnom služile kao poligon za promovisanje knjiga ratnih zločinaca, najčešće su ugošćavale Veselina Šljivančanina koji je godinama bio na promotivnoj turneji. Kulturnjaci iz Ćuprije su odlučili da takav pristup nije dovoljan, potrebno je pokazati inicijativu i proglasiti kulturu zločina za temelj nacionalnog identiteta. Nema boljeg načina da se to pokaže od freske posvećene ratnom zločincu koji se još nalazi na izdržavanju kazne. Biće mu lakše u finskoj ćeliji kad vidi da je u domaji postao kulturna ikona.

Ne znam kakva su rešenja slali umetnici na konkurs, u nameri da slave zločine protiv čovečnosti i za tu rabotu zarade 330.000 dinara (oko 2.800 evra), koliko iznosi obećani honorar. Jedno je sigurno – kako god prikažu Pavkovića, taj portret neće biti veran. Kad bi neki likovni umetnik naslikao klikere ili đačku svesku pronađene u masovnoj grobnici u Batajnici, ili hladnjaču iz koje vire albanski leševi, ili zapaljenu kuću u nekom kosovskom selu, ili bilo šta slično – ta slika bi bila verniji portret generala Nebojše Pavkovića od bilo kog realističkog prikaza njegovog lika. Makar mural bio naslikan u maniru hiperrealizma.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Reklama