Bidenova katastrofa u Ukrajini pripremana je decenijama
Problem nikada nije bio širenje NATO-a prema istoku – sigurnosnog pakta stvorenog da se suprotstavi Sovjetskom savezu – i Evropske unije same po sebi, nego isključivanje Rusije iz tog procesa.

Predsjednik Joseph Biden završio je ono što mnogi smatraju katastrofalnim mandatom. Njegov odlazak iz Bijele kuće mogao bi označiti prekretnicu kako u rusko-ukrajinskom sukobu, tako i u tri decenije nedovoljno promišljene zapadne politike koja je rezultirala otuđenjem Rusije i krahom njenog demokratskog projekta. No, to ovisi o sposobnosti predsjednika Donalda Trumpa da ne ponovi greške svojih prethodnika.
Ruski predsjednik Vladimir Putin odlučio je pokrenuti punu invaziju na Ukrajinu, no teren za taj sukob pripremile su američke sekurokrate 1990-ih. Rusija, koja je tada tek izašla iz raspada SSSR-a, bila je mnogo slabija i dezorijentisana, dok je rusko vodstvo, idealističko i nesposobno kakvo je u to vrijeme bilo, djelovalo pod pretpostavkom da je puna integracija sa Zapadom neizbježna.
Nastavite čitati
list of 3 itemsUkrajina i Britanija sklopili 100-godišnje sigurnosno partnerstvo
Četvero poginulih u ruskom zračnom napadu na Kijev
Tadašnje odluke pokrenule su sukob između Rusije i Zapada koji je svoj logičan vrhunac doživio tokom Bidenovog predsjedničkog mandata.
Problem nikad nije bio širenje NATO-a prema istoku – sigurnosnog pakta stvorenog da se suprotstavi Sovjetskom savezu – i Evropske unije same po sebi, nego isključivanje Rusije iz tog procesa.
Put euroatlantskih integracija
Presudno je da je ovaj pristup usmjerio Ukrajinu na put euroatlantskih integracija, dok je Rusija držana podalje, stvarajući rascjep između dviju nacija međusobno blisko povezanih historijom, ekonomskim i međuljudskim odnosima. To je, također, ubrzalo sekuritizaciju Rusije i nazadovanje demokratije pod Putinovom vlašću.
Ovaj ishod nikada nije bio predodređen i bili su potrebni neumorni napori američkih sekurokrata da do njega dođe.
Jedna od izgubljenih šansi za drugačiji put bio je program Partnerstvo za mir, koji je službeno pokrenula Clintonova administracija 1994. Osmišljen je kako bi uravnotežio želju bivših zemalja Varšavskog pakta da se pridruže NATO-u i ključni cilj zadržavanja Rusije u njemu – kao velike nuklearne sile i nove demokratije s jasno prozapadnom vladom.
Rusija mu se pridružila, ali, kako piše američka historičarka Mary Sarotte u svojoj knjizi Not One Inch, ovaj koristan okvir na samom početku omeo je mali broj sekurokrata u Washingtonu.
Neslužbeno obećanje neširenja NATO-a
Ona posebno govori o „proekspanzionističkoj trojci“, koju čine Daniel Fried, Alexander Vershbow i Richard Holbrooke, koji su se zalagali za agresivno širenje NATO-a, ne obazirući se na proteste iz Moskve.
Sarotte također spominje Johna Herbsta kao autora kasnijeg izvještaja o neslužbenim obećanjima o neširenju NATO-a, datim sovjetskom čelniku Mihailu Gorbačovu, što je, kako ona smatra, oblikovalo američku politiku ignorisanja pritužbi Rusije da će se NATO širiti sve do njenih granica u decenijama koje dolaze.
Nerazumna arogancija i osjećaj trijumfa koji ove sekurokrate utjelovljuju vidljivi su i kod samog Bidena koji je tada bio istaknuti član Kongresa. U videosnimku iz 1997. ismijao je proteste Moskve protiv širenja NATO-a, rekavši da će Rusija morati prigrliti Kinu i Iran ako nastavi biti nepopustljiva. On je tada jasno pretpostavio da je to apsurdan i nerealan scenarij, vjerujući, možda, da Rusija nema izbora nego ostati u zapadnoj orbiti. No, situacija se razvila tačno u skladu s onim što je on smatrao pametnom šalom.
Biden je u svojoj ratobornoj politici prema Rusiji pronašao partnera u ukrajinskom predsjedniku Volodimiru Zelenskom. Teško da je slučajnost što se veliki zaokret Zelenskog kada je riječ o odnosima s Rusijom podudario s Bidenovim stupanjem na dužnost predsjednika.
Ukrajinski predsjednik izabran je na osnovu obećanja da će okončati tinjajući sukob koji je počeo ruskom aneksijom Krima 2014. Sastao se s Putinom u Parizu u decembru 2019. i njih su dvojica dogovorili prekid vatre u regiji Donbas, što su obje strane uglavnom poštovale, smanjujući broj ubijenih gotovo na nulu.
Dva faktora kao utjecaj na odluke Zelenskog
No, čim je Biden kročio u Bijelu kuću, Zelenski je naredio suzbijanje Putinovog ukrajinskog saveznika Viktora Medvedčuka, dok je istovremeno pokrenuo glasne kampanje za članstvo Ukrajine u NATO-u, povratak Krima, kao i za izbacivanje rusko-njemačkog projekta plinovoda Sjeverni tok 2.
Dva su faktora mogla utjecati na odluke Zelenskog. Pobjeda Azerbejdžana nad armenskim snagama koje je podržavala Rusija u jesen 2020, postignuta uglavnom zahvaljujući turskim dronovima Bayraktar, dala je nadu da bi visokotehnološko ratovanje protiv Rusije moglo biti uspješno. Drugi faktor bio je taj što su u decembru 2020. ankete pokazivale da je Medvedčukova stranka ispred stranke Zelenskog.
Samo nekoliko dana nakon Bidenove inauguracije Zelenski je dao intervju američkom Axiosu, u kojem je slavno upitao svog američkog kolegu: „Zašto Ukrajina još nije u NATO-u?“ Nakon toga uslijedio je članak u kojem je isto pitanje u naslovu postavio ukrajinski ministar vanjskih poslova Dmitro Kuleba, koji je objavo Atlantic Council, ekspertska organizacija koju većinskim dijelom finansiraju Američka vlada i saradnici Pentagona.
Nije iznenađujuće da su neke od istih osoba koje su oblikovale američku politiku prema Rusiji 1990-ih također podsticale Bidenovu administraciju da usvoji agresivnu politiku koja je doprinijela invaziji.
Petog marta su Fried, Vershbow i Herbst, s još tri autora, objavili izvještaj u Atlantic Councilu sa spiskom preporuka za Bidenovu administraciju u vezi s Ukrajinom i Rusijom. To se svelo na pritisak na Putina eskalacijom na svakom frontu, od nuđenja Ukrajini plana za članstvo u NATO-u do prekida Sjevernog toka 2 i „jačanja sigurnosti“ u Crnom moru.
Tri sedmice nakon te objave Putin je počeo raspoređivati vojnike na ukrajinsku granicu, počinjući 11 mjeseci politike visokog rizika. U tom je periodu britanski ratni brod HMS Defender ušao u ono što je Rusija proglasila svojim teritorijalnim vodama u blizini obale okupiranog Krima u junu, SAD je počeo s tajnim isporukama oružja Ukrajini u septembru i konačno su SAD i Ukrajina objavile strateško partnerstvo u novembru – potez koji je u očima ratobornih zvaničnika iz Kremlja predstavljao casus belli.
Uskoro treća godišnjica rata
Otprilike u to vrijeme Putin se počeo pripremati za invaziju koju je počeo u februaru 2022. Rat koji je uslijedio sada se primiče trećoj godišnjici.
Uprkos ogromnoj podršci Zapada Ukrajina je pretrpjela strašne gubitke i nije dobila ništa izazivanjem Putina na borbu. Rat je Ukrajinu doveo do ruba, uzrokujući veliku izbjegličku krizu, ekonomski kolaps, dezintegraciju društva i sve veći broj poginulih.
Ako se mir u Ukrajini postigne ove godine, to će vjerovatno biti u skladu s propalim Istanbulskim sporazumom iz 2022, koji je predviđao neutralnu Ukrajinu u stilu Austrije s ograničenjima u veličini njezine vojske. Rusija će vjerovatno insistirati na zadržavanju velikog dijela teritorija koji je stekla kao kaznu za ukrajinsku nepopustljivost. To će tehnički predstavljati poraz za Ukrajinu, ali će biti čista pobjeda za ukrajinski narod koji je podnio najveći teret ovog rata, kao i za ostatak svijeta.
To će, također, biti veliki poraz za sekurokratsku klasu koja se zalaže za novi sukob s Rusijom od raspada Sovjetskog Saveza.
Jasno je da je agresivan put ekspanzije na račun Rusije kao strategija propao. Vrijeme je da se zapadni kreatori politika malo preispitaju kako preokrenuti situaciju i početi polagani povratak prema približavanju Moskvi.
Ovdje nije riječ o oslobađanju Putinove vlade od odgovornosti za zločin agresije kao ni za ratne zločine koje su počinile ruske trupe. Riječ je o uklanjanju uvjeta koji su doveli do transformacije Rusije u militariziranu diktaturu i okončanju sukoba koji će biti podrška Putinovom režimu dokle god bude trajao.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.