Samo će četiri riječi ostati kad oružje utihne
Palestinski dječaci i djevojčice plešu s olakšanjem. Nakon mjeseci boli, gubitaka i tuge, vratila se radost. Vratili su se osmijesi. Vratila se nada.

Borio sam se sam sa sobom razmišljajući šta reći u ovom važnom trenutku, dugo priželjkivanom, koji se često činio nedostižnim tokom ovih užasnih 15 mjeseci.
Jedno od pitanja s kojim sam se borio je ovo: šta bih uopće mogao podijeliti s čitateljima, a što bi makar donekle prenijelo značenje i dubinu očiglednog sporazuma da se zaustavi masovni masakr nad Palestincima?
Nastavite čitati
list of 3 itemsBiden: Oligarhija koja se stvara u SAD-u opasna je za demokratiju
Bidenovu ulogu u dogovoru o prekidu vatre u Gazi zasjenio Trump
Nisam patio. Moj dom je netaknut. Moja porodica i ja smo dobro i zdravo. Toplo nam je, zajedno smo i na sigurnom.
Druga dilema koja me pritiskala je sljedeća: je li uopće prikladno da ja pišem? To mjesto bi trebalo biti rezervisano, mislilo sam, za Palestince da se osvrnu na užase koje su podnosili i na ono što tek treba biti.
Njihove glasove ćemo, naravno, čuti ovdje i na drugim mjestima u danima i sedmicama koji slijede. Moj glas je, u ovom kontekstu, beznačajan i, u ovim tužnim okolnostima, graniči s tim da bude nerelevantan.
Ipak, ako mi vi, a Palestinci posebno, dopustite, evo šta imam reći.
Mislim da postoje četiri riječi koje svaka, na svoj način, daju značaj sretnim vijestima od srijede da će oružje utihnuti.
Olakšanje
Prva i, možda, najprikladnija riječ je olakšanje.
Bit će vremena i prilike da „stručnjaci“ naprave svoje predvidljive analize o „pobjednicima“ i „gubitnicima“ kao i da se posvete širim kratkoročnim i dugoročnim strateškim implikacijama sporazuma od srijede.
Isto tako, bit će vremena i prilike da drugi „stručnjaci“ razmotre političke posljedice sporazuma od srijede za Bliski Istok, Evropu i Washington.
Ja sam, kao što je, pretpostavljam, i većina Palestinaca i njihovih bližnjih u Gazi i na okupiranoj Zapadnoj obali, fokusiran na to da je mir konačno stigao.
Koliko će trajati pitanje je o kojem ćemo misliti sutra. Uživajmo danas u olakšanju koje je dividenda mira.
Palestinski dječaci i djevojčice plešu s olakšanjem. Nakon mjeseci boli, gubitaka i tuge, vratila se radost. Vratili su se osmijesi. Vratila se nada.
Uživajmo u ispunjavajućoj mjeri olakšanja, ako ne i zadovoljstva, u tome.
I u Izraelu osjećaju olakšanje.
Porodice preživjelih zarobljenika uskoro će ponovno biti sa svojim braćom i sestrama, kćerkama i sinovima, majkama i očevima, za čijim zagrljajem već dugo čeznu.
Njima će, bez sumnje, trebati briga i pažnja da zacijele rane na umu, duši i tijelu.
To će biti još jedna, najspremnije dočekana, dividenda mira.
Zahvalnost
Naredna riječ je zahvalnost.
Mi koji smo, dan za užasavajućim danom, gledali, očajni i bespomoćni, dok je nemilosrdna aparthejdna država metodično svodila Gazu na prah i sjećanje, dugujemo najdublju zahvalnost hrabrim, odlučnim pomagačima koji su dali sve od sebe da ublaže bol i patnju opkoljenih Palestinaca.
Dugujemo vječitu zahvalnost brojnim nepoznatim ljudima, na brojnim mjestima širom Gaze i Zapadne obale koji su, pod velikim rizikom i nauštrb velikog broja mladih, obećavajućih života, stavili dobrobit svoje palestinske braće i sestara ispred vlastite.
Moramo biti zahvalni za njihovu nesebičnost i hrabrost. Oni su obavili svoju dužnost. Izložili su se opasnosti. Nisu se povukli. Stajali su čvrsto. Nisu odustali. Pružili su otpor onima koji su donijeli smrt i razaranje i koji su pokušali izbrisati njihov ponos i dostojanstvo.
Podsjetili su svijet da će čovječnost prevladati uprkos naporima okupatora da je slomi.
Priznanje
Treća riječ je priznanje.
Svijet mora priznati postojani otpor Palestinaca.
Cilj okupatora bio je da slomi volju i duh Palestinaca. To mu je namjera već 75 godina.
Još jednom okupator nije uspio.
Palestinci su neumorni. Oni su, kao njihova braća u Irskoj i Južnoj Africi, nepokolebljivi.
Odbijaju da ih otjeraju s njihove zemlje za koju ih vežu vjera i historija. Njihovi korijeni su preduboki i neuništivi.
Palestinci će odlučivati o svojoj sudbini, a ne pljačkaške vojske predvođene rasistima i ratnim zločincima koji se drže zastarjele ideje da je sila ispravan put.
Trebat će malo više vremena i strpljenja, ali suverenitet i spas koje su Palestinci platili krvlju i bolom su, uvjeren sam, blizu.
Sram
Posljednja riječ je sram.
Postoje političari i vlade koje će zauvijek pratiti sramota da su dozvolili Izraelu da počini genocid nad narodom Palestine.
Ovi političari i vlade će to poreći. Dokazi njihovih zločina su jasni. Vidimo ih u prizorima apokaliptičnog izgleda Gaze. Zapisat ćemo svako ime više od 46.000 palestinskih žrtava njihovog saučesništva.
To će biti njihova nejaka zaostavština.
Umjesto da zaustave masovno ubijanje nedužnih, oni su ga omogućili. Umjesto da spriječe izgladnjivanje i bolest da odnesu živote beba i djece, oni su ih podsticali. Umjesto da zaustave dotok oružja, oni su ga isporučivali. Umjesto da poviču „dosta“, poticali su da se ubijanje nastavi i da traje.
Mi ćemo pamtiti. Nećemo im dopustiti da zaborave.
To je naša odgovornost: da se pobrinemo da nikad ne uteknu pred sramom koji će pratiti svakog od njih kao duga, iskrivljena sjena na popodnevnom suncu.
Sram ih bilo. Sram bilo svakog od njih.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.