Na djelu su popovi i lopovi – topovi, zasad, šute

Kada ga je prije tačno osam godina Milorad Dodik, tadašnji član Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda srpskog naroda i aktuelni predsjednik bh. entiteta Republika Srpska, proglasio za senatora (šta god to značilo) RS-a, u to vrijeme episkop zahumsko-hercegovački i primorski Grigorije nije mnogo govorio i zahvaljivao se na toj (po)časti te je poručio kako se „nada da će mladi ljudi koji su imenovani u Senat, kao i u teškim vremenima, dati doprinos u očuvanju RS-a“.

„Želim da poručim našem narodu, uoči velikog praznika za Republiku Srpsku, da smo se mi, kao senatori, zakleli da ćemo čuvati čast i dostojanstvo Republike Srpske, zajedno sa našim narodom, te čuvajući sve one ljude koji nisu Srbi. Naročito ćemo paziti na one koji imaju drugačiju vjeroispovijest, kao što je uvijek bilo u tradiciji našeg naroda”, rekao je tada vladika Grigorije, svjetovnog imena Mladen Durić (rođen u Varešu, 1967. godine).

Samo godinu i po nakon što je postao senator, vladika Grigorije je napustio ove prostore (upućeni kažu da je doslovno otjeran kako „ne bi kvario atmosferu u Srpskoj pravoslavnoj crkvi“), imenovan je za arhiepiskopa dizeldorfsko-berlinskog i mitropolita njemačkog, a Dodik mu nije obnovio sedmogodišnji senatorski mandat. I to nije nikakvo iznenađenje, naprotiv: šta sve i kako priča vladika posljednjih godina ne bi bilo iznenađenje da „prvi u RS-u“ zabrani vladiki da dođe na prostor tog entiteta, iako su ne tako davno bili dobri prijatelji i (poslovni) saradnici.

‘Ja sam Bosanac i Hercegovac čitavim svojim bićem’

„Meni je Bosna i Hercegovina u duši i u srcu – ja sam Bosanac i Hercegovac čitavim svojim bićem, jer jednostavno volim tu zemlju. Mislim da je ona strašno onepravdovana i da je mnogo propatila – i tu, prije svega, imam u vidu ljude koji su živjeli i koji žive u Bosni i Hercegovini. A najviše je, duboko vjerujem u to, propatila zbog nesposobnosti i nemogućnosti da se ljudi okrenu jedni prema drugima i da razgovaraju, da se dogovaraju međusobno, da nađu rješenja na ljudski i miran način“, nedavno je kazao Grigorije.

Šta je sve radio i govorio vladika prije „dobrovoljnog“ izgnanstva, dok je bio episkop zahumsko-hercegovački i primorski i kratko, samo godinu, vikarni episkop humski, knjige bi se mogle napisati, ali ostavimo sad to po strani – poslušajmo njegove nove poruke, pozive, apele, vapaje…

I to ne samo uhu i srcu ugodne, kako ja „budućnost Bosne i Hercegovine vidim u onome u čemu je bila najljepša njena prošlost […] To je poštovanje komšije, drugog čovjeka […] To je bila Bosna i Hercegovina uvijek […] bogatstvo u različitosti je to rađalo […] Poslije svih ovih ratova […] izgleda usiljeno, ali ja u to duboku vjerujem i uvijek sam u to vjerovao. Mislim da tamo stvarno žive najbolji ljudi.“

Kome smeta vjekovno iskustvo zajedničkog života

Šta je, u međuvremenu, govorio i govori patrijarh Porfirije, čelnik pravoslavne crkve koja je jedina ostala u okvirima bivše Jugoslavije, ne samo Srbije, dok su ostale ograničene državnim granicama. Početak je, samo pola godine nakon ustoličenja, bio oštar, ali ohrabrujući, tokom prve posjete Bosni i Hercegovini, u Doboju, sredinom augusta 2021.

„Sada ću reći vama ovde sabranima, ali i braći pravoslavnim hrišćanima Srbima, i braći muslimanima Bošnjacima, Hrvatima katolicima… imamo mi vekovno iskustvo zajedničkog života. Nisu nama potrebni izdaleka sa raznih strana, najčešće samozvani mirotvorci. Ne kažem da nema i iskrenih. Ali, među njima ima onih koji ne razumeju naš koncept života, naše međusobne odnose, naš identitet“.

A onda se priklonio onima koji nisu došli „izdaleka, sa raznih strana“, domaći su i „razumeju naš koncept života, naše međusobne odnose, naš identitet“, ali sve čine da ponište „vekovno iskustvo zajedničkog života“. Tako je patrijarh, svjetovnog imena Prvoslav Perić (rođen u Bečeju, 1961. godine) u oktobru 2023, usred Podgorice, pozvao Srbe u Crnoj Gori da „u svakoj prilici sa ponosom i dostojanstvom“ odlučno ispolje „svoj identitet kao vernici Srpske pravoslavne crkve, govornici srpskog jezika i kao dični pripadnici srpskog naroda“.

„To je pravo, odgovornost, obaveza i dužnost svakog od nas“, kazao je Porfirije u glavnom gradu nominalno građanske, sekularne i multinacionalne države, i to uoči popisa koji je dobio obilježje političke kampanje Srbije, umjesto da bude statističko pitanje države Crne Gore.

Nekoliko mjeseci kasnije, 9. januara 2024. godine, patrijarh je u Banjoj Luci otišao korak dalje i „pojasnio“ kako je „Republika Srpska izraz stoljetne težnje srpskog naroda da živi u slobodi, pravdi i u miru sa svima […] Imamo radost i blagoslov da vam možemo čestitati, jedni drugima, rođendan Republike Srpske“. Nije se „sjetio“ da u državi čiji je gost ispoštuje njen Ustavni sud, koji je u dva navrata neustavnim proglasio 9. januar kao dan RS-a, a kamoli da je spomenuo da je tog datuma 1992. godine počela politička, a uskoro i oružana agresija na nezavisnu, suverenu i od brojnih zemalja i Ujedinjenih naroda priznatu Bosnu i Hercegovinu.

Mitropolit Fotije priča samo ono što Porfirije misli

Na novi antibosanski udar nije trebalo mnogo čekati, jer je u junu iste godine poglavar SPC-a sjedio uvrh podugačkog stola u Beogradu kada su čelnici Srbije i entiteta RS na svesrpskom saboru udarali temelje „srpskom sv(ij)etu“ i usvajali Deklaraciju o zaštiti nacionalnih i političkih prava srpskog naroda, što se, ne bez osnova, može protumačiti kao početak procesa ujedinjenja Srbije i RS-a.

„Ne sabiramo se protiv bilo koga, nego se sabiramo za dobro najpre svoje, ali i svih koji žive sa nama i oko nas“, raznježio se na molebanu Porfirije, nastojeći da ne razočara Milorada Dodika i, posebno, predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, čiji je utjecaj da postane patrijarh bio itekako značajan, ako ne i presudan.

Da će i narednih godina biti neizostavan na „rođendanima RS-a“ i da će nesmiljeno kršiti odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prvi čovjek SPC-a je pokazao i prije nekoliko dana, kada je u Banjoj Luci govorio na „veličanstvenoj akademiji“ i „svečanom prijemu“ povodom neustavnog dana RS-a.

„Radost je velika i blagoslov da kao pastiri idemo u goste svojim bližnjima u svako doba, a poseban blagoslov za nas srpske episkope, gde god da se nalazimo i za poglavara naše Crkve, jeste kada dođemo ovde u Republiku Srpsku […] Posebna radost jeste kada dolazimo ovde na slavu Republike Srpske […] koja je i rođendan Srpske […] po 33. put i rođendan i slava“, slavljenički je bio raspoložen poglavar SPC-a.

Kada tako priča patrijarh, onda je samo za neupućene i naivne iznenađenje kada njegovi podređeni otvoreno i po ko zna koji put, skriveni i zaštićeni iza crkve i mantije, udaraju na državu Bosnu i Hercegovinu. Tako je mitropolit zvorničko-tuzlanski Fotije, uoči ovogodišnjeg Božića, poručio: „Moramo očuvati Republiku Srpsku, našu državu, ili kako je neki zovu, entitet“.

„Kako god da je zvali, ona je nastala na temeljima Svetosavlja i Pravoslavlja, na temeljima Kosovskog – Lazarevog zaveta. Republika Srpska čuva naš narod, i rukovodi ga putem dobrim, putem spasenja – putem Božića. Dakle, pored jedinstva Crkve, potrebna nam je i celovitost države, jer je i država garant našeg jedinstva i slobode“.

‘Ispuzali su grabljivci, pa lažljivci, snalažljivci’

Vratimo se, na kraju, ponovo vladiki Grigoriju i njegovom sumornom razmišljanju za nedjeljnik Vreme iz juna 2022.

„Poraz svih nas. Svih nas ne samo u Srbiji, Crnoj Gori ili Republici Srpskoj, Bosni i Hercegovini, već u čitavom regionu – čime ne želim da relativizujem konkretnu odgovornost i krivicu tih propovjednika mržnje. Prošlo je više od četvrt vijeka od kraja onog našeg nesrećnog rata, a kao da taj rat još uvijek traje. Vjerujte mi, ponekad mi se čini da je rat bliži nego što je bio 2004. ili 2005. Rat još uvijek traje, a oni koji ga vode, izgleda, od toga itekako ugodno i udobno žive. Dakle, imamo i rat i ratne profitere, isto kao devedesetih“.

I tad su došli popovi
Pa topovi, pa lopovi
I čitav svet se izobličio
Ispuzali su grabljivci, pa lažljivci, snalažljivci

Davno je to pjevao Đorđe Balašević. Najprije su nas popovi poškropili i, zajedno s političarima, poslali u ratove; pa su došli topovi, da nas pobiju i unište; na kraju su (ali i u međuvremenu, jer kleptomani, lakoprsti i nezasitni nikad ne miruju) stigli lopovi, da pokradu ono što je od nas ostalo. Trenutno su aktivni i neumorni (samo) popovi i lopovi. Topovi još šute, ali nikad ne smijemo zaboraviti zloguko proročanstvo Slobodana Miloševića sa Gazimestana 28. juna 1989: „Opet smo pred bitkama i u bitkama. One nisu oružane, mada ni takve još nisu isključene“.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.