Strah, paranoja, hapšenja: Sretna Nova 1949. godina

Studenti neće da pričaju s Vučićem jer ‘nije nadležan’, a on odbija razgovarati sa opozicijom o prijelaznoj vladi i zajedničkoj pripremi izbora za koje se neće unaprijed znati da su pokradeni.

Studenti i građani na ulicama gradova Srbije kao da 'dodaju gas' (Đorđe Kojadinović / Reuters)

Kako će se razriješiti velika društvena kriza u Srbiji, koja je kulminirala tragedijom u Novom Sadu i smrću 15 ljudi? Hoće li vlast ispuniti zahtjeve studenata koji su blokirali fakultete i opozicionih stranaka koje traže formiranje prijelazne vlade, a potom i nove izbore?

Nervoza raste u svim segmentima društva, a sve su češće reminiscencije na neke duge prijelomne događaje iz novije historije na ovim prostorima. Kao što je bila prijelomna 1948. godina kada je Tito raskinuo sa Staljinom i okrenuo Jugoslaviju prema Zapadu.

Sretna Nova 1949. jest naslov znamenitog makedonsko-jugoslovenskog filma Stoleta Popova o atmosferi straha, paranoje i masovnih hapšenja poslije sovjetske Rezolucije Informbiroa, te njenog razornog djelovanja na društvo kroz prizmu jedne makedonske porodice, ali ko može reći kako današnja Srbija nije stigla do tačke kada su strah jednih od drugih i paranoja, a bogami i sve više hapšenja, postali njena svakodnevica.

Studentska pobuna i američke sankcije

Na kraju 2024, tri i po decenije od kraha Titove Jugoslavije, i sada na početku 2025. godine, Srbija kao pravna nasljednica bivše zajedničke države iznova je pred izborom: hoće li “Beograd (opet) biti svet”, kao što to poručuju hiljade aktera gotovo dvomjesečne pobune koju predvode studenti, ili će režim bivših Šešeljevih radikala, iako deklarativno proevropski, i formalno stati na stranu Putina (i Xija) i ostati jedini u Evropi koji nije uveo sankcije Rusiji zbog agresije na Ukrajinu?

Od odnosa vlasti prema studentima koji su blokirali fakultete i gotovo svakodnevno demonstriraju na ulicama srbijanskih gradova, tražeći kazne za sve odgovorne zbog pada nadstrešnice i pogibije 15 ljudi u Novom Sadu, zavisit će i eventualno razrješenje društvene krize na unutrašnjem planu, a od američkih sankcija prema Naftnoj industriji Srbije (NIS-u), zapravo ruskoj kompaniji, na vanjskom ekonomskom i političkom planu.

Naravno da je riječ o političkim pritiscima u oba slučaja iako studenti uporno istrajavaju u tvrdnjama kako njihovi zahtjevi nisu politički, a Amerikanci kako energetske sankcije nisu uperene protiv Beograda nego protiv Moskve.

Nema šta Vučić i njegov režim nisu učinili da uguše studentsku pobunu. Prijetnje, ucjene, hapšenja, sa jedne strane, i pozivi da se uz tvrdnje kako su svi zahtjevi ispunjeni, konačno sjedne i razgovara, sa druge strane, dosad su redovno odbijani uz poruku Vučiću kako “nije nadležan” i kako s njim nemaju o čemu razgovarati.

Prošli su i novogodišnji praznici, ali, kako se čini, studentski protesti ne jenjavaju, kako to uporno i bezočno tvrdi Vučićeva medijska artiljerija. Hoće li biti januarskog ispitnog roka i drugog polugodišta i uopšte kakve-takve školske godine, još nema odgovora ni od studenata ni od vlasti.

I dalje bez sankcija Rusiji

Jednom je Aleksandar Vučić izjavio kako će uvesti sankcije Rusiji samo u trenutku kada to bude morao i ako bude morao. Evo, dvije i po godine su prošle od tada, a on to nije uradio ni uprkos silnim upozorenja iz Evropske unije (i SAD-a) kako nije dovoljno što je osudio agresiju na Ukrajinu, već je za proces usklađivanja spoljne politike sa evropskom nešto što se podrazumijeva za jednu članicu kandidatkinju za ulazak u EU.

Postepeno udaljavanje službenog Beograda od evropskog puta pokušano je ublažiti intenzivnim naporima srbijanske diplomatije u približavanju SAD-u, koja je baš u trenutku otpočinjanja tzv. strateškog dijaloga koji treba dovesti do strateškog partnerstva, dobila informaciju o uvođenju sankcija za 2.000 energetskih firmi u svijetu, među njima i Naftne industrije Srbije (NIS), koji prema relevantnim izvorima puni deset odsto budžeta Srbije.

Uprkos složenoj situaciji, u Srbiji nisu rijetka mišljenja kako je i cijela fertutma o snabdijevanju energentima samo još jedan igrokaz za odvraćanje pažnje javnosti od protesta studenata. Jer se, fakat, za namjere SAD-a znalo mnogo prije nego su uvedene sankcije sa zahtjevom da se ruski interesi kompanije u Srbiji apsolutno neutrališu. To može značiti samo jedno, iako se to vjerovatno neće tako nazivati, nacionalizaciju ruske imovine u NIS-u, u kojem 56 odsto akcija imaju ruski Gazprom Neft i Gazprom.

Uostalom, nisu to sankciji Srbiji, nego Rusiji, kako bi to rekli Amerikanci ili kako uvjeravaju vlasti, razloga za brigu nema, jer će dizela i benzina, ali i gasa biti sasvim dovoljno. Barem za ovu sezonu. Hoće li biti prijateljskih sankcija, ko će ih i kome tek uvoditi, međutim, ostaje da se vidi.

Za koji dan na vlast dolazi još jedan, kako se ovdje uveliko i odavno tumači, srpski prekookeanski prijatelj Donald Trump s kojim će navodno sve “biti mnogo bolje i lakše”.

‘Šta hoće ti studenti kad im je sve ispunjeno’

U međuvremenu, studenti i građani na ulicama kao da dodaju gas. Ispred zgrade BIA-e pjevaju “Ko se Bije boji još, tri za groš, tri za groš, tra-la-la-la-la”, ispred Ustavnog suda šire transparent na kojem piše “Bitno je da imaš (u)stav”, kao što dan ranije na Mostarskoj petlji u hiljadama pokazuju kako imaju petlju da blokiraju saobraćaj.

Uzalud ih na sve načine režim pokušava nazivati još jednom obojenom revolucijom i pukim izvršiteljima nečije volje “sa strane” uz obavezno spominjanje “blokadne kuharice”, odnosno “uputstva za upotrebu” kako srušiti nedemokratsku vlast u Zagrebu, te stalno ponavljanje Vučićevog refrena kako su svi zahtjevi demonstranata već ispunjeni.

Niti su objavljeni svi dokumenti o rekonstrukciji nadstrešnice na stanici u Novom Sadu, niti su uhapšeni batinaši ispred Fakulteta dramskih umetnosti u Beogradu, niti su pušteni iz zatvora svi demonstranti, niti su univerziteti dobili obećanu finansijsku potporu vlade, odgovaraju studenti.

Da, ponavljajući kako ni u jednom njihovom zahtjevu nema ničeg političkog (vraga nema) niti imaju postojano liderstvo kako bi ih vlasti lakše rasturile.

I kako se u svemu snalaze oni koji jesu organizovani politički, dakle parlamentarna i vanparlamentarna opozicija, koju godinama vlasti optužuju kako im fragmentirana do besvijesti opozicija želi preoteti kormilo. Kao da opozicija treba imati nekakva druga mnogo preča posla.

Naravno da podržava studente i sve one kojima je dosta i zaplitanja, i otplitanja, i napinjanja autokrate da uđe u čitanke po svaku cijenu.

Jer, Tito je onomad imao rješenje da se protiv Staljina bori Staljinovim metodama. Hapšenje, “prevaspitavanje” na otoku Goli, prolasci kroz “tople zečeve” i slične torture, pa ko preživi – preživi.

Takav arsenal mogućnosti, nasreću, današnji vođa Srba nema. Studenti s njim neće da pričaju jer “nije nadležan”, a on odbija da priča sa opozicijom o prelaznoj vladi i zajedničkoj pripremi izbora za koje se neće unaprijed znati da su pokradeni.

Otuda je i uprkos nepostojanju nove rezolucije Informbiroa ili nečeg sličnog naslov prilično adekvatan.

Sretna Nova 1949. godina!

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Reklama