Šta znamo o slamanju izraelskih kopnenih snaga?

Taktike otpora mijenjale su se nakon više od godinu dana sukoba i napada ”udari i bježi” protiv okupatorskih snaga. Otpor neprestano uvodi nove metode napada u svakoj novoj fazi borbe. U posljednjoj sedmici decembra povećan je broj napada noževima, prodora i korištenja eksplozivnih pojasa, uz uobičajene taktike koje prate borbe od početka agresije.

Sjever Pojasa Gaze, koji je “Generalski plan” pretvorio u spaljenu zemlju, otpor je pretvorio u arenu za “lov na zmije”. Ova blagoslovljena zemlja neće izdati svoje autohtone stanovnike. Abu Ubaidah se pojavljuje nakratko kako bi sumirao rezultate trenutne faze borbe. Ukazuje na “inspirativna junaštva boraca otpora” koja nadahnjuju sve slobodne ljude širom svijeta. Otpor također izaziva neprijatelja da otkrije svoje gubitke.

Okupatorska vojska više nije u stanju odlučivati o ishodima bitke kao što je to ranije činila. Brze pobjede u borbama sada su samo dio historije. Otpor je rođen kako bi obeshrabrio “odvraćanje” i porazio vojsku koja se smatrala nepobjedivom.

Kopnene snage

Izraelske kopnene snage, ili na hebrejskom jeziku Zro'a HaYabasha, bile su poznate po borbama u kojima su izvojevale pobjedu nad arapskim vojskama, koje su u većini bitaka veoma lako poražene.

Od Nakbe 1948. do poraza u junu 1967. godine, cionistička vojska bila je sposobna izvojevati pobjede u svojim brzim ratovima. Međutim, otpor je dokazao da se te kopnene snage mogu slomiti. I to je jedna od činjenica o Potopu Al-Aksa oko koje nema spora.

Nije tajna da je cionistički projekat “projekat naseljavanja i zamjene stanovništva” koji je uspostavljen na kršenju međunarodnih rezolucija i održavanja stanja militarizacije. Nije slučajno da je uspostava izraelske države bila popraćena izjavom tadašnjeg premijera Davida Ben-Guriona o rađanju cionističke vojske 26. maja 1948. Ovo podudaranje dokazalo je da je vojska okosnica cionističkog projekta, te da je nasilje ”suštinska karakteristika” tvorevine koja se pojavila u regiji.

Theodor Herzl je cionističku ideju opisao kao “kolonijalnu ideju”. Bilo je prirodno da vojska ove države preuzme kolonijalističke karakteristike u svom sastavu, ideologiji i borbenim performansama, koristeći kolonijalne metode na terenu s ciljem podčinjavanja naroda.

Nije ni čudo da je cionistička vojska nastala iz pepela britanskog mandata u Palestini i iz dima odlučujućih bitaka između Arapa i cionističkih milicija 1948. godine. Ako toj kolonijalnoj prirodi dodamo naseljenički karakter cionističkog projekta, jasno je zašto je došlo do militarizacije.

Doseljeničke zajednice su po prirodi vojna društva, s obzirom na to da se “doseljenička ideologija može provesti u praksu samo silom oružja”. Suočena sa sigurnosnim problemima i stalnim osjećajem prijetnje, cionistička tvorevina često održava visok nivo odvraćanja, pored stanja opće mobilizacije i stalne pripravnosti. To je militariziralo ne samo državu nego i društvo, stvarajući ”naoružanu naciju”, kako Izraelci sebe nazivaju.

Izraelska država je na taj način uspjela izgraditi jednu od najjačih profesionalnih vojski na svijetu tokom sedam decenija. Ova vojska je garantirala opstanak te države i u ranijim sukobima s arapskim vojskama bila je sposobna započeti i završiti ratove u skladu sa svojim interesima.

Raniji sukobi

Prvi sukob u arapsko-cionističkim ratovima izbio je na kraju britanskog mandata 1947. Cionističke milicije borile su se protiv slabih arapskih armija u ratu koji su cionisti nazvali ”Ratom za nezavisnost”, dok je za Arape to bila ”katastrofa” ili Nakba. Uprkos težini te katastrofe, historija i dalje pamti heroje, poput borca Abd al-Qadira al-Husaynija.

Cionističke milicije porazile su regularne arapske vojske kroz vojne operacije i međunarodne zavjere. Izraelska država bila je nagrada za njihove pobjede. Izrael zbog toga obilježava 1948. godinu kao “svetu godinu” i simbol osnivanja države. Nekadašnje milicije pretvorene su u “Izraelske odbrambene snage”.

Bila je to prva vojska u povijesti koja je nastala iz kriminalnih bandi koje su ubijale i uništavale. Bilo je razumljivo da će moral novonastale vojske biti identičan s moralom ugaslih bandi. ”Vojničko ponašanje izraelskih vojnika na bojnom polju 1948. godine” postalo je uzor budućim generacijama, kako je rekao Chomsky. Što se tiče Arapa, taj rat je predstavljao snažan šok koji je ”srušio mnoge postojeće političke i intelektualne pretpostavke i zamijenio ih novima”.

Arapi su jedva prebrodili Nakbu i stvaranje nezavisne države Izraela, a već je uslijedio drugi šok, Šestodnevni rat ili Naksa. Poraz iz juna 1967. bio je još jedno poglavlje u nizu arapskih poraza. Arapi su u svega nekoliko dana pretrpjeli težak udarac.

Munjeviti napad u zoru 5. juna 1967. uspio je izbaciti egipatske zračne snage iz upotrebe. Slično se desilo i na jordanskom i sirijskom frontu. Do kraja sukoba, izraelska okupatorska vojska osvojila je nove teritorije. Egipat je izgubio Sinaj i Gazu. Jordan je izgubio Zapadnu obalu i Jerusalem. Sirija je izgubila Golansku visoravan. Time je država okupator proširila svoj strateški položaj.

Taj veliki događaj promijenio je stvarnost mnogih Arapa, u čijim srcima je  zavladao trajni osjećaj poraza. Srušila se država arapskih obavještajnih službi, a sa njom i socijalna demokratija. Poraz je bio objektivni ekvivalent podjarmljene arapske države i njenih poniženih građana. Kroz ove relativno lako dobijene bitke,  cionistička vojska je stekla reputaciju nepobjedive vojske.

Borbena doktrina

Iako je postignuta djelomična pobjeda u ratu 1973. godine, poznatom kao Oktobarski rat, cionisti su zadržali inicijativu na terenu. Sigurnosna doktrina okupatorske države oblikovala se kroz iskustva tih dvaju ratova – poraza. Ta doktrina se temelji na “jačanju snage odvraćanja, strateškom upozorenju, a zatim na brzom okončanju sukoba”.

Ali nakon rata u julu 2006. godine, cionističke revizije dovele su do zaključka da je nužno prihvatiti kraj sveobuhvatnih ratova. Ograničene i asimetrične konfrontacije s nedržavnim organizacijama (Hezbollah, Hamas itd.) postale su prevladavajući obrazac, dok je značaj velikih ratova između država postajao sve manji.

U svakom slučaju, ti porazi i katastrofe probudili su duh rasprave o državi i politici u arapskim kontekstima. Došlo je do ideološkog sukoba oko pitanja slobode, oslobođenja, otpora i načina oporavka nakon poraza. Tako su se pojavili novi pristupi u vođenju sukoba.

Potop Al-Akse

Nakon Druge intifade, vojna konfrontacija se preobrazila iz sukoba s režimima na sukobe s organizacijama. Drugim riječima, prešlo se sa sukoba s regularnim vojskama na sukobe s pokretima otpora, što znači prelazak s konvencionalnih na asimetrične ratove.

Gaza je posebno bila pogođena višestrukim rundama sukoba. Od 2008. do 2023. godine, bitke su se ponavljale. Vođene su bitke Lijevano olovo 2008. godine, bitka Stub odbrane 2012. godine, bitka Zaštitni rub 2014. i bitka Mač Jerusalema 2021. godine. Zatim je došao Potop al-Aksa. Kroz te učestale sukobe i akumulirano iskustvo, pokret otpora je uspješno radio na svojoj nesavladivosti.

Potop Al-Aksa je bio vrhunac. Pokret otpora se suočio s civiliziranim Zapadom i njegovom naprednom bazom, uz arapsku šutnju koja je povremeno dosezala nivo direktnog sudjelovanja u naporima okupatorske vojske. I pored toga, otpor u Gazi uspio je nanijeti štetu neprijatelju. Nova runda sukoba postala je najteži test za okupatorsku vojsku.

Bez obzira na značajan disbalans u snagama, otpor je kombinirao vojnu odlučnost, obavještajne procjene i sposobnost analiziranja situacije u određenoj fazi. Pored toga, poznavanje neprijatelja bez presedana olakšalo je planiranje i sprovođenje akcija.

Napadi otpora

Otpor je iznenadnim napadom uskratio okupatorskoj vojsci prednost prvog udara. Napadao je s kopna, mora i iz zraka. Ubijao je, zarobljavao, raseljavao, preuzimao kontrolu i vodio žestoke bitke u naseljima u okolini Pojasa Gaze sve dok se nije činilo da je okupatorska vojska u stanju potpune paralize. Kad je izraelska vojska pokušala vratiti inicijativu, otpor je bio već nekoliko koraka ispred nje.

Kopneni rat nije bio ništa manje surov za cioniste. Okupatorska vojska ušla je u rat u stanju moralnog sloma. Suočeni s obavještajnim neuspjehom, nisu mogli uspješno provesti svoje vojne operacije, već su zaglavili u pijesku Gaze. Kad su se dvije vojske sukobile, svaki grad u Pojasu postajao je država za sebe i vojska za sebe. Cijela Gaza postala je užareno tlo.

Borac otpora se pojavljuje iznenada. Svoje borbene zadatke izvodi pomoću projektila, eksploziva ili mina, pri čemu nanosi velike gubitke neprijatelju i uništava njegovu vojnu mašineriju, a zatim nestaje. Provodeći ovakve akcije, borci otpora su uskraćivali mogućnost okupatoru da ostvari svoje ciljeve.

Govoreći o ostvarivanju ciljeva, otpor je bio realniji. Netanyahuovi ciljevi su pali u vodu zato što je rat u Gazi “rat u kojem ne može dobiti pobjedu”. S druge strane, Potop Al-Aksa uspio je diskreditirati okupacijski narativ, okončati političku propagandu o njegovoj povijesnoj žrtvi, te zaustaviti stanje arapskog propadanja. Što je najvažnije, slomio je ”kopnenu silu” Izraela.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.