Birači su povjerovali da je Milanović prepreka samovolji HDZ-a

„Totalni analfabet“, „smrtni neprijatelj istine“, „japajakalo“, „Vi imate srce?“, „blage veze nema“, „nije učio u školi i čitao“, „pričate bezvezarije koje nitko ne sluša“, „zadnji komunist u Splitu“, „nije ćuko za vas glasao“, „Vi ste neuspjeh“…

„Nemate pojma“, „za Vas sam Milton Friedman“, „mešetar i muktaš“, „Vi ste, kaj, Alain Delon?“, „ponašate se kao običan uličar“.

To je samo manji dio uvreda koje je hrvatski predsjednik Zoran Milanović, kandidat za drugi predsjednički mandat, u televizijskom sučeljavanju uputio izazivaču Draganu Primorcu, nezavisnom kandidatu s podrškom HDZ-a i nekoliko manjih stranaka, liječniku i bivšem hrvatskom ministru znanosti, s kojim će se sučeliti u drugom krugu hrvatskih predsjedničkih izbora u nedjelju.

Primorac, premda manje pakostan od Milanovića, nije ostao dužan. Optužio ga je da „pere ruke od prijatelja“, da je „bomba koja hoda“, da „nije zaradio nijednu plaću“, da je „ruglo“, „mrtav“ i „nitko ga neće“, da je „proruska marioneta koja ima jedine prijatelje Dodika i Orbana“, a kao posebnu uvredu – jer to, eto, u današnoj Hrvatskoj zvuči kao uvreda – da je Milanović, ma što to značilo, „Titov pitomac“.

Nakon što je Milanović u prvome krugu 29. prosinca nadmoćno pobijedio s više od 49 posto osvojenih glasova – za konačnu pobjedu manjkalo je samo 5.000 glasova – u drugome krugu 12. siječnja suočit će se s Draganom Primorcem, koji je u prvome krugu osvojio za HDZ više nego skromnih 19 posto. Milanović je od Primorca osvojio više nego dvostruko. Svi ostali kandidati daleko su zaostali: desnocentristička Marija Selak-Raspudić i zeleno-lijeva Ivana Kekin osvojile su gotovo podjednakih oko devet posto, dok su ostalih četvero kandidata krajnje desnice uvjerljivo izgubili, premda ne treba zaboraviti da je radikalna desnica u ukupnome zbroju osvojila treći rezultat – više od deset posto glasova.

Uvrede koje znače više od puke osobne nepristojnosti

Uzajamne uvrede što su ih Milanović i Primorac razmijenili u spomenutom sučeljavanju na Hrvatskoj televiziji znače više od puke osobne nepristojnosti, premda je već i očito uživanje suparnika u uzajamnome omalovažavanju pokazalo kakva dva čovjeka pretendiraju voditi Hrvatsku u sljedećih pet godina – premda je u tom pogledu, kako upravo svjedočimo na šokantnom primjeru SAD-a, Hrvatska izrazito suvremena zemlja. Uvrede su, naime, obojici kandidata očito služile tome da prikriju kako među njima dvojicom, zapravo, izrazito velikih političkih razlika nema – tijekom kampanje, ma koliko medijski show i spremnost obojice na uzajamno vrijeđanje stvorili privid političkih razlika, njih dvojica nisu formulirali nijedan važan politički sud koji bi jednoga u velikoj mjeri razlikovao od drugog.

Osim, vjerojatno, u jednoj stvari, koja međutim nema veze s političkim osobnostima Zorana Milanovića ili Dragana Primorca, nego s trenutnim odnosom snaga na političkoj sceni u Hrvatskoj: čini se, naime, kako je Zoran Milanović samoga sebe biračima uspio prikazati kao jedinu preostalu branu apsolutnoj vlasti HDZ-a, bilo to opravdano ili ne. Tako se čini da je biračima uoči drugog kruga izbora manje važno ima li između Milanovića i Primorca istinske političke razlike od onoga što Milanović predstavlja kao svoju veliku prednost, bilo točno ili ne: spremnost da konflikt s premijerom zaoštri i do ustavne krize, kako je njihove odnose prije nekoliko mjeseci opisao bivši predsjednik Republike Ivo Josipović.

Kada je o političkim stavovima riječ, i analitičari su primijetili da naročitih razlika među dvojicom suparnika nema. Politolog Višeslav Raos, izvanredni profesor na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, ocijenio je poslije televizijskog sučeljavanja kako je „zanimljivo to da se obojica kandidata uveliko slažu oko nekih pitanja, kao što su eutanazija i pobačaj, premda su, svatko na svoj način, upakirali odgovore u vokabular koji od njih očekuje jezgra birača na lijevom, odnosno desnom centru“. Ni Raosu nije promakao nedostojan ton rasprave.

„U osobnim napadima kojih je itekako bilo“, napisao je u komentaru na tportalu, „Milanović je bio puno agresivniji, a Primorac se doveo u situaciju da se naposljetku branio odustajanjem“.

Za to što je Raos nazvao „obranom odustajanjem“, prekaljeni politički analitičar Žarko Puhovski upotrijebio je nenadmašnu srpsku metaforu. Rekao je da se Primorac ponašao kao „sveže podgrejan leš“.

Rusija kao predizborna tema

Valja uočiti i razliku koja na prvi pogled može izgledati golema, i na osnovu koje HDZ i Dragan Primorac Milanovića optužuju da je proruski čovjek, dok ovaj uzvraća da HDZ, nepromišljenom podrškom Ukrajini, gura Hrvatsku u otvoreni rat s Rusijom. Ključni prijepor u tom pogledu u posljednjih nekoliko mjeseci pokazala se odluka o tome hoće li Hrvatska sudjelovati u NSATU (NATO Security Assistance and Training for Ukraine), misiji NATO-a za sigurnosnu podršku i obuku u Ukrajini, u okviru koje bi dva hrvatska časnika sudjelovala u sjedištu misije u njemačkom gradu Wiesbadenu. Milanović je na Vladinu odluku o hrvatskom sudjelovanju uložio predsjednički veto, tvrdeći da je riječ o vojnoj misiji koja članice NATO-a izravno uključuje u rat protiv Rusije.

Na tome je u predsjedničkoj kampanji izgradio biračima privlačan imidž zaštitnika hrvatskih mladića od navodnog odlaska u ukrajinski rat – premda to nitko nikada nije ni spominjao, i premda Milanovića nikada nitko nije pitao ne podsjeća li takav njegov odnos prema Ukrajini, žrtvi agresije, na ono što je Hrvatska, prema njegovim vlastitim riječima, i sama dobivala kada je napadnuta 1991. godine – uskraćivanje pomoći, pa i „opstrukciju, prijezir i nepovjerenje“.

Ta je razlika, međutim, manja nego što se na prvi pogled može činiti. Premda članica NATO-a, Hrvatska mala je i u globalnim obračunima zemlja, i od nje se – kad bi do toga uopće i došlo – zasigurno ne bi očekivalo da regrutira mladiće i šalje ih u rat s Rusijom. Povrh toga, ruski predsjednik Vladimir Putin je još u srpnju 2022. godine, samo pet mjeseci nakon invazije na Ukrajinu, Hrvatsku uvrstio na popis neprijateljskih država, a kad je tako, može se činiti da Milanovićeva navodna velika briga i nije drugo doli populistički mjehur od sapunice.

Mnoge akcije bile su fijasko

Usprkos svemu tome, činjenica jest da se Milanović uporno suprotstavlja odlukama vlade Andreja Plenkovića i da su birači to nagradili. Čini li on to politički promišljeno, operativno efikasno i osobno uravnoteženo, posve je drugo pitanje: mnoge njegove akcije pokazale su se kao potpuni fijasko, poput prijetnje da će blokirati ulazak Švedske i Finske u NATO dok se Hrvatima u Bosni i Hercegovini ne omogući da sami biraju svojega političkog predstavnika u Predsjedništvu BiH, ili poput njegove kandidature za premijera Socijaldemokratske partije (SDP) na proteklim parlamentarnim izborima, što je bio potez na samome rubu flagrantnog kršenja hrvatskog Ustava.

Istodobno, Milanović je u predsjedničkoj kampanji sam priznao da se u prvome mandatu ponašao bezobrazno i uvredljivo, nazvavši čak vlastiti predsjednički mandat „devijacijom“.

„Ljudima je smetao moj stil, tonalitet i rječnik“, priznao je u intervjuu Media servisu nekoliko dana prije drugoga izbornog kruga. „Ja sam to potpuno u stanju držati pod kontrolom“, neočekivano je obećao.

„Iza mene su godine i godine, dakle zadnjih pet godina je devijacija, ja se tako ranije nisam ponašao. Mogu se ponovno ponašati onako kako se ponašam u javnom prostoru ako imam posla s koliko-toliko razumnim i koliko-toliko pristojnim tipovima, a ovi dečki to nisu bili“, zaključio je, misleći – u dobroj mjeri opravdano – na HDZ.

Ankete predviđaju premoćnu pobjedu Milanovića

Tri dana uoči konačnog obračuna s Primorcem, ankete Milanoviću predviđaju premoćnu pobjedu od 60-ak posto prema jedva 30-ak za kandidata HDZ-a. Novi-stari predsjednik, dakle, najvjerojatnije će dobiti priliku da ispuni obećanje da je „to potpuno u stanju držati pod kontrolom“.

Nije, međutim, malo onih koji će mu teško povjerovati. Mnoge je svoje birače Zoran Milanović u prvom mandatu prevario, uzevši glasove ljevice, a provodeći politiku zbog koje ga je europski politički portal Politico opravdano nazvao „hrvatskim Trumpom“.

Uistinu, baš kao što je Milanovićeva šokantna kandidatura za premijera bila tipična trampovska ideja, provedena s prezirom prema Ustavu i dobrim političkim običajima, tako Milanović po drugi predsjednički mandat ide s ponudom koja, čini se, i biračima diljem svijeta postaje sve draža: svađa, teške riječi, vrijeđanje i politička pakost. Utoliko aktualnog hrvatskog predsjednika uistinu možemo smatrati političarom budućnosti.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.