Kako nastaje islamofobija na Zapadu?

Imao sam priliku gostovati u jednom televizijskom programu, a prije samog početka, urednica me obavijestila o nekim pravilima emisije. Između ostalog, da me neće prekidati, ali da će biti ”đavolji advokat”, rekavši to, iz meni nepoznatih razloga, na francuskom jeziku. Međutim, tokom emisije nije radila ništa drugo nego me neprestano prekidala, do te mjere da sam teško mogao nesmetano izraziti svoje misli. Ne samo da je bila ”đavolji advokat”, nego i njegov glasnogovornik, činivši to ponekad otvoreno, a ponekad prikriveno.

Među njenim provokativnim pitanjima bilo je i to da je arapski svijet odgovoran za svoje stanje, da islamofobija ima opravdanje, ili barem objašnjenje, te da je palestinsko pitanje već odavno riješeno. Navodila je još sličnih besmislica koje prikazuju žrtvu kao počinitelja. Nema gore nepravde od toga da se žrtva prikazuje kao krivac.

Čovjek se zapita ima li dijalog u nekim televizijskim studijima uopće smisla ako urednik programa zastupa čvrste stavove o nekim pitanjima i ne želi odustati od svojih uvjerenja, često utemeljenih na površnom znanju. U ovom slučaju, jedini cilj je zbuniti gosta na temelju predrasuda ili ličnih stavova. Koliko puta smo bili svjedoci “medijskog ludila” kod urednika koji nisu pristajali čuti ništa osim onoga što su unaprijed odlučili da žele čuti, pogotovo kada se vode rasprave o Potopu Al-Aksa.

Najgore mišljenje su predrasude, što znači da nema smisla iznositi svoje mišljenje kada je rasprava o tome završena. No, želim se vratiti na temu islamofobije, fenomena za koji urednica programa tvrdi da se može objasniti kroz nespremnost muslimana da se integriraju.

U emisiji sam rekao da su francuski dužnosnici priznali, nakon događaja s francuskim magazinom Charlie Hebdo (7. januara 2015.) postojanje stvarnog apartheida u Francuskoj, kao što je to izjavio Manuel Valls, koji je u to vrijeme bio premijer, ili francuski predsjednik Macron koji j rekao da Republika nije pokazala blagost prema nekim od svojih građana.

Islamofobija je postala industrija

Postoji dosta literature koja ukazuje na bijes omladine iz predgrađa i na zloupotrebe ovlaštenja od pripadnika snaga sigurnosti, a jedan od takvih primera je i slučaj s mladićem Nahelom Merzoukom, kojeg je hladnokrvno ubio policijski službenik jer je napravio prekršaj. Ne može se biti veći katolik od pape.

Međutim, tema nadilazi samu islamofobiju, koja je postala industrija, kao što je i holokaust postao industrija – ne samo bolan povijesni događaj, već se stalno raspiruju njegovi plamenovi. Islamofobija je postala industrija, kako je objasnio Vincent Geisser u istoimenoj knjizi. Neprijateljstvo prema muslimanima, za razliku od kolonijalnog perioda kada je neprijateljstvo bilo više usmjereno prema islamu, sada je prisutno među poznatim ličnostima u medijima, akademskoj zajednici i influencerima. To se ne odnosi više na puko rasističko ponašanje neobrazovanih građana.

Ovaj fenomen se razvio u, kako to trezveni istraživač Thomas Guenole naziva, “islamopsihozu”, odnosno viđenje islamske prijetnje posvuda i njeno zamišljanje u svakoj situaciji. Francuski istraživač je ovom fenomenu posvetio knjigu pod naslovom ”Islamopsychose” na francuskom jeziku. Islamopsihoza je osnova na kojoj se zasniva islamofobija, a grčka riječ “fobija” znači strepnja i strah u isto vrijeme.

Odnos između islamofobije i islamopsihoze temelji se na međusobnom preplitanju uzroka i posljedica. Islamofobija hrani islamopsihozu, a islamopsihoza, odnosno iluzija opasnosti, stvara potrebu ili potražnju za islamofobijom.

Svaka psihoza je nenormalna i predstavlja patološko stanje. Percepcije koje postoje o muslimanima nisu ni stvarne ni racionalne, kako to zaključuje Thomas Guenole. To su, zapravo, uvjerenja o ”opasnosti” islamske doktrine. Na to se reagira, kao i u svakoj zatvorenoj zajednici, uz grč ili, kako ja to zovem, zatvorenost unutar identitetskih okvira. To znači da osoba čuje samo ono što želi čuti i razgovara samo sa sobom. Ostaje zarobljena u svojim predrasudama i ne nadilazi ih. Ako ima političku funkciju, medijsku poziciju ili akademsko zvanje, može to prikriti lažnom racionalnošću. Ali to je lažna racionalnost.

”Islamopsihoza” se, prema mišljenju istraživača Guenole, temelji se na četiri elementa

Prvi elemenat: Islam nije kompatibilan s Republikom (odnosno vrijednostima Republike i građanstvom na kojem se temelji). Činjenica je da islam postoji samo kroz muslimane, a muslimani Francuske su uglavnom vezani za vrijednosti Republike, uključujući sekularizam. Prema Guenoleu, ”francuski islam”, prema opsežnim studijama francuskih istraživača, prihvata i vjeruje u vrijednosti Republike.

Drugi elemenat: ”muslimani se ne mogu integrirati”. Situacija je takva da je četvrtina potomaka doseljenika iz sjevernoafričkih područja, koji čine većinu francuskih muslimana, učlanjena u razna udruženja, a samo dva posto njih su članovi islamskih udruženja, odnosno manjina. Prema tome, status manjine se ne može odnositi na većinu.

Treći elemenat: ”muslimani se ne žele integrirati” i imaju sektaške tendencije. Realnost to opovrgava, jer muslimani traže građanska prava i jednakost na temelju vjere ili imena. Što se tiče pokreta ”Starosjedioci Republike” (Le Pir), koje koristi termin iz kolonijalnog perioda, oni su neznatna manjina.

Četvrti elemenat: muslimani i njihova udruženja moraju se javno ograditi svaki put kad god se dogodi teroristički incident, što znači da su optuženi dok se ne dokaže suprotno.

Mogu se dodati i drugi faktori koji doprinose pogoršanju stanja ”psihoze”, poput izmišljanja određenih pojmova koji nemaju nikakvu osnovu u stvarnosti. Neki od tih pojmova su ”islamsko-fašistički savez”, o kojem govore neokonzervativci u Sjedinjenim Američkim Državama, ili ”islamsko-ljevičarski savez” u Francuskoj. Tu su još i tvrdnje da je islamofobija izmišljotina muslimana na Zapadu kako bi se prikazali kao žrtve, prema francuskom istraživaču Gillesu Kepelu.

U Francuskoj, niti bilo gdje drugo, ne postoji homogena muslimanska zajednica da bismo mogli donijeti jedinstveni sud o muslimanima na Zapadu. Ove zajednice su podijeljene prema različitim pripadnostima, od ”mekog” kulturnog islama do predanog islama u njegovim različitim oblicima, uključujući sufijski, politički i selefijski. Tu su i gnostičke i ateističke tendencije, uz dodatne razlike između muslimana iz Afrike, Turske i Magreba, a unutar sjevernoafričke zajednice između Marokanaca i Alžiraca, pored odnosa koju svaka od ovih zajednica ima sa svojom zemljom porijekla.

Objašnjenje za ovu ”psihozu” ne nalazi se u nespremnosti ili nesposobnosti određene grupe da se integrira, već u društvu koje doživljava napetost kao rezultat dubokih promjena unutar sebe i na globalnom nivou. Guenole koristi radove antropologa Renea Girarda kako bi objasnio fenomen ”islamopsihoze”.

Girard kaže da društva otklanjaju “prokletstvo” koje ih okružuje prinošenjem žrtve kojom će se iskupiti za svoje grijehe. Društva su prešla na izmišljanje neprijatelja i njegovu demonizaciju, te koriste pravne i pravosudne alate u tu svrhu poput: inkvizicijskih sudova, makartizma ili Zakona o separatizmu u Francuskoj, koji je nedavno označen kao Zakon o sekularizmu (avgust 2022.).

Međutim, opasnost ne leži u stanju ”islamopsihoze”, odnosno iluziji zapadnjaka da muslimani predstavljaju opasnost za njihova društva, nego u ”medijskoj psihozi” u našim društvima, koja preuzimaju strahove drugih društava. Tu je još i ”kulturološka psihoza” onih koji ponavljaju klišeje kao papagaji, te stanje zatvorenosti unutar identitetskih okvira, odnosno nesposobnost slušanja i zavaravanje sebe da je samo jedna strana u pravu, a druga u krivu, oslanjajući se na površno poznavanje zapadnih intelektualnih ostvarenja i alata, u nekoj vrsti jeftinog orijentalizma.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.