Opasna utrka u naoružanju: Beograd i Zagreb kao da se spremaju za rat

Nabavka lovaca Rafale, koje će uskoro u svojim oružanim snagama imati Hrvatska (svih 12) i Srbija (kroz četiri-pet godina), nažalost, nije kraj u svojevrsnoj trci u naoružanju koju sve očiglednije vode i Beograd i Zagreb.

Pogotovo nakon što je Hrvatska nakon dvije godine pregovaranja uputila zahtjev Pentagonu za kupovinu raketa dugog dometa HIMARS ili nakon što je Srbija svoje arsenale još ranije popunila najsavremenjim ruskim i kineskim PVO sistemima.

Usput, i jedna i druga zemlja najavljuju skoro uvođenje obaveznog služenja vojnog roka, što je još jedan od dokaza ubrzane militarizacije. Koliko ovakve aktivnosti dodatno opterećuju ukupne političke odnose na Balkanu, za sada nema nikakvih, a kamoli pravih odgovora, osim službenih obrazloženja kako se to radi zbog jačanja vlastitih vojnih odbrambenih potencijala.

Činjenica da je Hrvatska i članica Evropske unije i NATO-a razliku od Srbije koja je tek kandidat za ulazak u EU koji pritom nastoji glumiti političku nesvrstanost i proklamovanu vojnu neutralnost, nije dovoljna za jednostavno obrazloženje za trošenje miliona, pa i milijardi evra javnog novca za kupovinu najsavremenijih (i najskupljih) modela naoružanja kao da se spremaju za rat, a ne za razvoj dobrosusjedskih odnosa.

Poslije lovaca stižu i rakete HIMARS

Poslije gomile histeričnih napisa, kao da je u pitanju fudbalska utakmica, u povodu upravo potpisanog ugovora Srbije i Francuske o kupovini 12 novih aviona “rafale” za “tričavih” 2,7 evra, a na 12 polovnih koje je Hrvatska platila tek oko milijardu evra i koji su već počeli da pristižu, službeni je Zagreb objavio kako će kupiti najmoćnije oružje kojim je kopnena vojska ikada raspolagala – američki višecjevni raketni bacač M142 HIMARS.

Zagreb i ne krije kako je poslije kupovine borbenih aviona, protivvazdušnog sistema “mistral” i ugovaranja dodatnih helikoptera “black hawk”, sada fokus na opremanju kopnene vojske novim moćnim dalekometnim raketnim sistemima.

Tako bi, prema informacijama Jutarnjeg lista, koje su prenijeli i neki beogradski mediji, već do kraja ove godine sa Sjedinjenim Američkim Državama mogao biti potpisan ugovor vrijedan oko 300 miliona dolara za nabavku višecjevnog raketnog bacača M142 HIMARS, što bi bila najskuplja nabavka u istoriji hrvatske kopnene vojske. Prema istom izvoru, kompletiranje nabavke očekuje se u sljedeće četiri godine, a plaćanje bi se vjerovatno obavilo kroz avans i mjesečne rate.

Iz američkog ugla posmatrano, jačanje hrvatske artiljerije vidi se kao podrška spoljnjoj i odbrambenoj politici SAD-a u kontekstu jačanja resursa članica NATO-a.

Ono što se ne vidi ili se namjerno zanemaruje i u Washingotonu i u Zagrebu i u NATO-u jesu moguće posljedice jačanja vojne moći Hrvatske jer, kako to cinično primjećuju zvaničnici u Beogradu, ni pomenuti avioni, ni dugometne rakete ni preskupi sistemi neće biti upereni na zapadne susjede, nego upravo na istok, u prvom redu na Srbiju.

Srbija ne sjedi skrštenih ruku

Na koju stranu su istovremeno uperene cijevi srbijanske artiljerije, osim onog dijela stacioniranog u blizini granice sa Kosovom, pa gdje drugo nego na Zapad, odnosno susjedne zemlje Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu.

Stvari su se evidentno promijenile od poslijeratnih vremena kada se intenzivno u javnom diskursu spominjala demilitarizacija kao ključni preduslov trajnog mira na Balkanu. Pogotovo kada se Hrvatska ubrzano spremala ući u transatlantske integracije. Ali ta su vremena prošla, a kako se čini i tadašnje politike koje su simbolizirali Ivo Josipović i Boris Tadić, vozeći se Dunavom zajedno u brodiću pored Vukovara.

Promjenom vlasti 2012. godine u Srbiji i ulaskom Hrvatske u zapadni vojni savez, kao da se mijenjanju i vojne doktrine u tim zemljama, pogotovo u Srbiji koja jest i dalje članica Partnetstva za mir kao predsoblju NATO-a, ali i sve glasnija u ponavljanju mantre o vojnoj neutralnosti.

Biće da je zbog takvog zaokreta osjetno promijenjen odnos prema položaju i ulozi vojske i tom prilično zaboravljenom i zapuštenom dijelu društva. Proteklih su godina ubrzano obnavljani pogoni tzv. namjenske industrije uglavnom razrušenih u NATO bombardovanju 1999. godine, a nova domaća borbena oružja i oruđa, razni oklopnjaci, “miloši”, “lazari” i slično, u sve većem broju izlaze iz proizvodnih pogona na vojne poligone i ulaze u redovnu opremu Vojske Srbije.

Istina, dosta od toga završava i u rukama stranih kupaca.

Paralelno, iz Rusije stižu “migovi-29”, istina polovni i u dijelovima, avijacija je imala svega jedan ispravan aparat, sada ih zvanično ima 14. Kako kažu vojni stručnjaci, njihov rok upotrebe ističe za pet-šest godina kada bi francuski lovci definitivno trebali doletjeti u Srbiju i praviti društvo turskim “bayraktarima” i drugim bespilotnim letjelicama čiji broj nije poznat.

Na sajmovima vojne opreme, osim domaćih i ruskih proizvoda kojim je danas opremljena Vojska Srbije ne bez razloga u posljednje vrijeme je pokazivano i kinesko čudo vojne tehnike sistem FK-3, ali podatak o njegovoj cijeni nikad nije saopšten. Zna se samo da je prije dvije godine Srbija za uvoz oružja potrošila 600 miliona evra od kojih najveći dio otpada na FK-3 koji pogađa leteće ciljeve na daljini do 100 kilometara, a jeftiniji je od američkih sistema “patriot” ili već pomalo zastarjelih, ali i dalje moćnih ruskih raketa S-400.

Politike odvraćanja ili širenja straha

Ono što je posebno opasno na Balkanu, a čemu se ne pridaje dovoljno pažnje ni u Beogradu ni u Zagrebu, a ni u Evropi, na šta se stalno mora ukazivati, jest izostanak odgovora na pitanje kuda vodi trka u naoružanju koja osim vojnog ima i čitav niz drugih aspekata, uključujući i onaj politički.

Zalud političari ponavljaju mantru kako je riječ isključivo o modernizaciji odbrambenih snaga i kako nema ni govora o nekavim pripemama za eventualne nove sukobe, jer sva pomenuta savremena vojna oprema osim pokazivanja sopstvene moći imaju, možda, i najznačajniju funkciju – širenja straha, a tek onda odvraćanja kako bi se to reklo vojničkim jezikom.

Otuda je zabrinutost najmanje što se može očekivati u ovakvom “pokazivanju mišića”, pogotovo u okolnim zemljama, prije svega u Bosni i Hercegovini, koja osim Srbije jedina nije članica NATO-a i ne može se pozivati na famozni član 5 te organizacije, koji kaže da je napad na bilo koju članicu napad na cijeli savez.

S druge strane, samo jačanje borbene moći bilo koje zemlje na rovitom Balkanu, kao jedan od pokazatelja njene ekonomske snage, ne mora obavezno značiti i povećanje ukupne sigurnosti na Balkanu.

Činjenica kako i Beograd i Zagreb ponovo kreče stare kasarne, odnosno uvode obavezno služenje vojnog roka, samo potvrđuje tezu o ubrzanoj militarizaciji regije koja s pravom podgrijava zle slutnje o mogućem ponavljanju nekih teških lekcija iz istorije, koje očigledno nisu naučene.

Koliko to utiče na ukupne političke odnose u regiji, za koje se ne može reći da su baš dobri, zahvaljujući gotovo svakodnevnoj neodgovornoj upotrebi verbalne artiljerije predstavnika vlasti pokazaće vrijeme pred nama.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.