Genocid, ratni zločini i vještačka inteligencija

„Srbija je zemlja koja se ne bavi optuživanjem drugih za masakre, zločine i genocide, već se bavi veštačkom inteligencijom, razvojem tehnologija, izgradnjom puteva, boljom budućnošću…“, ne trepnuvši je u dahu izgovorio Marko Đurić, aktuelni ministar spoljnih poslova Srbije i jedan od najodanijih klimoglavaca, pardon – saradnika, predsjednika države Aleksandra Vučića. Još je nekoliko u budućnost zagledanih rečenica izgovorio Đurić, „duboko povređen“ istupom kolege mu iz Bosne i Hercegovine Elmedina Konakovića, ali ih je suvišno citirati, jer i ova o „veštačkoj inteligenciji, razvoju tehnologija…“ dovoljno govori.

Ne bi se, dakle, trebali baviti i opterećivati „teškim temama“, svi ti „masakri, zločini i genocidi su prošlost… i sa njima Srbija nema ništa“, tvrdio je u New Yorku šef srbijanske diplomatije zagledan u bolju budućnost. Samo dvadesetak sati kasnije u ne tako davnu prošlost vratio ga je državni i stranački šef koji je, s mnogo ponosa, srdačnosti i patetike, samo kako on to zna, odlikovao predstavnike država koje su podržale Srbiju tokom glasanja o Rezoluciji o genocidu počinjenom u Srebrenici i okolici u julu 1995. godine.

Kako vjerovati pravosuđu koje štiti počinitelje zla?

Ta „velika pobeda Republike Srbije i srpskog naroda“ u Generalnoj skupštini Ujedinjenih naroda u maju ove godine, kada su za Rezoluciju glasale 84 zemlje, 19 je bilo protiv, a 68 je bilo suzdržano, ne samo da nije „pobeda, uspeh, trijumf…“, već samo još jedan od dokaza da je kontinuitet onih koji su osmislili, planirali, organizirali i (su)izvršavali masakre, ratne zločine i genocid u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu devedesetih, s nekoliko časnih izuzetaka, neprekinut i da ne kani stati i bilo šta priznati pa makar bilo neporecivo, a sve uz „veštačku inteligenciju i razvoj tehnologija“.

E ta i takva „politika“, koja u Srbiji neprekidno vlada već 12 godina i teško da će uskoro biti bivša, uključujući zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast, trebala bi posredstvom Ministarstva pravde inicirati da se procesuiraju osumnjičeni i optuženi za ratne zločine iz „vlastitih redova“, ali i oni koje su raširenih ruku dočekali i bratski prihvatili iz drugih zemalja regije. Samo se iz Bosne i Hercegovine u Srbiji nalaze 134 takve osobe, pa je jedan od mogućih načina za njihovo procesuiranje ustupanje predmeta pravosudnim sistemima zemlje u koju su pobjegli i našli sigurno utočište, pa čak postali i „heroji nacije“.

Nedavna izjava – a mogla bi se nazvati i sugestija, ideja, prijedlog – glavnog tužioca Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove u Hagu Sergea Brammertza kako je jedini način za procesuiranje osumnjičenih i optuženih za ratne zločine njihovo ustupanje pravosudnim sistemima Srbije i Hrvatske sa pravnog aspekta je neupitna, ali je u praksi teško izvodiva. Kako očekivati da sudovi države koja negira potvrđene presude međunarodnih krivičnih sudova objektivno i nepristrano procesuira osumnjičene i optužene za najteža krivična djela, a koje je prigrlila, brani ih i štiti desetljećima? Je li realno očekivati vjerodostojnost pravosuđa koje ne procesuira one koji veličaju pravomoćno presuđene za ratne zločine i genocid, ali zato kažnjava one koji se usude „skrnaviti“ murale posvećene zločincima?

Srbija, ‘sigurna kuća i utočište za ratne zločince’

Negativnih primjera je mnogo, a zajednički imenitelj za većinu bi mogao biti slučaj bivšeg komandanta taktičke grupe „Ozren“ Vojske Republike Srpske Novaka Đukića, pravomoćno presuđenog na 20 godina zatvora zbog masakra na tuzlanskoj Kapiji 25. maja 1995. godine, kada je ubijena 71 osoba. General je, zbog proceduralnih razloga, 2014. uspio pobjeći u Srbiju (gdje će suza već na oko), koja ga ne želi isporučiti pravosuđu Bosne i Hercegovine, usprkos međunarodnoj potjernici, nego je obećala kako će ga Beograd procesuirati. I, dokle je stigao taj najavljeni i već sada desetogodišnji „proces“? Do nekoliko „nalaza i mišljenja komisije sudskih veštaka“, a koji još nisu stigli do suda; kada će niko ne zna, niti to u Srbiji bilo koga zanima.

Srbija, „sigurna kuća i utočište za ratne zločince“, samo je jedna od destinacija gdje se ubice, silovatelji i ideolozi zla više i ne kriju, a ti su „biseri rasuti po celom svetu“. Serge Brammertz, nesumnjivo osoba koja je obilježila i unaprijedila rad Međunarodnog suda za ratne zločine na području bivše Jugoslavije i Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove, i njegov prijedlog o ustupanju predmeta pravosudnim sistemima drugih zemalja uključuje i Hrvatsku, gdje su se, sasvim udobno i bez imalo straha i nelagode, skrasile 132 osobe koje su u Bosni i Hercegovini osumnjičene ili optužene da su počinile ratne zločine. No, sjeća li se pravnik iz Belgije ne baš ugodnog pisma koje je poslao tadašnjem bh. ministru pravosuđa Josipu Grubeši?

Brammertz je 2018. u pismu poručio Grubeši kako mu je neshvatljivo da je potpisao odluku da se bivšem časniku Hrvatskog vijeća obrane Marku Radiću, koji je u Bosni i Hercegovini 2011. pravomoćno osuđen na 21 godinu zatvora zbog ratnih zločina počinjenih u logoru Vojno kod Mostara, uključujući ubistva, silovanja i zlostavljanja zatočenika, dopusti da ostatak kazne izdržava u Hrvatskoj. Županijski sud u Zagrebu je prihvatio preuzeti provedbu presude Suda Bosne i Hercegovine, ali je kaznu preinačio na 12,5 godina zatvora i putio ga na slobodu, uz obrazloženje kako hrvatski zakoni ne poznaju kvalifikaciju udruženog zločinačkog pothvata po kojemu je Radić osuđen u Bosni i Hercegovini.

Bolno i za porodice žrtava nepodnošljivo iščekivanje

Između Bosne i Hercegovine, Srbije i Hrvatske postoji sporazum o izručenju, ali ne uključuje optužene za ratne zločine, pa se može naći „međuprostor“ za djelovanje „slobodnih strijelaca“, kakav je bio ministar Grubeša koji je tada odgovorio pismom tužitelju Brammertzu, ali bolje da nije. Upravo su ti „samostalni“ istupi najveća moguća mana o ustupanju predmeta pravosudnim sistemima drugih zemalja, jer nema nikakvih garancija da će, u ovom slučaju, pravosuđa u Srbiji i Hrvatskoj biti odgovornija i pragmatičnija od Višeg suda u Beogradu, pred kojim suđenje generalu i zločincu Đukiću ulazi u drugu desetljeće i neće skoro završiti, i Županijskog suda u Zagrebu, koji je časnika i zločinca Radića pustio na slobodu gotovo odmah nakon što mu ga je Grubeša „poklonio“.

Brammertz je ovih dana boravio u Zagrebu, Beogradu, Podgorici, Sarajevu, razgovarao s ministrima pravde zemalja regije, susreo se s predsjednikom Srbije (koji odmah nakon toga odlikuje negatore genocida) te „dobio uvjeravanja od političara da će tužitelji iz ovih zemalja procesuirati ove predmete ukoliko im se ustupi krivično gonjenje“. Moguće je da se to i desi, ne treba apriori odbaciti tu najavu, ali bolno i za porodice žrtava nepodnošljivo iščekivanje trebalo bi se što prije okončati. Možda je bolje da stvarni počinitelji budu presuđeni bilo gdje, njihova eventualna zatvorska kazna jeste bitna satisfakcija za žrtve, ali je najvažnije da konačno i zvanično budu proglašeni onim što jesu – ratnim zločincima.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.