Baš je kul što volim svoju zemlju i svoj narod

“Ok je braniti svoje, ok je voljeti svoje, ok je navijati za svoje, ali nije fer nepoštovati i ignorisati tuđe, bez obzira o kome se radi. Da se razumijemo – ja sam Srbin, pravoslavac, koji voli svoj narod, ali istom mjerom volim i zemlju u kojoj sam rođen i koja me je odgojila. Mislim da je to baš kul.“

Ovih par rečenica Roberta Dacešina, jednog od najboljih i najomiljenijih ljudi koja je Bosna i Hercegovina dala u posljednjih nekoliko desetljeća, čista je suština i preporuka kako se voli, poštuje i prezentira rodna gruda, zemlja, država, otadžbina… ili kako god je ko zvao i s njom se (ne) ponosio. Istovremeno je (u ovom slučaju nenamjerna) poruka onima koji se busaju u prsa junačka da – uglavnom verbalno, a stvarno podlo, lopovski, često i s nemalom količinom pakosti i zla – pokaže i dokaže kako nekoga voljeti znači to stvarno i djelima pokazati.

Bahati, primitivni i opasni kao ‘nenavođena raketa’

Kakva je ljubav i voljenje svog naroda i svoje zemlje ako ih konstantno kradeš i lažeš, i to u „njihovom interesu“, ako desetljećima obećavaš i vrijeđaš živote, poštovanje i inteligenciju onih koji te biraju, plaćaju i očekuju da im barem nešto od obećanog ispuniš? Je li ti kul ako oko sebe vidiš siromašne, obespravljene, gladne, bolesne, prevarene, ugrožene, besperspektivne, ojađene… a ti si jedan od onih koji su tome doprinijeli?

Je li u interesu vašeg naroda i zemlje da u Brisel pošaljete dokument o Planu rasta koji Evropska komisija, očekivano i prije njegovo slanja, ocijeni neprihvatljivim, jer ne ispunjava tražene kriterije i ostavlja na ledu 70 miliona eura bespovratnih sredstava, koji bi, makar malo, pomogli jednoj od najgorih ekonomija u Evropi? Ne vama, koji se ne možete dogovoriti da pošaljete validno popunjen formular, jer vama lično ti novci ne trebaju, mnogo ste više do sada uložili u vlastiti plan rasta, nego običnim ljudima, koje predstavljate i od kojih odlično živite.

Je li poštovanje, džentlmenski vokabular kada visokoj državnoj dužnosnici poručite da se „počela ponašati kao nenavođena raketa“, jer „pokušava da sruši mehanizam koordinacije“? Previše je to i od osobe koja na dnevnom nivou sipa uvrede, koristi jezik mržnje, negira genocid počinjen u Srebrenici, slavi ratne zločince, „ponosni“ je član crne liste i nosilac sankcija više svjetskih zemalja. Čak i kad tvrdi da pokušava zaštititi hrvatski narod – a ne štiti, jer je, kako kažu brojevi i činjenice, ojadio i vlastiti, srpski narod – čini to na bahat i primitivan način. I zadugo neće prestati, sve dok oni koji su mu pomogli da dođe na vlast definitivno ne shvate da ga samo oni mogu „umiriti“.

Za narod i zemlju sve, osim plate od 3.500 eura

Koliko je korektno i tačno, vlastitim izborom riječi i termina, a referirajući se na (bilo kakvu) nekorektnu raniju izjavu, optužiti jednu političku partiju da je „spremna odreći se 78 posto teritorije države da bi imali islamsku republiku na 22 posto teritorije Bosne i Hercegovine“? Pa još matična stranka autora ove izjave dodatno „naruži“ prozvanu, „islamističku“ partiju, jer je, „po njihovoj matrici, pogrešnog imena, još gore, pogrešne političke pripadnosti i opredjeljenja, pa mu ni to što je bio maloljetni borac Armije Bosne i Hercegovine, opet po njihovim mjerilima, ne daje pravo da kritizira…“ Realno, pravi način kako se „voli svoja zemlja i svoj narod“.

Odgovor prozvanih „islamista“ nije trebalo dugo čekati, a bio je žestok, „dostojan“ sramnih verbalnih uspješnica izrečenih na ovim prostorima, ponajviše zahvaljujući glavnim jastrebovima i jurišnicima. Tako je autor izjave o „22 i 78 posto teritorije Bosne i Hercegovine“ počašćen da je „umno i politički ograničen“, „pokvaren“, da za njega „nije glasao niko iz kluba Srba ko slavi porodičnu krsnu slavu“. Stigla je i kratka, ali zato besprizorna poruka kulturnog radnika i stranačkog aktiviste – „Ološu pokvareni“ (kulturnjak bi trebao znati da ne postoji „ološ nepokvareni“), te, za ove standarde benigna, gotovo pa beznačajna ocjena da „i nije neke pameti“.

Kad voliš svoju zemlju i svoj narod, onda ćeš za njih sve učiniti, nema te cijene koju nećeš podnijeti za njihovo dobro. Primjerice, kao državni zastupnik ili delegat – izaslanik uredno ćeš mjesečno inkasirati između 3.000 i 3.500 eura a još od juna nećeš ništa raditi, čak ni dolaziti na posao. Kako, zašto? Pa zato što je (vitalni?) nacionalni interes da je bolje da ne zasjedamo nego da nas oni drugi (ili treći, ili zajedno) nadjačaju i nadglasaju. Logično je, stoga, da se mi, izabrani i proglašeni dužnosnici na svim nivoima, od općine do države, žrtvujemo, da čak i posao (ne i platu) podredimo interesima (samo svog) naroda.

‘Malo ko zna šta smo sve prošli, a opet ostali ljudi’

Zato nemojte biti (pre)strogi prema onima koji ovih 30 dana predizborne kampanja istrajno i samozatajno vise sa bandera, stabala, podvožnjaka i nadvožnjaka, telefonskih, tramvajskih i trolejbuskih stubova, bilboarda, iskaču iz poštanskih sandučića, zatiču vas na svim moguć ulazima i vratima koji su im dostupni, nude fotografije, brošure, olovke i bombone, puštaju (pre)glasnu muziku na izbornim štandovima. Ne rade to oni zbog sebe i svoje partije, nego, ako to niste shvatili do sad, samo za jedine vas (narod) i voljenu zemlju (Bosnu i Hercegovinu).

„Moj otac i očevi mnogih mojih prijatelja su bili u tom groznom ratu, pa smo opet odrasli na način da volim tu drugu stranu, ma koja god ona bila, jer znam da ti ljudi, kao ni mi, nikada nisu bili krivi za to što nam se desilo. Možda baš iz tog razloga volim ovu svoju izmučenu zemlju i ponosim se njom, jer malo ko zna šta smo sve prošli, a opet ostali ljudi“, zaključio je Robert Dacešin. Hoće li to konačno shvatiti oni koji od tih ljudi desetljećima prave siromašne, obespravljene, gladne, bolesne, prevarene, ugrožene, besperspektivne, ojađene…

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.