Vučićev ‘dijalog’ s narodom i ostalim neistomišljenicima

Još otkako je tzv. međunarodna zajednica upriličila dijalog vlasti i opozicije na Fakultetu političkih nauka u Beogradu, iznova se pokazalo kako oni koji su protiv iskopavanja jadarita, od kojeg se dobija litijum, nemaju baš prevelike šanse protiv onih koji su već jednom stavljali tačku na bilo kakvu priču o jadaritu i litijumu.

Jednostavno, dijalog na srpski način je odavno postao tabu.

Tačka je ubrzo ispravljena u zarez, narod se ponovo pobunio, a osnovnu poruku pobunjenika Rio Tintu (kompaniji koja je istraživala nalazišta minerala i dala mu ime po Jadru u kojem je pronađen) “Marš sa Drine” vlasti su pročitale prilično lično. Pogotovo nakon potpisanog memoranduma sa njemačkim kancelarom Scholzom, u kojem se spominje i litijum.

Sve je to manje ili više poznato kao i činjenica kako je upravo nedostatak dijaloga jedna od glavnih osnova jaza u podijeljenim društvima, kakvo je i srbijansko.

Nije to nepoznato ni upraviteljima tamošnjih kriza i spolja i iznutra, za koje je izmišljeno i novo zanimanje menadžment konflikata, niti akterima najnovije pobune protiv otvaranja rudnika jadarita i spomenute multinacionalne kompanije Rio Tinto.

Zbog toga je i predsjednik Srbije ponovo “razgovarao s narodom” u Podrinju, ali je malo vjerovatno da će sam način vođenja “dijaloga” u kojem jedna strana i producira i moderira razgovor, možda, prave sagovornike otjerati još dalje od pregovaračkog stola. Što se i dogodilo.

Dijalog, pa i ovaj šestodnevni, s narodom u Podrinju o navodno najvažnijoj temi iskopavanju litijuma, kako će se pokazati, nije ni bio cilj najnovije političke kampanje predsjednika svega i svačega u Srbiji. Cilj je bio gušenje pobune, a narodu je podastrta još jedna epizoda realityja kakvu narod najviše voli, ona koja šljašti od laži i prevare.

Vučić ukrao show od Mitrovića

Za potrebe “razgovora s narodom” kao kulise je izabrao nekoliko srbijanskih varoši pored Drine i sela najbližih nalazištima jadarita, doveo na noge izvršnog direktora Rio Tinta i članove i službenike vlade koje i Vučićeve pristalice i pobunjeni narod mogu vidjeti na televiziji, a onda je objavio kako je kancelariju sa beogradskog Andićevog vijenca premjestio u lozničku vojnu kasarnu. The Show Go Must On.

Pripasao je kecelju, pekao palačinke, nosio uštipke djeci u udaljenu seosku školu. Teško je sve i nabrojati. Uglavnom i uvijek sam protiv svih, što bi rekli Amerikanci. On i samo on pred bezbroj kamera. Ne može bolje. Onoga čega nema na televiziji, nije se ni dogodilo.

Pitajte narode, ako treba i osam sati, ali ja i samo ja dajem riječ i oduzimam riječ. Ja koji znam sve, pa i to kako šljive bolje rađaju ako su voćnjaci iznad rudnika ili podzemnih pogona za proizvodnju litijuma koji će donijeti blagostanje svim nasljednicima bitaka na Ceru ili Mačkovom kamenu… Pa makar nastavili živjeti na jalovištu ili deponiji.

Predsjedik Republike je izgledao baš kao Željko Mitrović sa Televizije Pink, koji neumornim gledateljima realityja pokazuje kako može da leti, hoda po vodi, pravi dronove i pozorišne predstave, svira bas gitaru, sve to i štošta drugo i sve u isto vrijeme, te kuje Vučića u zvijezde i pljucka po preostaloj opoziciji.

Cilj i Vučića i Mitrovića je postignut, predsjednikova gledanost premašila je Mitrovićevu gledanost. Narod je u delirijumu. Onaj dio naroda koji se ne slaže s njima, tzv. lažni ekolozi, zeleni teroristi i slični njima, ne računaju se.

Nisu u pravu oni koji tvrde kako je posrijedi cirkus, jer u realityjima ne morate čekati tačku sa “tetama na trapezu”, ovdje se gologuze “tete” šeću po vašoj rođenoj kući sa sve većih i većih “malih” ekrana.

Neće pogriješiti oni koji kažu kako je danas većina medija takva i funkcioniše po principu daj publici ono što najviše voli, a što joj je najčešće miljama daleko. Hoćeš palačinke? Može. Hoćeš li taksi koji leti? Može. Sve može, pa i dijalog s narodom. Koji jest dijalog, ali to i nije jer je jasno kako učesnici u razgovoru u startu nisu ravnopravni i kako tema i nije baš litijum nego su tema sami producenti, moderatori, držači mikrofona i svi ostali, a naročito direktor Rio Tinta kome to ne smeta: glavna i jedina tema je on, zvanični predsjednik Republike na šestodnevnoj službi u zapadnoj Srbiji.

Kada je salu napustio direktor Rio Tinta sa saradnicima, u istom trenutku izašli su i svi postavljači pitanja o litijumu, ali je reality nastavljen.

Šta je Vuk Karadžić pisao Milošu Velikom

Naravno, realityje prate i tehnološki zaostali štampani mediji, jer u ova kokuzna vremena završetka tranzicije ili, preciznije, prvobitne akumulacije kapitala, treba nekako preživjeti. Tako je beogradski Danas podsjetio kako je praksa privremenih premještanja vladarskih odaja bila poznata i u srednjem vijeku i nipošto nije bila vezana samo za Srbiju.

Uz opasku da takva praksa nije prema današnjem Ustavu navodi se kako je u novovjekovnoj Srbiji vezivanje prijestonice za mjesto boravka vladara postojalo u vrijeme kneza Miloša Obrenovića, zvanog Veliki, i bilo je izraz apsolutističke vladavine.

U tom svjetlu spominje se i pismo knezu Milošu, koje mu je uputio Vuk Karadžić daleke 1832. godine i koje pokazuje kako se u proteklih bezmalo 200 godina nije mnogo toga promijenilo.

Elem, piše, između ostalog, Vuk Milošu:

„Danas u Srbiji praviteljstva (vlade), u pravome smislu ove reči, nema nikakvoga, nego ste celo praviteljstvo Vi sami: kad ste Vi u Kragujevcu, i praviteljstvo je u Kragujevcu; kad ste Vi u Požarevcu, i ono je u Požarevcu, kad ste vi u Topčideru, i ono je u Topčideru, kad ste Vi na putu, i ono je na putu, a da Vi sutra, sačuvaj Bože, umrete (koje jednom mora biti), umrlo bi i praviteljstvo…“

Na osnovu navedenog, zaključuje se kako Vučićevo privremeno preseljenje prestonice u Loznicu veoma podsjeća na model vladavine Miloša Obrenovića uz ocjenu kako je knez Vučićev omiljeni vladar.

Odatle do zaključka kako se Vučić ponaša prema modelu autokrate, koji je iza sebe ostavio Miloš, samo je korak, možda ni toliko.

‘The show must go on’

Pa kakve to veze ima s litijumom? Ne prevelike, pogotovo što će se “dijalog” sa ulice uskoro preseliti u Skupštinu, u kojoj i vlast i opozicija uveliko pripremaju nove scenarije za što duže zadržavanje pred kamerama. Litijum je tu samo povod, mnoge ugovore upravo s Rio Tintom potpisali su ljudi iz tzv. bivše vlasti od kojih barem polovina sjedi u klupama i foteljama sadašnje vlasti.

Onima koji su promijenili boju dresa sve je davno oprošteno, dok se onima koji to nisu uradili smišljaju sve nova i nova imena, kako se ono kaže, ološ, izrodi, strani plaćenici, izdajnici, antisrbi, hejteri, autošovinisti…

A s takvima se ne vodi nikakav dijalog, pa čak ni fingirani. Čak ni u parlamentu u kojem bi trebalo voditi debate o najvažnijim društvenim temama kakva je nesumnjivo i iskopavanje jadarita, proizvodnja litijuma i pogona za njegovu dalju upotrebu. To, međutim, nije moguće u parlamentu kojim predsjedava dojučerašnja prvakinja “praviteljstva”, koja treba da brani parlamentarnu demokratiju prije svega od nje same.

Skupštinski reality ponovo ima šansu da, prema gledanosti, nadmaši i Vučićev razgovor s narodom i Mitrovićevo hodanje po vodi jer i u fragmentiranoj opoziciji ima previše ljubitelja kamera i hodača po tankoj žici na kojoj se dobija ili gubi politički rejting.

Kao i vlast koja je to davno apsolvirala vole oni čuveni naslov “The show must go on”.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.