Džaferovi ‘podstanari’ – govor mržnje ili govor gluposti

“Jedna izjava koju nije trebao dati i ne liči na njega. S obzirom na to kakve su frustracije pretrpjeli hercegovački Bošnjaci ili Bošnjaci u Srednjoj Bosni, nije za opravdati, ali možemo imati neko razumijevanje da im se ‘otme’ takva neprihvatljiva izjava. Ali, to nije trebao kazati”, prokomentirao je predsjednik Stranke demokratske akcije Bakir Izetbegović nedavni „biser“ predsjedavajućeg Skupštine Hercegovačko-neretvanskog kantona i stranačkog kolege Džafera Alića o “stanodavcima“ i “podstanarima“ u Bosni i Hercegovini.

“Ja mislim da smo mi vlasnici ove zemlje i da imamo neugodne podstanare, iza kojih uvijek moramo uvijek čistiti, mesti, popravljati, izrađivati, graditi, nadograđivati. I ne bih se složio s tim, uopšte se ne osjećam tako, naravno da taj dio može biti za razmišljanja, ali ja bih to tako postavio. Ne bih nikada dozvolio da je nešto važnije u Bosni i Hercegovini od mene, odnosno ni na koji način ne bih dozvolio da je neko drugi voli više od mene”, ’emotivno’ je odgovorio Alić na pitanje novinara „da li smo možda mi podstanari u svojoj zemlji?“

‘Nadležnosti i teritorij’, ili ‘(t)ko je jamio – jamio’

Nema tog povoda, razloga, opravdanja ili nastojanja da se spriječi „skretanje pažnje sa bitnih pitanja, poput mira, suživota i stvaranja stabilnog okruženja za sve građane Mostara i Hercegovine“ pa da se izrekne ovakva anti-bosanskohercegovačka i anticivilizacijska uvreda. Ne zaostaje za ovom blamažom ni pokušaj da se „opravda“ i „usporedi“ s nekim ranijim sramnim izjavama kako, primjerice, BH-Gas ne može sudjelovati u projektu Južna plinska interkonekcija, jer to „ne ulazi u njihove nadležnosti i teritorij“, „umotvorina“ predsjednice bh. entiteta Federacija i visoke dužnosnice Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine Lidije Bradare.

Zašto je „ispod radara“, profiliranih da se oglase i na najmanju eskapadu hiljada (?) političara i dužnosnika širom zemlje, plus itekako značajan međunarodni faktor, prošla izjava o „nadležnosti i [obilježenom, zapikanom, omeđenom, ‘oslobođenom’] teritoriju“? Nisu su se o tom supremacijskom nacionalnom ekskluzivitetu oglasili ni Ured visokog predstavnika, ni Američka ambasada u Sarajevu, tihi su bili i politički prvaci u Sarajevu (o Banjoj Luci i zapadnom dijelu Mostara da ne govorimo), čak ni medijima ova „priča“ nije bila zanimljiva i dobar povod da istraže ko, kako i zašto ima pravo projektirati, praviti, graditi, gospodariti na „svom“ gruntu. Zašto nisu, možda zato što je takav vokabular i krilatica „(t)ko je jamio – jamio“ postao standardiziran obrazac i način ponašanja; uostalom, eto ih, svi su pobrojanu još aktivni, pa neka ih se pita zašto su šutjeli, ako to koga zanima.

Izjava predsjednice Federacije nije ni prva, vjerovatno neće biti ni zadnja što se Južne interkonekcije tiče, ali niti smije, niti može biti povod i razlog da se na nju bilo ko referira i uzima je kao alibi za „naše gluposti“. Pogotovo ne smije biti „reper“ da se salva kritika na „podstanarstvo“ Džafera Alića poredi i u „isti koš trpa“ s upozorenjem i (ratnom i poratnom) stečevinom da se zna ko i kako može upravljati s „nadležnostima i teritorijem“. Ili je, po starom, dobrom i uvijek efikasnom obrascu, još jednom na djelu stara nacionalistička matrica: moramo se baviti jedni drugima (ili trećima), pa makar se, ako drugačije ne može, međusobno hvalili.

Ko dijeli i uništava, a ko to pokušava popraviti

„U javnom diskursu nema mjesta jeziku koji promovira netoleranciju i sugerira da je Bosna i Hercegovina isključivo domovina samo jedne etničke grupe… Sjedinjene Američke Države osuđuju retoriku, bilo da dolazi od bošnjačkih, hrvatskih ili srpskih političkih ili drugih aktera, koja nastoji posijati daljnje podjele… To je neodgovorno i opasno…“ „Umjesto da daju neprihvatljive izjave, bilo da su unitarističke ili secesionističke prirode, od političkih predstavnika se očekuje da rade na jednakopravnosti svih, uključujući povratničke i manjinske zajednice, te na zajedničkoj i prosperitetnoj budućnosti za jedinstvenu Bosnu i Hercegovinu. Izbori se ne dobijaju na mržnji, nego na konkretnim promjenama, koje će poboljšati živote građanki i građana“, poručili su iz Ureda visokog predstavnika.

U ovih nekoliko rečenica „vanjskih“ (a bitnih) faktora stalo je sve ono što znatan broj „unutrašnjih“ čimbenika svjesno, kontinuirano i desetljećima ignorira i bira kao svoju agendu sve suprotno da dođe ili ostane na vlasti. Kako kaže Džafer Alić, koji je, umjesto izvinjenja, poručio da „njegove riječi nisu samo njegov osobni stav, već i stav mnogih ljudi koji dijele njegovu zabrinutost zbog političkih i društvenih problema u Hercegovini“. Pa onda za sebe govori kako je „čovjek koji uvažava sve specifičnosti i prednosti naše domovine“, zatim pravi još jednu (sličnu) grešku, tvrdeći kako „nismo mi ti koji stvaraju podjele, već oni koji stalno pokušavaju uništiti ovu državu… mi samo pokušavamo popraviti ono što oni uništavaju“.

Oni koji „uništavaju… iza kojih uvijek moramo uvijek čistiti, mesti, popravljati, izrađivati, graditi, nadograđivati“, sramno nazvani „podstanari“, kao da su jedva dočekali Alićevu izjavu, koja mu se „otela“. Pa su mu koalicioni partneri, sve se utrkujući ko će biti žešći i uvjerljiviji, poručili kako „ovakav oblik javnog govora promovira i potiče na netoleranciju, diskriminaciju, nasilje i neprijateljstvo prema nacionalnom porijeklu, odnosno konstitutivnim narodima Hrvatima i Srbima, te predstavlja govor mržnje”; da je ovo „otvoreni poziv na progon iz Bosne i Hercegovine, jer podstanara, osobito neugodnog, možete izbaciti iz svoje kuće kada god vam se prohtije“; da „širi međunacionalnu netrpeljivost“ te su zatražili „održavanje sjednice Skupštine Hercegovačko-neretvanskog kantona, kako bi se raspravila smjena predsjedatelja“.

‘Pa vi dobro razmislite za koga ćete glasati…’

Znaju svi – od tražitelja smjene, preko predsjedatelja Alića, do javnosti – da od te rabote i prijetnji neće biti ništa, da se zbog jedne „neprihvatljive izjave“ ne daju ostavke, niti se krši koaliciona sprega duga više od trideset godina. Pogotovo što se sve to dešava u predizborno vrijeme, kada se nacionalni naboj najbolje (zlo)upotrebljava i neumorno koristi na skupovima, po medijima, javnim promocijama: „Evo šta oni misle o nama, pa vi dobro razmislite za koga ćete glasati, jer nas, ‘podstanare’, mogu izbaciti iz svoje kuće kada god im se prohtije.“

Dvije katastrofalne izjave, date u svega nekoliko dana, iako donekle (uglavnom nacionalno) povezane, nisu jednake i ne treba ih stavljati u istu ravan. Obje su, svaka na svoj način, uvredljive, netačne, neetične i – izraz je moguće grub, ali ih „zaslužuju“ – glupe. I, što je najvažnije, treba ih pojedinačno i javno osuditi, „autore“ i njihove sljedbenike i čestitare p(r)ozvati da ti i takvi „izljevi ljubavi“ prema svom i vrijeđanje drugih naroda, umjesto „mira, suživota i stvaranja stabilnog okruženja za sve građane Mostara i Hercegovine“, mogu postati novi poligon i zamajac govora mržnje. A onda znamo šta slijedi…

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.