Opasnost od ‘pro-EU’ euroskepticizma na Zapadnom Balkanu

Posljednjih nekoliko godina stavovi prema pristupanju Evropskoj uniji u državama kandidatima Zapadnog Balkana sve su negativniji. U državama poput Srbije želja za pridruživanjem Uniji pala je na 40 sa 57 posto 2014., a u Sjevernoj Makedoniji – na 68 posto sa 84 posto u 2012. godini.

Dok frustracija sporim tempom procesa i raznim izazovima na putu može biti jedan od glavnih pokretača ovog trenda, postoji još jedan, uglavnom zanemaren: dijelovi civilnog društva u tim državama, koji se uglavnom identificiraju kao pro-EU, počeli su zastupati ono što su zapravo stavovi protiv Evropske unije.

Otvoreni Balkan

Doista, došlo je do neobjašnjivog usklađivanja stavova između zagovornika demokratije i evropskih vrijednosti i njihovih ideoloških protivnika – onih koji podržavaju autoritarne tendencije Aleksandra Vučića u Srbiji, Hristijana Mickovskog u Sjevernoj Makedoniji i Edija Rame u Albaniji.

To se događalo posteno i kroz promoviranje naizgled neutralnih ideja, poput regionalnih projekata integracije nalik EU-u, potrebe za stabilnošću i poštivanjem nacionalnog suvereniteta te kritike antidemokratskih snaga unutar same Unije.

Tokom protekle decenije među akterima civilnog društva na Zapadnom Balkanu kružile su različite ideje o tome kako pristupiti regionalnoj integraciji. Iako nema ništa loše u predlaganju i odobravanju takvih inicijativa, neke od njih su forsirane kao prioritet u odnosu na pristupanje EU-u. Neki su tvrdili kako prvo mora doći do regionalne integracije kako bi se kandidati za članstvo sa Zapadnog Balkana “pripremili” da se pridruže Uniji.

Problem s ovim argumentom je u tome što regionalna integracija postaje opravdanje za beskonačno odgađanje ozbiljnih radnji na pristupanju EU. Primjer za to je inicijativa “Otvoreni Balkan”, pokrenuta 2019. i koju zagovaraju Vučić i Rama. Njen deklarirani cilj bila je ekonomska integracija Srbije, Albanije i Sjeverne Makedonije, kroz povećanje trgovine, mobilnost građana, bolji pristup tržištima rada i drugo.

Uprkos velikim ciljevima “Otvorenog Balkana” i inspirativnim izjavama uključenih lidera, malo je napretka postignuto u njegovoj provedbi. Dok su neki akteri civilnog društva kritizirali inicijativu, drugi su nastavili forsirati mantru o regionalnoj integraciji, ne uviđajući opasnost koju predstavlja za beskonačno odgađanje pristupanja EU i promoviranje euroskeptizma među općom populacijom.

Babaroga Orban nas želi

Još jedno mišljenje koje se ‘uvuklo’ u civilno društvo Zapadnog Balkana je da je ulazak u EU doveo do unutrašnjih podjela i nestabilnosti te da je narušio nacionalni suverenitet država kandidata. Ova je ideja posebno popularna u Sjevernoj Makedoniji gdje se smatra da pregovarački okvir za pristupanje šteti nacionalnim interesima zbog posebnih uvjeta koje je Bugarska nametnula u pogledu bugarske manjine u državi.

To je navelo neke javne pristalice članstva u EU-u da pozovu na “pauziranje” procesa pristupanja dok se ne uspostavi nacionalna kohezija i stabilnost. Kao i regionalna integracija, forsiranje ideje da se države kandidatkinje prvo moraju “popraviti” implicira da će pristupanje EU biti odgođeno na neodređeno vrijeme i da se možda uopće neće nastaviti.

Konačno, pojavila se tvrdnja da pristupanje EU pokreću ili osnažuju antidemokratske snage. Nekima bi ovo moglo izgledati zbunjujuće, pa dopustite da ilustriram. Na događaju održanom u Skoplju 2023. kojem sam prisustvovala, istraživač think-tanka predstavio je studiju koja je naglasila da autokrati poput mađarskog Viktora Orbana žele da se države Zapadnog Balkana pridruže EU-u. Zaključak iz ove prezentacije bio je da, budući da babaroga Orban želi da uđemo – bez obzira na činjenicu da nas želi i neko poput Olafa Scholza iz Njemačke – trebali bismo biti oprezni u težnji za članstvom u EU.

Drugi su u radovima i na konferencijama kojima sam prisustvovala tvrdili da aspekti samog procesa proširenja EU potiču autokratske i antidemokratske tendencije. Implikacija je da pristupanje treba odgoditi na neodređeno vrijeme navodno u ime demokratije: “da ne nagrađujemo autokrate poput Vučića”.

Bilo je i glasnih kritika EU: da je “nedemokratska” i “neprincipijelna” u svom tretmanu kandidata. Moja posljednja studija praćenja medija u regiji Zapadnog Balkana pokazuje da se ovaj diskurs gotovo savršeno podudara s prokremaljskim narativima o pitanju proširenja EU u regiji.

Evropska unija nije savršena

Ovaj euroskepticizam koji se provlači kroz civilno društvo na Zapadnom Balkanu može biti umotan u “prodemokratsku” retoriku, ali je u biti isti kao onaj koji zastupaju lideri s autokratskim tendencijama u Srbiji, Sjevernoj Makedoniji i Albaniji.

Evropska unija nije savršena organizacija i postoje opravdane zabrinutosti i razlozi za kritiku njenih dosadašnjih postignuća. Međutim, prihvatanjem euroskeptične retorike, pozivanjem na “pauzu” u pristupnim naporima i širenjem nepovjerenja unutar opće javnosti prema EU, samoproglašeni EU-fili pomažu snagama koje bi željele vidjeti sabotiranje proširenja na Zapadni Balkan.

Moramo biti realni u pogledu trenutnog geopolitičkog okruženja. Ideja apsolutnog suvereniteta – koja isključuje geopolitičko svrstavanje uz glavne regionalne sile – politički je jednorog. Ideja nesvrstanosti srušila se raspadom Jugoslavije, a njeno uskrsnuće u sadašnjim okolnostima malo je vjerovatno.

Države poput Sjeverne Makedonije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Srbije i Albanije suočavaju se s geopolitičkim izborom. Evropska unija možda ima svojih problema, ali svojim strukturama i organizacijom nudi geopolitičku stabilnost – nešto što usklađivanje s Rusijom i Kinom ne nudi. Ovo je postalo još jasnije nakon otvorene ruske invazije na Ukrajinu.

Ići euroskeptičnim putem u ovom trenutku je opasno. Povlačenje iz pristupnog procesa stvorilo bi presedan koji bi destabilizirao regionalnu i kontinentalnu geopolitičku ravnotežu. Nije ni čudo što je Turska još uvijek barem formalno kandidat za članstvo u EU. Dobro bi bilo da akteri civilnog društva razmotre opasnosti širenja “alternativa” pristupanju EU i potkopavanja uvjerenja javnosti da je to pravi put.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.