Netanyahu i izraelski demonstranti isto misle o genocidu

U julu 2014, nedugo nakon početka izraelske „operacije Zaštitni rub“ u Pojasu Gaze – koja je trajala 51 dan i u kojoj je ubijen 2.251 Palestinac, među kojima 551 dijete – danski novinar Nikolaj Kraj napisao je tekst iz Izraela za list Kristeligt Dagblad sa sjedištem u Kopenhagenu.

Opisujući prizor na brdu na obodu izraelskog grada Sderot blizu granice s Gazom, Krak je primijetio da je taj kraj „pretvoren u nešto što je najviše ličilo prvom redu ratnog teatra uživo“. Izraelci su „vukli stolice i kauče“ na vrh brda, gdje su neki posmatrači sjedili „s vrećicama kokica“, dok su drugi pušili nargilu i razdragano ćaskali. Žestoki, zračni udari na Gazu od kojih se tresla zemlja, dočekani su klicanjem i „snažnim aplauzom“.

Izraelci, bez sumnje, oduvijek uživaju u dobrom ubilačkom spektaklu – što i ne iznenađuje za naciju nastalu na masovnom pokolju. Ali, kako se ispostavilo, aplauz nije baš toliko snažan kada su izraelski životi upleteni u eksplozivnu apokaliptičnu predstavu.

U proteklih 11 mjeseci, izraelski „ratni teatar uživo“ ponudio je pogled na sveopći genocid u Pojasu Gaze, gdje je zvaničan broj ubijenih dostigao gotovo 41.000. Studija koju je u julu uradio Lancet, otkrila je da bi stvarni broj ubijenih mogao premašiti 186.000 – a i to samo ako ubijanje uskoro prestane.

Palestinska krv nije visoko na listi razloga za brigu

Sada su širom Izraela izbili veliki protesti kojima se zahtijeva da vlada premijera Benjamina Netanyahua postigne sporazum o primirju i oslobađanju preostalih stotinjak izraelskih talaca držanih u Gazi. U nedjelju, kada je izraelska vlada pronašla tijela šest zarobljenika, CNN je izvijestio da je 700.000 demonstranata izašlo na ulice širom države. A u ponedjeljak je generalni štrajk, predvođen glavnim izraelskim sindikatom, uspio zaustaviti veliki dio ekonomije na nekoliko sati.

Iako su neki mirovnjaci u pokušaju među međunarodnim komentatorima slijepo pripisali proteste želji za okončanjem krvoprolića, činjenica je da palestinska krv nije visoko na listi razloga za brigu. Jedini životi koji su važni u opkoljenom, raseljenom i genocidom pogođenom Pojasu Gaze su životi zarobljenika – čije je zarobljeništvo, treba naglasiti, u potpunosti rezultat izraelske politike i neprestanog sadističkog postupanja Izraela prema Palestincima.

Kako je izraelski analitičar Nimrod Flaschenberg nedavno komentarisao za Al Jazeeru u vezi s ciljevima trenutnih protesta „vraćanje talaca je u centru pažnje“. Priznajući da „razumijevanje da bi sporazum također značio i okončanje sukoba postoji, ali se rijetko ističe“, Flaschenberg je naglasio da „što se tiče vodstva protesta, ne, oni se brinu samo za taoce“.

Zarobljenici su, dakle, zauzeli centralnu poziciju u najnovijoj izraelskoj krvlju natopljenoj ratnoj predstavi, dok za neke Izraelce trenutno genocid evidentno nije dovoljno genocidan. Tokom jedne od epizoda popularnog izraelskog podcasta na engleskom jeziku „Two Nice Jewish Boys“ emitovane nedavno, ovaj dvojac je predložio kako bi bilo super samo pritisnuti dugme i zbrisati „svako živo biće u Gazi“, a i na Zapadnoj obali.

Vrijeme je za kokice i nargile.

Na kraju krajeva, neproporcionalna vrijednost koja se pripisuje životima izraelskih zarobljenika u Gazi naspram života Palestinaca koje uništavaju isti je oblik karakterističnog izraelskog šovinizma. Ovakvo gledište Izraelce smatra vječitim žrtvama palestinskog „terorizma“, iako izraelska vojska dosljedno masovno ubija Palestince u astronomski većem omjeru.

Izraelski monopol na ulogu žrtve

Tokom operacije Zaštitni rub 2014, naprimjer, nije ubijeno više od šest izraelskih civila. A Izrael je ipak zadržao monopol na ulogu žrtve.

U junu ove godine, izraelska vojska je izvela operaciju spašavanja u Gazi u kojoj su oslobodili četiri zarobljenika, ali su navodno ubili 210 Palestinaca u tom procesu – bez sumnje u skladu s neproporcionalnim tokom.

U međuvremenu, nakon pronalaska tijela šest zarobljenika u nedjelju, Netanyahu je okrivio Hamas za njihovu smrt, izajvivši: „Ko god ubija taoce, ne želi sporazum.“ Ali šta je sa „ko god“ nastavi voditi genocid i ubije glavnog pregovarača za mir iz Hamasa i sabotira izglede za sporazum na svakom koraku?

Kako protesti sada pokazuju, mnogi Izraelci okomili su se na Netanyahua. Ali stvar s ovim protestima je u tome da genocid nije glavni problem.

Čak i među Netanyahuovim kritičarima, postoji općeniti konsenzus o jednostranoj svetosti izraelskog života, koji postaje pretpostavka o neotuđivom pravu da se ubijaju Palestinci.

I dok se nastavlja najnovija epizoda izraelskog „ratnog teatra uživo“ – s povezanim izraelskim ubistvima dostupnim za gledanje na Zapadnoj obali i u Libanu isto tako – ova predstava zaista postaje stara. Ponadali biste se da će se izraelska publika na kraju umoriti i napustiti ‘salu’, ali za sada su krvoprolića još garantovnani blockbusteri.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.