Šta se krije iza strasnih zagrljaja predsjednika Macrona i Vučića?

Čak i površno čitanje reakcija na posjetu francuskog predsjednika Emmanuela Macrona Srbiji sasvim lako će dovesti do zaključka kako su profitirale obje strane. Francuska prije svega zbog ugovorene prodaje 12 novih mlaznjaka “Rafale” za 2,7 milijardi evra (istina prvi će stići tek 2028. godine), a Srbija zbog novih propagandnih mogućnosti za rušenje stare Churchillove krilatice kako u politici ne postoje prijateljstva nego isključivo interesi.

Valjda su se zbog toga francuski predsjednik i Aleksandar Vučić onoliko puta strastveno grlili i prilikom dočeka i prilikom ispraćaja, što ipak nije moglo sakriti činjenicu kako se glavna vijest desila skoro iste minute kada je Macronov predsjednički “falcone” poletio natrag prema Parizu.

Kosovski su policajci, naime, baš u tom trenutku sa fantomkama na glavama i naoružani dugim cijevima istovremeno ušli u sve četiri opštine sa srpskom većinom sa sjeverne strane Ibra i upali u preostale institucije pod jurisdikcijom Srbije. Nije ostala nijedna tabla na kojoj je jedna od riječi bila Srbija.

U toj akciji nije ništa pomoglo što su srpski političari i mediji do besvjesti ponavljali kako su to uradile tzv. kosovske policijske snage na tzv. Kosovu po nalogu tzv. kosovskog premijera Albina Kurtija. Zanimljivo je i da su Evropa i Amerika osudile Kurtija, ali ne zbog toga što je nastavio svoju politiku konačnog protjerivanja svakog znakovlja države Srbije sa Kosova, nego zbog toga što je to uradio bez koordinacije s njima.

Skraćenicu tzv. nisu spominjali niti da je upravo to moguća cijena svih potpisanih bilateralnih sporazuma Beograda i Pariza protiv kojih navodno nemaju ništa ni Moskva ni Peking. Ali, ni ovaj put ne mora biti baš sve i baš onako kako izgleda i kako to neko želi vidjeti ili pomalo čitati. Kao i onomad kada je upravo Macron zaustavio proces pridruživanja zemalja Zapadnog Balkana Evropskoj uniji “dok se sama EU ne transformira”.

Je li Macron nova verzija Angele Merkel

Srpska javnost se nakon litijumske groznice, potom opetovanja priče o mogućem atentatu na predsjednika, te “zadržavanju” Severine na granici, najednom pozabavila nagađanjima o tome šta je to Macron stvarno donio u Srbiju, misleći prije svega o onome čega nije bilo ili je tek ovlaš dodirnuto u kominikeima.

Ovaj put Macron nije prošetao do Kalemegdana gdje je prije pet godina u svojoj prvoj posjeti Beogradu pored Meštrovićevog Spomenika zahvalnosti Francuskoj “A la France”, na kojem piše “Volimo Francusku kao što je ona nas voljela”, na srpskom jeziku pokušao obnoviti mit o savezništvu dviju država u Prvom svjetskom ratu. Nije bilo vremena.

Sada je na društvenim mrežama ćiriličnim pismom kratko poručio kako Francuska i on lično vole Srbiju. Nakon noći provedene u Vili “Mir” gdje mu je, prema tvrdnjama srbijanskog ministra Arnoa Gujona, po rođenju Francuza, Vučić pjevao kosovske pjesme.

Koliko se i u kom kontekstu pričalo o Kosovu teško je reći, ali je svakako moralo biti spomenuto s obzirom na činjenicu da je Pariz odavno priznao ovu nekadašnju jugoslovensku i srpsku pokrajinu kao nezavisnu državu. Pitanje Kosova odavno nije bilateralno nego i pitanje svih pitanja kada se govori o putu Srbije u Evropu.

Upravo je Francuska bila ta koja je zaustavila prijem Kosova u Vijeće Evrope, potencirajući formiranje zajednice opština sa srpskom većinom na Kosovu kao preduslov za dalje međunarodne integracije Prištine.

Javnost je ostala uskraćena i za pitanje primjene evropskog plana koji Beograd uporno naziva francusko-njemačkim sporazumom o Kosovu i njegovu notifikaciju u Ohridu.

Kosovo je bilo i ostalo ključ za mnoge procese ne samo na Zapadnom Balkanu, pa ga je bilo nemoguće “preskočiti”.

Iako je veliki dio građana Srbije na parlamentarnim izborima u Francuskoj bio više na strani Marine Le Pen i njenog nacionalnog okupljanja, uočljivo je kako je Macronova Francuska posljednjih godina postala nezvanični advokat Srbije kako u zemljama Quinte tako i ukupnom procesu pridruživanja Evropskoj uniji.

Zbog toga je više nego suvislo pitanje koje sada mnogi postavljaju, je li francuski predsjednik preuzeo ulogu nekadašnje kormilarke Evropom Angele Merkel?

Demantirane glasine o nuklearnom otpadu

Kako god odgovorili na ovo pitanje, bez obzira na nedaće koje Macron ima u svojoj zemlji, ne samo zbog poteškoća u formiranju francuske vlade, treba se prisjetiti činjenice kako je Francuska jedina zemlja Evropske unije koja posjeduje nuklearno naoružanje i kako 70 odsto energuje osigurava  iz nuklearnih centrala.

Upravo u Beogradu jedan od najvažnijih potpisanih ugovora je onaj o saradnji u oblasti nuklearne energetike.

Vučić je iskoristio priliku da još jednom oštro demantira glasine o dogovorenom skladištenju francuskog nukleranog otpada u Srbiji koje kolaju još od aprila odnosno njegovoj posjeti Francuskoj, a onda izgovorio i ključnu rečenicu o kojoj će se sigurno još dugo raspravljati.

“Važno je razgovarati o izgradnji nuklearnih energetskih kapaciteta. Bez toga ne vidim rešenje za snabdevanje električnom energijom.”

To može značiti samo jedno, Srbija će prije ili kasnije morati krenuti u izgradnju jedne ili više nuklearnih centrala kako bi sačuvala vlastiti energetski sistem. Tzv. obnovljivi izvori energije na kojima insistiraju ekolozi – neće biti dovoljni.

U tom kontekstu, Vučić je decidirano izjavio kako “niko nije razgovarao o skladištenju francuskog nuklearnog otpada u Srbiji” i podsjetio kako to ni zakon ne dozvoljava.

„O tome neću ni da pričam. O saradnji sa EDF-om (francuska elektro-kompnija) razgovaralo se mojom željom. Da nismo sačuvali ugalj, danas ne bismo imali struje. Ne bismo znali kako da preživimo, samo da smo poslušali one pametnjakoviće pre pet godina“, rekao je Vučić.

Srbija na nuklearnom putu

Iza kulisa dnevne politike, neophodno je podsjetiti kako se već godinu dana vodi rasprava o izmjenama Zakona o energetici kao prvoj fazi procesa približavanja Srbije nuklearnm putu. Nema sumnje kako će zakon uskoro biti usvojen, ali se kao najveći problem nameće činjenica kako Srbija nema nuklearne inžinjere, niti ih školuje, zbog čega prijeti opasnost da bi “neka strana kompanija” mogla imati kontrolu nad budućim nuklearnim postrojenjima.

Kao što to primjećuje naučni novinar Slobodan Bubnjević, čudno je kako se usred inicijative pred Narodnom skupštinom diskutuje o zakonu koji vodi ka njegovom ukidanju, jer na mala vrata, kroz prelaznu odredbu taj zakon nestaje iz pravnog sistema Srbije.

U izjavi za Televiziju N1 on kao važnu činjenicu navodi prelaznu odredbu Člana 119 koji ima ima dva stava u novom predlogu zakona.

Prvi stav posvećen je ovom zakonu, a u drugom stavu se čak ukida član Krivičnog zakonika koji kaže da će kada neko mimo propisa želi graditi nuklearna postrojenja u Srbiji biti kažnjen zatvorom. Sada se ovom prelaznom odredbom otvara jedan neobičan, potpuno neočekivan presedan: neće biti kažnjivo ako neko mimo propisa gradi nuklearne elektrane.

Rasprava o tome da li Srbiji trebaju ili ne nuklearni reaktori moraće se na kraju preseliti u Skupštinu.

Ipak, upozorenje kako ne bi trebalo praviti greške u koracima, pogotovo kod stvari u kojima su rizici i ulozi ogromni i koje mogu dugoročno uticati na živote velikog broja ljudi u slučaju nekog akcidenta u budućnosti, mora ostati na snazi.

Kreće se lađa francuska

Iako su se Vučić i Macron, kako je neko precizno izračunao, za pet godina susretali na raznim samitima u Evropi i svijetu 20 puta, poslije ove posjete Macrona koji je sada stigao posjetiti i Galeriju Matice srpske u Novom Sadu i slikati se na Petrovaradinskoj tvrđavi, tek sada se može reći kako su srpsko-francuski odnosi na uzlaznoj liniji.

Što automatski ne znači i kako je Srbija uznapredovala na svom proklamovanom evropskom putu. Pošto se Churchillova krilatica o odnosu ljubavi i politike bezbroj puta pokazala kao savršeno tačna.

Uprkos tome, Vučić nije propustiti priliku da podsjeti kako je primio čak tri velika državnika za samo četiri mjeseca, najprije Xi Jinpinga, potom Olafa Scholta, a sada i Emmanuela Macrona, kao dokaz rasta značaja Srbije, ali i njegovog vlastitog ugleda u sve uzavrelijem svijetu.

Koliko su iskreni bili zagrljaji i ljubav Macrona i Vučića teško je dokučiti. Odnosi Francuske i Srbije možda baš i nisu kao u vrijeme kada je ispjevana pjesma “Kreće se lađa francuska, sa pristaništa solunska”. U to vrijeme Moskva je bila daleko, a Kinu niko nije ni spominjao.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.