Izraelci su uistinu usavršili dehumanizaciju

Svaku noć imam jedan ritual, pripremam svoje dvije djevojčice za spavanje. Legnem između njih u njihov krevet. Čitamo priču, one se igraju, zadirkuju jedna drugu, zadirkuju mene. Na kraju odlučno zatražim od njih da spavaju i one u tren oka zaspu.

Nedavno je ovdje u Oslu vrijeme bilo nestabilno, sa glasnim grmljavinskim olujama koje su poremetile našu rutinu. Djevojčice su se plašile zaglušujuće buke koja je na trenutke plašila i mene, ali sam ostajao pribran zbog njih.

Dok su se privijale uz mene, umirivao sam ih istim riječima koje su moji roditelji koristili kada sam bio dijete da umire mene i braću i sestre: da smo na sigurnom i da je Bog Svemilostan, pa nema razloga za brigu.

Djevojčice su svejedno postavljale brojna pitanja kako to djeca obično čine: Ko šalje gromove? Zašto nam Bog to radi? Zar On ne čuje i ne vidi sve?

Dok sam se mučio da im odgovorim uz grmljavinu u pozadini, pomislio sam na Gazu. U tom trenutku, negdje u ruševinama kuće ili šatora, palestinski otac grli svoje dvije kćerke i muči se da odgovori na slična pitanja.

Genocid omogućen tehnologijom

Misli su mi silovito navirale. Šta li je on govorio svojoj djeci? Da nije Bog, Svemilosni taj koji proizvodi te strašne, gromoglasne zvuke, nego dijete u vojnoj uniformi, iza ekrana, koje se igra Boga i odlučuje ko će živjeti, a ko umrijeti pritiskom na dugme? Kako objasniti visokotehnološki genocid djetetu? Kako im saopštiti da žive u kampanji istrebljenja budućnosti?

Dok sam ležao sa svojim uplašenim djevojčicama, razmišljao sam o tome šta je Gaza i šta nam govori o našoj budućnosti i budućnosti naše djece.

Ja sam veliki ljubitelj naučne fantastike. U protekle tri decenije pregledao sam stotine filmova i serija iz tog žanra, a pročitao sam i brojne stripove. Dok čitam vijesti i gledam snimke realnosti s kojom se suočava narod Palestine danas, ne mogu pobjeći od deja vu prizora, koncepata i scenarija koje sam mnogo puta gledao u distopijskom žanru.

Genocid koji je trenutno u toku u Gazi je, možda, u najvećoj mjeri omogućen tehnologijom u historiji čovječanstva. Svaki aspekt istrebljenja omogućen je tehnologijom: bombe, ubistva, odluke ko ostaje na životu, a ko umire.

Moderna „vještačka inteligencija“ (AI) je, naravno, u osnovi svega. Program vještačke inteligencije pod nazivom Lavander sadrži imena gotovo svih stanovnika Gaze i izbacuje prijedloge ljudi koje treba napasti na osnovu „unosa podataka“ kao što je upotreba društvenih mreža. Drugi sistem pod nazivom „Gospel“ proizvodi beskrajne nizove „vojnih meta“, uključujući stambene zgrade. Treći AI izum groteskno nazvan „Gdje je tata?“ provjerava je li „osumnjičeni“ kući da je može bombardovati – pritom obično ubijajući njegove porodice i komšije.

Događanja u Gazi zaiste zvuče kao radnja holivudskog filma o podivljaloj vještačkoj inteligenciji. No, ovo je više od toga. Ovo je nagovještaj o tome kako će izgledati rat u bliskoj budućnosti: ljudi će se kriti iza ekrana i prepustit će tehnologiji da izvršava ubistva.

‘Ne smatramo Palestince ljudima’

Izraelci to već uveliko rade. Dobro je dokumentovana upotreba dronova i kvadkoptera za pucanje na civile čak u njihovim domovima. U strahu od Hamasovih tunela, koriste robote u obliku pasa koji istražuju podzemlje. Kada sam vidio slike toga, sjetio sam se Metalheada, epizode britanske naučnofantastične serije Black Mirror, u kojoj psi-roboti, koje pokreće vještačka inteligencija, love ljude.

Drugi aspekt upotrebe vještačke inteligencije i druge visoke tehnologije je taj da dovodi izraelsku kampanju dehumanizacije Palestinaca u veliku završnicu. Ništa jasnije ne poručuje da „ne smatramo Palestince ljudima“ od tehnologije koja ih neselektivno ubija.

Izraelci su uistinu usavršili dehumanizaciju. Oni ne moraju svojim vojnicima ugrađivati neuročipove – kao u epizodi Men Against Fire serije Black Mirror – da ne osjećaju grižnju savjesti. Rašireno ispiranje mozga u izraelskim školama i društvu učinilo je većinu izraelskih vojnika spremnim na genocid – a neki kao da u njemu i uživaju.

Izraelsku genocidnu AI tehnologiju omogućava i ‘hrani’ jedan drugi visokotehnološki sektor: nadziranje. Ogromni izraelski napredak u razvoju tehnologije za nadzor pokretan je potrebom da se kontroliše stanovništvo koje okupira.

U onome što Amnesty International naziva „automatiziranim aparthejdom“, izraelske vlasti koriste tako sofisticirane mehanizme nadzora – i tako mnogo njih – da Palestina danas izgleda kao mnogo gora verzija Orwellove 1984.

U Orwellovom romanu, sveprisutni režim prati svaki pokret svojih podanika, njegov nadzor i represija prodiru i razaraju najintimnije, najdragocjenije aspekte ljudskog života. Izraelski aparthejdni režim funkcioniše na sličan način.

Nema palestinskog jauka ni uzdaha za koji izraelski kolonijalni režim ne zna. On zna sve o svima. Upotrebom moćnih tehnoloških alata – od dronova do različitih hakerskih softvera, visokotehnoloških kamera i specijalnih instrumenata za prepoznavanje lica – dobio je pristup svim palestinskim javnim i privatnim prostorima.

„Dron je stalno sa mnom u mojoj spavaćoj sobi – zabrinutost i strah ne napuštaju naše domove“, AFP-u je kazala palestinska tinejdžerka 2022, godinu prije nego što je počeo rat.

Ispričala je da ima problema sa snom i koncentracijom zbog stalnog zujanja izraelskih vojnih dronova koji lete iznad gusto naseljene palestinske enklave. „Nekad moram pokriti glavu jastukom da ne čujem zujanje“, dodala je.

Izrael je tada upotrebljavao dronove iznad Gaze 4000 sati mjesečno – što je isto kao da pet takvih letjelica neprekidno leti.

Na okupiranoj Zapadnoj obali i u Istočnom Jerusalemu situacija nije ništa bolja. Tamo je Izrael postavio ogromnu mrežu sigurnosnih kamera, od kojih su mnoge usmjerene direktno u prozore palestinskih domova, pomno prateći njihov porodični život.

Izrael isto tako obilato koristi tehnologiju prepoznavanja lica. Mediji su pisali o tzv. programu Blue Wolf, u okviru kojeg vojnike ohrabruju da fotografišu Palestince, uključujući djecu i starije, i da pune bazu podataka, sa nagradama za jedinice koje prikupe najviše fotografija.

Psihološki danak osjećaja da vas stalno posmatraju može biti ogroman. Zaista podsjeća na tlačiteljsku atmosferu u Orwellovom distopijskom svijetu.

Ali utjecaj nadziranja seže dalje od izazivanja tjeskobe i straha. Baš kao u 1984, izraelska mašina za nadzor koristi informacije o palestinskim privatnim pitanjima protiv njih. To je jedna od njihovih najrazornijih metoda regrutovanja doušnika i saradnika koji potkopavaju unutrašnju koheziju i solidarnost među Palestinacima i uništava porodice i prijateljstva.

Palestinci nisu odustali od svoje domovine

U izraelskom genocidu nad Palestincima uviđam još jednu paralelu s Orwellovim romanom: sklonost ka orvelijanskom duplogovoru. Genocid je „samoodbrana; palestinski civili su „teroristi“ ili „nisu nedužni“; borci otpora su „teroristi“, kolonijalizam i krađa zemljišta čine „da pustinja procvjeta“.

Kada govorimo o „cvjetanju pustinje“ – to je jedan od izraelskih spinova koji lijepi na svoju genocidnu kampanju u Gazi isto tako. U maju je ured premijera Benjamina Netanyahua objavio informacije o svom planu Gaza 2035, koji pokazuje pojas kao visokotehnološki, prosperitetan grad budućnosti, sa lukom, željeznicom i blistavim stambenim zgradama. Tako će Gaza izgledati 10 godina nakon genocida – njeni preživjeli uživat će u slatkom životu ekonomskog napretka, darovanom od njihovih izraelskih počinitelja genocida.

Zvuči gotovo kao zaplet iz trilogije Matriks, gdje tlačitelji natjeraju potlačene u virtualnu realnost lakog života kako ne bi vidjeli stvarnost –  život ropstva i izrabljivanja.

Ali, obećanja materijalnog prosperiteta ni ranije nisu uvjerila Palestince da odustanu od svoje domovine. Ova varka neće uspjeti ni u budućnosti.

U Matriksu postoji jedna upečatljiva scena koja prikazuje veoma ljudski izbor između pokornosti i otpora. Neo mora birati između plave pilule, koja održava iluziju, ili crvene – koja je raspršuje. Palestinski narod je davno odabrao; za njih plava pilula nikada nije ni bila opcija.

Sada je pitanje kakav ćemo izbor mi napraviti pred veoma stvarnom mogućnošću da će ono što gledamo u Gazi danas postati novo normalno u veoma bliskoj budućnosti. Hoćemo li to ignorisati i progutati plavu pilulu? Ili ćemo se probuditi progutavši crvenu?

Mnogima u svijetu genocid u Gazi može se činiti kao daleka tragedija – koja se njima ne može dogoditi. Ali ove tehnologije za ubijanje i nadzor koje Izrael testira na Palestincima su na prodaju. I mnoge vlade i nedržavni akteri pomno ih motre i žele.

„Baš kao što je izraelska tehnološka revolucija donijela svijetu nevjerovatne inovacije, uvjeren sam da će vještačka inteligencija koju je razvio Izrael koristiti cijelom čovječanstvu“, kazao je Netanyahu zlosutno u Generalnoj skupštini UN-a u septembru 2023, manje od tri sedmice prije nego što je njegova vojska pokrenula genocidni rat.

Dok ležim pored svojih usnulih djevojčica, plašim se za njihovu budućnost. Strahujem da nema dovoljno nas koji smo spremni vidjeti realnost onakvom kakva zaista jeste i zauzeti stav prije nego što bude prekasno, pije nego što cijeli svijet krene putem prema Gazi.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.