Kako je bosanski ‘patološki lažov’ pogodovao Vučiću i svesrpskom saboru

„S patološkim lažovom i lažima ne vrijedi raspravljati! Iako se na prvi pogled čini da se radi o Konakovićevom neznanju i neupućenosti, njegovo neznanje je tako veliko i štetno da svaki oblik komunikacije s njim postaje potpuno besmislen“, počastio je svog ministra vanjskih poslova član Predsjedništva Bosne i Hercegovine. E sad, da li je Željko Komšić prije odašiljanja poruke Elmedinu Konakoviću provjerio u kakvoj medicinskoj enciklopediji ili po bespućima interneta šta je to patologija (ukratko: nauka koja se bavi proučavanjem bolesti) manje je bitno od toga da je (teoretski) jednog od najbližih saradnika nazvao – bolesnim lažovom.

Pa šta je tu čudno i neobično, takve se „iskrice na vrhu“ redovno javljaju i u velikim, značajnim, utjecajnim državama, nerijetko „padaju“ i teže riječi, uvrede, kletve, nije li „u politici sve dozvoljeno“. Uzmimo, naprimjer, susjednu Hrvatsku, gdje se (moguće još malo) aktuelni predsjednik Republike i još aktuelni stari-novi premijer redovno „časte“ uvredema koje su moguće zaboravljene i u najzabitijim bircuzima na periferiji i na nogometnim utakmicama. Ne libe se Zoran Milanović i Andrej Plenković jedan drugoga vrijeđati i prozivati po tjelesnim svojstvima, spominjati „bijelo“ i još neke opijate, koristiti terminologiju iz psihijatrijske prakse…

‘Sramna poruka za kolegu probosanskog patriotu’

Ili, evo nam predizborne američke euforije, frcaju na sve strane rasističke, seksističke i ostale slične uvrede. Donald Trump ponovo želi u Bijelu kuću i ne bira „atribute“ da, nakon što je odustao Joe Biden, novu nadu demokrata Kamalu Harris predstavi gorom nego što je on, a to baš i nije lako. Primjera je još mnogo u cijelom svijetu, podeblja bi se knjiga o tim „političkim neslaganjima“ i „retoričkim bravurama“ mogla napisati, ali zbog čega njihovo spominjanje ako se ova priča bazira na Bosnu i Hercegovinu i njene čelne ljude, koji se, dakako, nesmiljeno bore za državu i njene građane?

Odgovor je jednostavan i, što je najvažnije, mogao bi biti dramatičan: kada se međusobno „šamaraju“ državnici, čelnici ili političari Hrvatske, Sjedinjenih Američkih Država, ili, recimo, Svazilenda i Sao Tome i Principa, te blasfemične i sramne parole su uglavnom za kratku, gotovo dnevnu upotrebu, ne mogu „srušiti“ državu, niti joj ozbiljnije naštetiti. Puk se malo zabavi, narodni tribuni se ispušu i jedni drugima svega nagovore, portali i drugi mediji sve to fino poprate i pojačaju čitanost i gledanost, biračima uglavnom te sitne kavge mnogo ne znače, oni su svoje glasačke pozicije davno zauzeli. No, kad danas i ovdje jedan „hiljadu posto probosanski patriota“ nazove drugog „hiljadu posto probosanskog patriotu“ patološkim lažovom, onda to nije „obična“ uvreda, to je uvod u nešto mnogo šire i neizvjesnije.

Je li Konaković pogriješio što je javno prozvao Komšića da je još prije 13 godina prihvatio i potpisao sporazum koji podrazumijeva da niži nivoi vlasti (entiteti, kantoni) sklapaju dogovore s drugim vladama mimo organa države Bosne i Hercegovine, uključujući saradnju ministarstava unutrašnjih poslova bh. entiteta Republika Srpska i Srbije? Je li mogao i trebao bolje provjeriti da li je to baš tako bilo, konsultirati se s članom Predsjedništva? Je li Komšić mogao nakon „provokacije“ šefa diplomatije „izbrojati do deset“, pa narediti da njegov kabinet kontaktira Konakovićev kabinet, da isprave ako je nešto  pogrešno shvaćeno ili zaključeno, da ne idu u eter s netačnim informacijama kada već njih dvojica (očigledno) međusobno ne komuniciraju?

Može li neko postati ‘izdajnik ideje građanske države’

Jesu li nositelji najviših funkcija dužni i zakleli su se da će čuvati dignitet države i ljudi koje predstavljaju, a ne da će se, kao mala djeca, ljutiti i duriti ako im neko nešto uskrati ili ih naruži? Ne, upravo suprotno, to je samo inicijacija i odlična prilika da se nastavi s uvredama, pa i prijetnjama, nerijetko i crtanjem mete na čelo. Nakon što je Komšić uvrijedio Konakovića, „zablistao“ je federalni zastupnik iz njegove Demokratske fronte Mahir Mešalić, koji je šefa bh. diplomatije optužio da “nije samo patološki lažov, nego i izdajnik ideje građanske države”. Šta sve neće dobro uhljebljeni narodni predstavnici izmisliti – da se „može izdati ideja građanske države“, ali šta drugo očekivati od šampiona galame, nekulture i uvreda, uključujući kolegice zastupnice, i duhovitih tipova u pokušaju: Konaković “misli da su kadeti samo u košarci”.

Moguće da je to subjektivni osjećaj, ali u posljednje vrijeme je Demokratska fronta značajno nadmašila u uvredama i „duhovitim opaskama“ Stranku demokratske akcije spram vladajuće „Trojke“, ponajviše se „fokusirajući“ na čelnika Naroda i Pravde. Ni Konaković ne ostaje dužan bivšoj stranci i sestrinskom DF-u, vraća udarce i pokušava preuzeti inicijativu, ali je napadača sve više, jer se u okršaj uključila Stranka za Bosnu i Hercegovinu. Tako njen delegat u Domu naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine Džemal Smajić za šefa bh. diplomatije kaže kako „samo pravda poteze [predsjednika Srbije Aleksandra] Vučića i njegovog svesrpskog sabora“.

Kad takve „epitete“ jednom od vjerovatno malobrojnih istomišljenika daju pojedinci i stranke koje za sebe tvrde da su probosanske, da im je cilj isključivo građanska država, onda nije iznenađenje šta su sve izrekli neprijatelji ove zemlje čovjeku koji je, kako sam za sebe kaže, htio jačati državu nauštrb entiteta i kantona. Pa je tako Komšićeva „drugarica“ iz bh. Predsjedništva Bosne i Hercegovine Željka Cvijanović rekla kako su Konakoviće „prijetnje Srbiji muzika za sarajevske uši, ali ne predstavljaju stav Bosne i Hercegovine, koju Konaković ovakvim istupima samo dodatno urušava”. Oglasio se i državni ministar vanjske trgovine i ekonomskih odnosa Staša Košarac, koji je kazao kako „bošnjački političari vode suludu politiku u težnji za fildžan državicom“; Kolega mu, ministar sigurnosti Nenad Nešić, bio je „najoriginalniji“, povjerivši se kako „vrlo često u istupima Konakovića ne vidim razliku između njega i Bakira Izetbegovića“.

‘Hoće li ikad u ovom gradu sunce zasjati kako treba?’

Jedini „pobjednik“ iz ovog galamatijusa je Srbija, čiji je ministar unutrašnjih poslova Srbije Ivica Dačić odlučio da šesterica policajaca iz ove zemlje neće tokom turističke sezone, od 22. jula do 1. septembra, biti raspoređena u Banjoj Luci, Foči i Trebinju. Je li ovo bila još jedna smišljena i programirana provokacija u Beogradu teško je tvrditi, ali je nesumnjivo da je proizvela žestoke antibosanske i unutarbosanske efekte. Konakovićeva tvrdnja da policija i pravosuđe Srbije u toj zemlji kriju desetke osoba optuženih za ratne zločine počinjene u Bosni i Hercegovine i koja ih zbog toga traži nije sporna i nešto novo i nepoznato, ali oni koji su se o „međupolicijskoj saradnji“ jednog entiteta i jedne zemlje (ili dvije zemlje, svejedno) dogovorili prije više od deset godina o tome očito nisu razmišljali.

„E nećemo tako, Dino“, ljutito je prije „marisane“ zaprijetio Campo glavnom junaku filma „Sjećaš li se Dolly Bell“, kojem je životni moto bio „Svakog dana u svakom pogledu sve više napredujem…“ Može li Bosna i Hercegovina „svakog dana u svakom pogledu napredovati“ s političarima (a često i politikantima) koji (teoretski) prve i najvažnije saradnike nazivaju patološkim lažovima? Možda i može, mada smo sve bliže jednoj od ključnih replika Slobodana Alije Aligrudića (Maho) iz filma koji je 1981. osvojio Zlatnog lava u Veneciji: „Hoće li ikad u ovom gradu sunce zasjati kako treba? Neće, Dino, neće…“

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.