Sljedeći američki predsjednik ne bi se trebao usprotiviti i Rusiji i Kini

Dok se zahuktava predsjednička utrka u Sjedinjenim Američkim Državama, kandidati – potpredsjednica Kamala Harris i bivši predsjednik Donald Trump – već su se sukobili u vezi s nizom pitanja. Bilo da je riječ o imigraciji, reproduktivnim pravima ili socijalnoj potrošnji, oni su pokušali okupiti svoje baze napadajući se međusobno u pitanjima koja smatraju ključnim za birače.

Međutim, u jednom se slažu, a to je odnos prema Kini. Iako imaju različite vizije o tome kako provoditi američku politiku prema ovoj supersili koja osporava poziciju Washingtona na globalnoj pozornici, izgleda da se slažu kako je riječ o prijetnji koju treba suzbiti.

Kako predlažu da se to uradi? Harris izgleda nudi nastavak politika predsjednika Joea Bidena. Ona bi nastojala unaprijediti dugogodišnja američka sigurnosna partnerstva u Aziji tako što će ih preobraziti u ekonomske saveze dok istovremeno provodi politiku dominacije nad onima koji pokušavaju prekršiti američke sankcije, čak i u partnerskim državama.

Harris će isto tako vjerovatno nastaviti lobirati za „smanjene rizika“ od Kine, politiku premještanja proizvodne industrije sa kineske teritorije, što je Bidenova administracija promovisala kao nešto što može donijeti korist trećim zemljama. Kada je riječ o nekim od ključnih partnera poput Vijetnama, tako je i bilo: u ovoj državi zabilježen je značaj porast direktnih stranih ulaganja (FDI) jer je znatan broj zapadnih kompanija premjestio svoje operacije tamo.

Demokrate su isto tako zainteresovane za pozicioniranje Zakona o proizvodnji čipova i Zakona o smanjenju inflacije – kojima se želi osigurati domaća proizvodnja mikročipova i čiste energije – ne samo u središte svog domaćeg plana, nego i postavljanje njih u kontekst vraćanja radnih mjesta i industrija koje je „ukrao“ Peking.

Ruska prijetnja međunarodnom ekonomskom poretku

Trump je pak pojačao svoju retoriku „Amerika na prvom mjestu“ iz ranijih kampanja, a otišao je i korak dalje. Njegova šira ekonomska politika počiva na povratku na carinske tarife po uzoru na one iz 19. stoljeća na gotovo sav američki uvoz, posebno one koje su oslabljujuće za Peking.

Kroz ove politike on je u najvećoj mjeri utjecao na američku geoekonomsku politiku. Danas ne postoji frakcija ni u Demorkatskoj ni u Republikanskoj stranci koja poziva na aktivnu saradnju s Kinom.

Agenda koja favorizira slobodnu trgovinu i koja je dominirala u obje stranke u 25 godina između raspada Sovjetskog Saveza i Trumpovog uspona na vlast sada se tiho ignoriše. Kada se i spomene, to je samo da se ocrne politički protivnici.

Trumpova i kampanja Harris stoga nude različite taktičke vizije iste strategije koja se ogleda u zaštiti američkih ekonomskih interesa udaljavanjem od kineskih. No, nijedno od njih dvoje nije uzelo u obzir činjenicu da je daleko agresivnija Rusija također prijetnja međunarodnom ekonomskom poretku kojim dominira SAD i da bi istovremeno protivljenje i Pekingu i Moskvi bilo nesmotreno.

SAD mora prepoznati da je Kina daleko ekonomski važnija državama uhvaćenim u ovom globalnom rivalstvu, uključujući saveznike. To važi za Gruziju i Kazahstan – dvije države koje nisu prihvatile zapadne sankcije protiv Rusije, ali su signalizirale određenu usklađenost s njima – kao i za Njemačku i Ujedinjene Arapske Emirate, za koje je Kina možda jednako važan trgovinski partner kao i SAD.

Peking još nije potpuno prihvatio Putinovu viziju

„Srednji koridor“ euroazijske trgovine koji je Zapad promovisao kako bi odvratio utjecaj Rusije u regiji nema mnogo smisla bez učešća Pekinga. Osim toga, preoštra reakcija protiv Kine nosi sa sobom rizik negativne reakcije koja bi u najboljem slučaju potkopala ili potencijalno čak poništila određeni dio napretka koji je ostvaren u obuzdavanju ruske geoekonomske agende.

Ovdje je važno istaći sve veću ovisnost Moskve o svom velikom susjedu. Od početka invazije punog obima na Ukrajinu u februaru 2022, Kina je postala jedna od glavnih trgovinskih partnera Rusije kao i način da se pristupi međunarodnim tržištima kojim je inače pristup ograničen zbog zapadnih sankcija, s ruskim kompanijama koje žele koristiti kinesku valutu, juan, za trgovinu s Latinskom Amerikom, Azijom i Afrikom.

Ali, uprkos sve izraženijim sankcijama trgovini s Kinom pod Bidenovom administracijom, Peking još nije potpuno prihvatio viziju svjetskog poretka ruskog predsjednika Vladimira Putina. Kina podržava njegovu retoriku, posebno na samitima tzv. BRICS nacija na kojima je kritika Zapada, a SAD-a posebno, standard.

Peking nije bio spreman direktno se suprotstaviti američkim sankcijama Rusiji ili snažno podržavati novi valutni blok kako bi izazvao dominaciju američkog dolara. Kineske banke su, naprimjer, značajno smanjile ponudu trgovine u juanima za ruske partnere nakon povećanih prijetnji američkim sekundarnim sankcijama. Ruski mediji, uključujući podaničke proputinovske medijske kuće, primijetili su ove izazove; zapadni mediji su to do sada rjeđe radili.

Čak i u ključnim ekonomskim projektima, kao što je izgradnja novog velikog rusko-kineskog cjevovoda nazvanog Snaga Sibira 2, Peking je oprezan da se ne obaveže pretjerano. Ovaj projekat je dogovoren nekoliko sedmica prije ruske invazije na Ukrajinu, i nije ostvaren napredak u pregovorima o njegovom razvoju. Mongolija, kroz koju cjevovod treba proći, nedavno je nagovijestila da ne očekuje da će biti završen u naredne četiri godine.

Odabrati pojačanu saradnju s Kinom

Ako sljedeći američki predsjednik odluči voditi ekonomski rat na dva fronta s Rusijom i Kinom, to bi Peking približilo Moskvi. Kineski predsjednik Xi Jinping trenutno vidi svoju državu kao centar novog ekonomskog poretka, u kojem će zamijeniti SAD. Za razliku od njega, Putin vjeruje da postojeći međunarodni ekonomski poredak treba biti uništen, čak i ako će poslije ostati samo krhotine.

Ruska ekonomija koja zavisi od roba nema šanse postati velika ekonomska sila kao što je SAD. Zato se nada da će se, ako unizi sviju, moći takmičiti kao jedna od mnogih umjerenih ekonomskih sila.

Ovakvo razmišljanje je u srži ruske invazije punog obima na Ukrajinu i njene spremnosti da politizira sve – od suverenih tržišta kredita do trgovine plinom nakon toga. Kina je bez sumnje veliki ekonomski konkurent za Zapad i SAD na način na koji Rusija ne može biti u doglednoj budućnosti, ali njena historija invazija na susjedne daleko je manje izražena od ruske.

Njeno ekonomsko ratovanje također je većinom ograničeno na pokušaje da unaprijedi svoju poziciju kroz strateške kredite, nove institucionalne ciljeve kao što je premještanje arbitražnih centara sa Zapada u Kinu i državne subvencije za ključne industrije. Ukratko, to je konkurencija s kojim se SAD može nositi dugoročno, dok su Putinove prijetnje, tolerancija rizika i spremnost da vodi rat daleko izraženiji kratkoročno.

Zato ima više smisla birati pojačanu saradnju s Kinom sada, ili barem pokušati osigurati da njena podrška Rusiji bude što je moguće više ograničena. Bitka oko toga gdje će odvijati proizvodnja automobila i lanci snabdijevanja mogu čekati. Ova logika trebala bi važiti i za najratobornije američke glasove u vezi s Kinom – odbijanje prijetnje Rusije danas ostavit će SAD i saveznike u znatno snažnijoj poziciji da nadjačaju Kinu u budućnosti.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.