Čitaju li knjige i oni koji gledaju ‘Zvezde Granda’?

Dvadeset petog augusta 1992. godine sa okolnih brda zločinci su zapalili sarajevsku Vijećnicu, koja je bila i Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine.

U samo nekoliko sati nepovratno je uništeno pisano blago Bosne i Hercegovine, izgorjelo je 80 posto bibliotetičkog fonda te oko dva miliona knjiga, časopisa i rukopisa neprocjenjive vrijednosti koji svjedoče historiji i kulturi ove zemlje.

Tačno 32 godine i jedan dan kasnije Nacionalna i univerzitetska biblioteka je prestala s radom „do daljnjeg“, a razlog je „nedostatak konkretne politike od strane vlasti za rješavanje naše situacije, zbog čega više nemamo uslova za funkcioniranje i rad institucije”, kažu zaposleni, njih 42, koji platu nisu primili pet mjeseci

Do sada su bili „čuvari nacionalne baštine, ključnog resurs za obrazovanje, istraživanje i kulturnu historiju zemlje“, između ostalog da sačuvaju od zaborava zločin iz augusta 1992. Ko će ih sada zamijeniti, ima li dobrovoljaca koji bi, kako sada stvari stoje (vrlo moguće) besplatno i u lošim uvjetima brinuli o blagu jedne zemlje?

‘Odnekud’ će se naći novac, ali rješenje nikad neće

Za Nacionalnu i univerzitetsku biblioteku više nema mjesta u Vijećnici, koja je obnovljena i otvorena prije deset godina. Politika diktira gdje će se i šta dešavati, pa je tako odlučeno da gradska uprava i gradonačelnik/ca stoluju u Vijećnici, a da Nacionalna i univerzitetska biblioteka i dalje ostane u „privremenom“ sjedištu, u jednoj od starih zgrada bivše kasarne „Maršal Tito“, današnjeg Univerziteta u Sarajevu. Do kada će biti to „privremeno“ niko ne zna, niti to one koji odlučuju zanima.

Kao i svaka kriza u ovoj zemlji – a ima ih koliko dana u godini – privremeno (a ustvari trajno i loše) rješenje će se naći i za Nacionalnu i univerzitetsku biblioteku, „odnekud“ će se naći novac, bit će imenovano novo rukovodstvo, dosadašnji uposleni će i dalje raditi, jer i da hoće otići nemaju gdje.

Odgovornost će oni koji odlučuju prebacivati jedni na druge, „krivac“ će, među ostalim, biti i Dejtonski mirovni sporazum, odnosno „luđačka košulja“ sašivena od dva entiteta, tri konstitutivna naroda, jednog distrikta, deset kantona… Pa će se novi „prestanak aktivnosti“ u Nacionalnoj i univerzitetskoj biblioteci pojaviti koliko sutra.

„Narodu koji se olako odriče vlastitog pamćenja ono očito ne treba. Uzaludan je posao baviti se knjigom u ovoj zemlji i za ovaj narod. Ovo prije ili kasnije čeka sve slične institucije kod nas. I kad rastjeraju nas kojima je to život i zamijene nas onima koji se profesionalno kunu u svetinje – a ne da kucaju, nego navaljuju na vrata – ovo je sudbina koju će doživjeti i Memorijalni centar Srebrenica“, poručio je direktor ove instutucije Emir Suljagić.

Pesimizam čovjeka koji na dnevnoj bazi „živi“ sudbinu zaposlenih u Nacionalnoj i univerzitetskoj biblioteci? Teško, jer će ovaj apel onima koji odlučuju ostati, kako i do sada, kratko gašenje požara, a ne sistemsko rješavanje problema.

Ko sve te mega-biblioteke održava, ko to sve plaća?

Koga će to među dobro ušuškanim i finansijski potkovanim dužnosnicima zabrinuti što nijedna jedna knjiga, časopis, publikacija, doktorska disertacija neće moći dobiti identifikacijski broj pomoću kojeg bi bili prepoznatljivi unutar države Bosne i Hercegovine i na međunarodnom nivo?

Hoće li oni koji su se tako lijepo i besplatno, u „nevjerovatnim kreacijama“, nasmijani i razdragani, prošetali crvenim tepihom Sarajevo Film Festivala, sjetiti da 42 zaposlenih u Nacionalnoj i univerzitetskoj biblioteci imaju porodice, želju da odu na godišnji odmor, posjete, ako ništa drugo, kino i pogledaju film s plaćenom kartom?

Nacionalna i univerzitetska biblioteka desetljećima je bila stub obrazovnog, naučnog i kulturnog razvoja Bosne i Hercegovine, nepresušan izvor neprocjenjivim resursima za istraživače, studente, građane, čuvala i promovirala jezičko i kulturno naslijeđe.

Čak i kad je 1992. godine ostala bez ogromnog dijela svog blaga, bila je i ostala javna i kulturna institucija koja je pomogla očuvanju identiteta Bosne i Hercegovine. Kome to smeta i ko je ruši? Oni koji rade protiv države, čak se time javno hvale, oni koji imaju još jednu državu pa im je svejedno, te oni kojima su samo usta puna Bosne i Hercegovine.

U stotinama filmova, serija, sitcoma, turističkih i ostalih brošura neizostavne su biblioteke – New Yorku Public Library (50 miliona jedinica građe, 20 miliona knjiga), Bibliotheque nationale de France u Parizu (14 milona knjiga), Ruska državna biblioteka u Moskvi (peta na svijetu po zbirci knjiga – 17,5 miliona), pa Aleksandrijska biblioteka, najveća i najznamenitija u Starom vijeku…

Je li iko ikad pročitao sve ove knjige?, upitao bi se vrli pitac i ljubitelj čitanja, unaprijed znajući odgovor, ali oni „upućeniji“ imaju konkretniji i ekonomičniji upit: Ko sve ovo održava i ko to sve plaća? Odgovor je jednostavan – država, grad, filantropi, bogati i pametni ljudi koji znaju šta kultura i obrazovanje znače.

‘Ne može nam niko ništa i ‘Svaka bi fukara da ubije vuka’

Nacionalna i univerzitetska biblioteka ima državni prefiks kao i Predsjedništvo Bosne i Hercegovine. S tim da rukovodeći i savjetnički kadar u kolektivnom šefu države, kojih je zaposleno približno kao u Nacionalnoj i univerzitetskoj biblioteci, ne računajući „obične“ uposlenike, nikada neće „staviti ključ u bravu“.

Da sada ne „češljamo“ i brojimo dobro uhljebljene po ministarstvima, parlamentima, agencijama, fondovima, javnim kompanijama… ni oni se neće požaliti na, kako ono rekoše zaposlenici institucije koja je preživjela rat ali teško da će mir, jer se polako gasi: „Više nemamo uslova za funkcioniranje i rad…“

Kultura i obrazovanje nisu u fokusu bh. vlasti gotovo tri desetljeća, populizam, jeftino podilaženje biračkom tijelu i „niske strasti“ su itekako učinkovitiji od učenja, čitanja, pisanja, uopće bavljenja školom i naukom. Knjige čitaju uglavnom oni kojima uzori nisu ljubitelji „uradaka“ Mitra Mirića („Ne može nam niko ništa“) i Baje Malog Knindže („Svaka bi fukara da ubije vuka“), i to ne samo iz jednog bh. naroda.

U društvu u kojem su „Zvezde Granda“ mjera ljepote i zabave suđeno je da, bar kada je riječ o Nacionalnoj i univerzitetskoj biblioteci Bosne i Hercegovine, još jedan pjevački serijal „Nikad nije kasno“ preraste u svoju negaciju: „Jeste, kasno je…“

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.