Ne smijemo se prepustiti očaju – Palestinci trebaju našu pomoć

Kao neko ko je živio u Palestini, stekao doživotne prijatelje tamo i proveo deceniju radeći kao novinar, vidjela sam razaranje koje je Izrael ostavljao iza sebe nakon svakog brutalnog napada na bespomoćni narod Gaze. Utjecaj rata na civile, posebno djecu, u ovoj gusto naseljenoj teritoriji, uvijek je bio uznemirujući za svakoga ko je čitao o izraelskim napadima. Međutim, nisam mogla zamisliti da će Izrael vršiti razaranje i masovno istrebljenje na nivou na kojem to čini od 7. oktobra.

Zvanični broj mrtvih u Gazi primakao se cifri od 40.000. U članku koji je objavio medicinski časopis The Lancet u junu, procjenjuje se da bi taj broj mogao dostići najmanje 186.000 – što je osam posto populacije Gaze. Osim toga, više od 90.000 osoba je ranjeno, mnogi od njih imaju povrede koje će im zauvijek promijeniti život. Većinu žrtava čine žene i djeca.

Gledati patnju Palestinaca u Gazi izuzetno je teško i ja, kao i mnogi drugi, osjetila sam se bespomoćno i krivo.

Bez obzira na količinu šokantnih slika mrtve palestinske djece i izvještaja o ratnim zločinima koje Izrael čini, ništa od tog nije bilo dovoljno da ubijedi svjetske čelnike da nešto učine kako bi zaustavili Izrael. Protesti i molbe nisu bili dovoljni da uvjere vlade da djeluju. Potpuno zanemarivanje palestinskih života od naših čelnika je frustrirajuće.

U međuvremenu, ja – poput miliona drugih na Zapadu – ne moram brinuti o ratu ili okupaciji u svom svakodnevnom životu. Osjećam se krivom što sam na sigurnom, ovdje u Sjedinjenim Američkim Državama dok moja vlada finansira i naoružava genocidni Izrael.

Gledati slike i snimke roditelja koji kupe mrtvu djecu ispod ruševina kuća i škola uistinu je mučno. Imam kćerkicu i ne mogu zamisliti bespomoćnost i bijes koje bih osjećala da sam palestinski roditelj u Gazi.

Paraliza bespomoćnosti i krivice

Dajem sve od sebe da se izborim s ovom paralizom bespomoćnosti i krivice. Redovno se čujem s prijateljima na Zapadnoj obali i pokušavam im pomoći koliko mogu. Od njih sam čula bolne priče o ljudima koje poznaju u Gazi.

No, jedna priča na mene je ostavila posebno snažan utisak. Stari prijatelj iz Ramallaha mi je pričao o Ahmedu*, ocu iz Gaze koji je ostao na okupiranoj Zapadnoj obali nakon 7. oktobra, dok je cijela njegova porodica u Pojasu. Ahmed je došao na Zapadnu obalu na liječenje. Kada je počeo rat, želio se vratiti, ali nije bilo načina.

Živio je sa stalnim bolom odvojenosti i strepnjom da bi se nešto moglo dogoditi njegovoj porodici. Stres usljed nemogućnosti da zaštiti suprugu i djecu doveo je do pogoršanja njegovog zdravstvenog stanja.

Ahmed je čuo za kampanje GoFundMe koje prikupljaju novac za pomoć palestinskim porodicama da se evakuišu iz Gaze plaćanjem naknada egipatskim posrednicima – otprilike 5.000 dolara po osobi. Neke uspješne priče o prikupljenim sredstvima dale su mu nadu da bi i on mogao dovesti svoju porodicu na sigurno.

Ahmed je spomenuo tu ideju jednom od mojih prijatelja na Zapadnoj obali koji je pomislio da bih ja mogla pomoći jer imam bankovni račun pogodan za pokretanje GoFundMe kampanje. Bez razmišljanja sam se odazvala pozivu. Pokrenula sam kampanju u aprilu i od tada pokušavam prikupiti sredstva.

Razgovarala sam s Ahmedom i javila sam se njegovoj djeci u Gazi. Njihova potresna priča dala mi je dodatnu motivaciju da učinim sve što mogu kako bih ovu kampanju učinila uspješnom.

Užasi u Gazi

Ahmedov 20-godišnji sin Karam detaljno mi je ispričao kroz kakve su sve užase on i braća i sestre – Mahmoud (18), Amneh (15), Saja (12), Zaina (9) i Mohammed (6), i njihova majka i tetka – Aman i Zaina – prošli. Na početku izraelskog napada na Gazu, morali su pobjeći iz svog doma u okrugu Athe at-Twam, sjeverno od grada Gaze, sa samo odjećom na leđima, jer je to područje neselektivno bombardovano. Prvo su se zaputili do kuće svog tetka u Tal al-Hawi na jugu grada Gaze, a potom kod drugog rođaka u izbjegličkom kampu Jabalia. Tamo je, u decembru, bombardovana kuća u kojoj su živjeli dok su svi bili unutra.

„Oko nas su se rušili zidovi, a geleri su letjeli u svim smjerovima“, opisivao je Karam. „Bio je to trenutak čistog haosa i razaranja.“

Karam je slomio desnu nogu i zadobio je opekotine trećeg stepena u bombardovanju. Šestogodišnji Mohamad je imao opekotine na licu i rukama. I drugi članovi porodice zadobili su opekotine. Izrael je napadao i bolnice, pa nisu mogli dobiti adekvatan ljekarski tretman. Čuli su da postoji funkcionalna bolnica u Deir el-Balahu, pa su odlučili krenuti na putovanje prema jugu, u centralni dio Gaze kako bi dobili potrebnu ljekarsku pomoć.

Karam je opisivao apokaliptične prizore kojima su svjedočili dok su putovali prema jugu zadnjeg dana izraelskih „sigurnih koridora“ za Palestince koji su se željeli evakuisati sa sjevera Gaze. To, naravno, nipošto nije bio siguran prolaz.

„Cesta je bila puna spaljenih leševa i sanitetskih vozila u plamenu. Vidio sam cijele porodice mučenika ubijenih u automobilima“, ispričao je Karam. „Izraelski vojni brodovi su sve vrijeme pucali na nas dok smo putovali.“

Ova porodica uspjela je doći do Deir el-Balaha u centralnoj Gazi gdje su podigli improvizovani šator.

„Šator je pet sa četiri metra. Djevojke spavaju jedne do drugih, a majka i mlađa braća jedni do drugih. Ja spavam na ulazu jer nemam gdje drugo“, ispričao je Karam.

Karam je opisao kako nisu imali na čemu spavati ili čime se pokriti kada su tek došli, a još je bilo hladno. S dolaskom ljeta, uvjeti su se pogoršali, jer su vrućina, muhe i komarci postali nepodnošljivi.

Posljedice rana

Karam i njegov brat još osjećaju posljedice zadobijenih rana, jer nisu mogli dobiti prave lijekove za tretiranje njihovih opekotina trećeg stepena. Najmlađa sestra Zaina ima PTSP i uspaniči se do te mjere da ima konvulzije kada čuje izraelske avione koji nadlijeću – posebno kada lete nisko i stvaraju zvučne udare. Sve trojica dječaka dobila su hepatitis od prljave vode i koža i oči su im postali žuti. U Gazi nisu dostupni lijekovi za ovu bolest.

Ova porodica preživljava na osnovu hrane iz konzervi koju dijele humanitarne organizacije. Svježa hrana je preskupa, a drva na kojima bi kuhali sve skuplja. Goriva za kuhanje je praktički nestalo.

Karam i njegovi braća i sestre većinu dana provode tražeći vodu, slanu ili slatku, a slatku je posebno teško naći.

Ova porodica živi u stalnom strahu da će im bombardovati šator.

„Nije ih briga za djecu ili žene, smrt je najlakša stvar u Gazi“, kazao je Karam. „Došli smo do tačke kada u svakom trenutku možete pronaći bilo koji dio tijela u stanu.“

Ova porodica je prošla toliko tog da je, dok sam razgovarala s njima, njihov očaj bio gotovo opipljiv. Sa svim što se dogodilo od oktobra, teško je zadržati nadu. Ali koliko god se činila nemogućom, s obzirom na stravične zločine koji se čine protiv nedužnih Palestinaca, nada je zaista jedini put naprijed.

Granični prijelaz Rafah zatvoren je otkako su ga izraelske snage napale u maju. Time su za sada zaustavljene evakuacije preko egipatskih posrednika. Ahmedova porodica se nada da će se uspjeti evakusati kada se prijelaz otvori, u slučaju prekida vatre ili bez njega. Njihov dom i sve što su imali uništeno je, a zdravstveni problemi koje imaju ne mogu se liječiti u Gazi. Osim toga, žele se što prije ponovo vidjeti s Ahmedom. Ako se ne mogu evakuisati, novac bi bio upotrijebljen za liječenje i ponovnu izgradnju života u Gazi.

Moram vjerovati da će, ako poduzmem nešto, bilo šta, to promijeniti stvari nabolje. Niko od nas pojedinačno ne može zaustaviti izraelski genocid, ali svako od nas može donijeti veliku promjenu u životu palestinskih porodica poput Ahmedove. Kampanje prikupljanja sredstava – i ako traju dugo – daju ovim porodicama nadu. To im je dokaz da je ostatku svijeta stalo, da su im palestinski životi važni.

*Ime oca porodice je promijenjeno da bi se zaštitio njegov identitet, jer su Palestinci iz Gaze na meti izraelskih snaga na okupiranoj Zapadnoj obali.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.