Atentat na Haniyeha i napad na Golan: Američki scenariji za suočavanje s eskalacijom

Raketni napad na selo Majdal Shams na okupiranoj Golanskoj visoravni, u kojem je poginulo 12 i ranjeno 30 osoba, predstavlja nastavak sigurnosnih reperkusija kojima regija svjedoči nakon događaja 7. oktobra 2023. Napad je potaknuo regionalne i međunarodne strahove zbog mogućeg širenja sukoba između Izraela i Hezbollaha.

Također, tu je i zabrinutost da bi se njegove posljedice mogle osjetiti u cijeloj regiji, uprkos naporima koje su uložili brojni posrednici da spriječe širenje rata.

Povodom aktuelnih dešavanja i reakcije koja se očekuje s obje strane, i Izraela i Hezbollaha, nakon izraelskog napada na južno predgrađe Bejruta u utorak, u kojem su poginule tri osobe i ranjeno 25, te u kontekstu izjava američkog sekretara odbrane Lloyda Austina iz filipinske prijestolnice, Manile, u kojima se izražava podrška Izraelu, kao i atentata na Ismaila Haniyeha, šefa političkog biroa Islamskog pokreta otpora Hamas u Teheranu, u ovom članku ćemo pokušati dati neka pojašnjenja po pitanju mogućnosti prerastanja ovog incidenta u opći sukob Irana i Hezbollaha protiv Sjedinjenih Američkih Država i Izraela.

Pažnju ćemo usmjeriti i na opcije koje Washington ima u pogledu suprotstavljanju bilo kakvoj mogućoj eskalaciji u regiji, iz perspektive njegove predanosti sigurnosti Izraela.

Pitanja koja se ovdje nameću glase – Ima li Washington opcije koje mu omogućuju direktnu odbranu Izraela u slučaju sveobuhvatnog sukoba, a da pri tome ne promijeni svoje strateške vanjskopolitičke prioritete: suzbijanje i obuzdavanje Kine kao stvarnog konkurenta njegovom globalnom utjecaju, te vođenja indirektnog rata s Rusijom – ukrajinski rat –  koja teži tome da obnovi svoju imperijalnu slavu?

Izborni manevar

Hoće li širenje opsega rata biti kap koja će preliti čašu i uništiti šanse za normalizaciju odnosa kao strateškog cilja Washingtona i Tel Aviva, ako se to već nije dogodilo nakon događaja 7. oktobra? Kakve su sposobnosti Sjedinjenih Američkih Država da djeluju u ovim kritičnim okolnostima, dok su u potpunosti okupirane izbornom utrkom koja će odlučiti o tome hoće li ostati jedinstvena država koja je sposobna nastaviti svoju ulogu velike sile, ili će skliznuti u građanski rat zbog društvenih podjela?

Posebnu pažnju treba obratiti na vrijeme slanja projektila na okupirani sirijski Golan u bilo kojoj analizi koja nastoji doći do pravih razloga eskalacije, a koja bi mogla dovesti cijelu regiju do sukoba sa zlokobnim posljedicama. Ovaj napad je uslijedio nakon posjete izraelskog premijera Sjedinjenim Američkim Državama, posjete koja je opterećena ličnim brigama i izolacijom koju Netanyahu osjeća unutar izraelskog društva zbog posljedica rata u Gazi. Hamas nije uništen, što je bio cilj u ovom ratu, a zarobljenici nisu oslobođeni.

Posmatrano s političkog aspekta, Netanyahuova posjeta Washingtonu dolazi u trenutku značajnog pada njegove popularnosti. Stoga je posjeta bila prilika da se predstavi kao svjetski državnik, koji uživa poštovanje najvišeg zakonodavnog tijela najmoćnije države na svijetu. Pored toga, postojalo je i ogromno političko razočaranje zbog saopćenja Međunarodnog krivičnog suda da namjerava izdati nalog za njegovo hapšenje zbog mogućih ratnih zločina u Gazi.

Važno je napomenuti da je Benjamin Netanyahu, prije odlaska iz Tel Aviva u Washington, namjerno vršio pritisak i doveo u neugodan položaj predsjednika Bidena i mnoge demokrate koji se zalažu na zaustavljanje rata i okončanje ljudske patnje, kada je rekao: “Želim razgovarati s Bidenom o nastavku rata protiv Hamasa, borbi protiv drugih oružanih grupa koje uživaju podršku Irana u regiji, kao i o oslobađanju zarobljenika”.

Netanyahu ima korist od napada na Golan

Ovdje treba napomenuti da između Netanyahua i Bidena vladaju napeti odnosi, bez obzira na vojnu i diplomatsku podršku koju američki predsjednik pruža Izraelu. Kako je i poznato, poziv Netanyahuu službeno je uručio republikanski blok koji kontrolira Zastupnički dom, a poziv je stigao od Mikea Johnsona, predsjedavajućeg Zastupničkog doma.

Iz svega navedenog zaključujemo da je Republikanska stranka draža opcija za Netanyahu u američkoj predizbornoj sezoni, kao i njen predsjednički kandidat Donald Trump, a ne Demokratska stranka koju će predvoditi Kamala Harris kao potencijalna kandidatkinja ove stranke u trenutnoj predsjedničkoj utrci.

Ako se osvrnemo na izjave demokratske kandidatkinje nakon njenog sastanka s Netanyahuom, primjećuje se taj jaz između njega i nove verzije Demokratske stranke. Kamala je nakon sastanka izjavila: “Ne možemo ignorirati ove tragedije i ne možemo dopustiti sebi da postanemo ravnodušni prema patnjama. Neću šutjeti na to”. Rat u Gazi i stav prema tom pitanju bili su neki od razloga koji su doprinijeli smanjenju popularnosti predsjednika Bidena i njegovom povlačenju iz predsjedničke utrke.

Na temelju onoga što je u spomenuto u ovom kontekstu, smatram, a isto mišljenje dijele i neki drugi, da je Netanyahu taj koji ima korist od ispaljivanja raketa na okupirani Golan, a ne Hezbollah. Još jedan argument koji potkrepljuje ovu pretpostavku jesu riječi Amosa Harela u njegovom članku pod naslovom: “Sve veći pritisak da se napadne Hezbollah u Libanonu – i zašto je to toliko opasno?” (The Mounting Pressure to Fight Hezbollah in Lebanon –and Why That Is So Dangerous), koji je objavljen u američkom časopisu Foreign Policy 23. jula 2024. godine. Harel je naveo da je izraelska vojska u junu odobrila planove za pokretanje napada širokih razmjera u južnom Libanu.

Tri scenarija

Prema dostupnim podacima i informacijama, mogu se navesti tri scenarija kao opcije sa kojima raspolaže SAD u svom odgovoru na ovaj događaj:

Prvo: scenarij smirivanja situacije

To podrazumijeva da se obje strane u sukobu pozovu na suzdržanost kako bi se izbjegla bilo kakva eskalacija koja bi mogla dovesti do regionalnog rata velikih razmjera čiji se posljedice ne bi odrazile samo na Izrael i Hezbollah, nego i šire. U isto vrijeme, potrebno je zadržati pravo obje strane na kontroliran odgovor zasnovan na prethodnoj koordinaciji. Iskustva kroz historiju potvrđuju mogućnost primjene ovog pristupa, a u prilog tome govori i nedavna koordinacija između Irana i Sjedinjenih Američkih Država nakon napada Izraela na zgradu iranskog konzulata u Siriji.

Drugo: Scenarij nastavka podrške Izraelu

Ovaj scenarij se oslanja na nastavak pružanja vojne podrške Izraelu kako bi mu se pomoglo u suočavanju s bilo kakvim vojnim i sigurnosnim posljedicama koje bi mogle proizaći iz potencijalne eskalacije od strane Hezbollaha i njegovih partnera u regiji. Možda se ovaj scenarij smatra najizglednijim, ako se uzme u obzir utjecaj koji imaju izbori u Sjedinjenim Američkim Državama. Netanyahuova posjeta na poziv republikanske većine i njegov sastanak s Trumpom bio je politički manevar za vršenje pritiska na demokrate i predsjednika Bidena, kako bi se olakšalo slanje dodatne vojne pomoći Izraelu.

Ovdje treba napomenuti da je podrška cionističkog lobija bilo kojem kandidatu na američkim izborima na različitim nivoima od ključnog značaja. Prema tome, Netanyahuova posjeta spada u sferu političke ucjene kako bi se dobilo što više pomoći, koja će se, kako se to očekuje, veoma značajno povećati prije kraja mandata predsjednika Bidena.

Izjave američkog ministra obrane, na koje smo se osvrnuli u uvodu ovog članka, u kojima se obvezao da će braniti Izrael ako situacija na terenu eskalira, mogu se tumačiti u kontekstu već dobro poznate podrške i predanosti Washingtona sigurnosti Izraela. Međutim, to ni u kom slučaju ne znači direktno uključivanje u rat. Izraelski napad koji se dogodio prije dva dana treba posmatrati kao nastavak i odraz političkog sukoba između dvije stranke: Republikanske i Demokratske, u kontekstu izbornog natjecanja koje se odvija u SAD-u.

Treće: Scenarij direktnog ulaska u bilo koji budući rat

Ovaj scenarij temelji se na pretpostavci da će Sjedinjene Američke Države vojno i direktno intervenirati kako bi odbranile Izrael, slično onome što se dogodilo tokom arapsko-izraelskog sukoba 1967. i 1973. godine. Mala je vjerovatnoća da će doći do ovog scenarija, bez obzira na američku predanost u pružanju podrške sigurnosti Izraela. Razlog za to su strateške opcije Washingtona, kako bismo ih mogli nazvati, među kojima je najvažnija strategija preusmjeravanja prema istočnoj Aziji s ciljem obuzdavanja Kine. Interes za ovu strategiju pokazao se još za vrijeme mandata bivšeg predsjednika Baracka Obame, koji je usvojio strategiju strateškog zaokreta prema istočnoj Aziji (2009.-2017.).

Strategija zaokreta prema istočnoj Aziji

Strategija američkog predsjednika Baracka Obame (2009.-2017.) za istok Azije predstavlja oblik radikalne promjene u američkoj vanjskoj politici, i to kroz preusmjeravanja fokusa s Bliskog Istoka i Evrope na regiju istočne Azije.

Sjedinjene Američke Države nastojale su tim zaokretom izgraditi odnose sa zemljama istočne i jugoistočne Azije, posebno sa zemljama koje okružuju Kinu, kako bi se suprotstavile njenom usponu kao velike sile. Počelo se raditi na jačanju bilateralnih sigurnosnih saveza i formiranju vojne prisutnosti velikih razmjera. Kasnije je koncept “zaokreta prema Aziji” ili “azijsko-pacifičkoj regiji” zamijenjen “Indo-pacifičkom strategijom”.

Ova strategija, čije je temelje postavio Obama, nije se do sada promijenila, uprkos promjenama američkih administracija, s obzirom na to da suština ove strategije leži u potrebi fokusiranja na Kinu i njenom obuzdavanju.

Prema tome, Washington nema mogućnost da se uključi u sveobuhvatni rat koji vodi Izrael ili bilo koja regionalna strana, iako je apsolutno posvećen sigurnosti Izraela. Fokus Sjedinjenih Američkih Država, kako na kratkoročnoj tako i na dugoročnoj osnovi, bit će usmjeren prema azijskom kontinentu općenito, a posebno prema Kini. Washington neće dopustiti Pekingu da Južno kinesko more pretvori u ”kinesko jezero” kojim će upravljati po vlastitoj volji, pa čak i ako to bude zahtijevalo rat i vojnu konfrontaciju s Kinom da se to spriječi. Pogotovo ako se uzme u obzir i to da će kontrola nad tom regijom odrediti ko će voditi svijet u ovom stoljeću.

Dakle, bez obzira na intenzitet eskalacije, Washington se neće upustiti u rat velikih razmjera u regiji Bliskog istoka kako bi odbranio Izrael ako će to ugroziti američku globalnu geopolitičku budućnost. Ako dođe do izbijanja takvog rata, smatram da bi Washington bio spreman otputovati u Teheran i pregovarati s vrhovnim vođom ako to bude potrebno. Još jedna stvar koja govori u prilog tome jeste da Iran ima značajan utjecaj u Iraku, Siriji i Libanu. Šta bi to onda moglo natjerati Iran da se upusti u rat i izgubi ovaj utjecaj koji raste zbog američke politike okretanja leđa Bliskom istoku?

Zaključak

Što se tiče opcija koje Washington ima kada se govori o posljedicama ovog događaja, dolazimo do zaključka da ovog puta neće ući u rat radi Izraela, jer to nije u njegovom interesu, a isto važi i za Iran. Prema tome, rat bi mogao eskalirati na različite načine a da Amerika i Iran ne budu strane u tom sukobu.

Još jedan faktor koji sprječava da ova eskalacija preraste u sveobuhvatnu konfrontaciju jeste svijest Izraelaca da je Hezbollah znatno unaprijedio svoje sposobnosti u odnosu na situaciju 2006. godine. Prema procjenama izraelskih obavještajnih službi, Hezbollah raspolaže arsenalom oružja koji je sedam puta veći od Hamasovog. Pored stotina jurišnih bespilotnih letjelica, ovaj arsenal uključuje oko 130.000 do 150.000 granata i raketa, uključujući stotine balističkih projektila koji mogu doseći ciljeve duboko unutar Tel Aviva.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.