Obrazovanje je oblik palestinskog otpora

Kada je palestinsko Ministarstvo obrazovanja i visokog obrazovanja nedavno objavilo rezultate srednjoškolske mature, Sara je plakala. Ova 18-godišnjakinja je na društvenim mrežama vidjela radosne proslave drugih učenika na okupiranoj Zapadnoj obali koji su slavili svoj uspjeh.

“Trebala sam biti sretna i slaviti završetak srednje škole“, ispričala mi je sa suzama u očima kada sam je posjetila u porodičnom šatoru u Gazi. „Maštala sam da budem među najboljim učenicima i da dajem intervjue slaveći svoj uspjeh.”

Sara je pohađala srednju školu Zahrat Al-Madain u gradu Gazi i željela je postati liječnica. Maturski ispit, za koji bi se vrijedno pripremala mjesecima, omogućio bi joj da se prijavi na studij medicine. Rezultati maturskog ispita glavni su kriterij za prijem na palestinske univerzitete.

Sara umjesto tog provodi vrijeme očajavajući – njen dom i njene snove o boljoj budućnosti uništilo je izraelsko bombardovanje.

Ona je jedan od 39.000 palestinskih srednjoškolaca u Gazi koji su trebali polagati maturu ove godine, ali nisu mogli.

Ali, Sara je jedna od „sretnih“. Od srednjoškolaca koji su trebali završiti srednju školu, najmanje 450 je ubijeno, prema podacima palestinskog Ministarstva obrazovanja. Više od 5.000 drugih različitog uzrasta također je poginulo u genocidnoj izraelskoj agresiji na Gazu zajedno sa više od 260 nastavnika.

Deseci ovih srednjoškolaca viših razreda vjerovatno su ubijeni u školama, koje su pretvorene u skloništa za raseljene Palestince otkad je počeo rat u Gazi. Činjenica da su mjesta učenja i prosvjetljenja postala mjesta smrti u sebi sadrži mračnu ironiju.

Izrael je od jula bombardovao škole 21 put sa ogromnim brojem žrtava. U najnovijem napadu, škola Al-Tabin u gradu Gazi postala je groblje za više od 100 osoba, većinom žena i djece. U stravičnom izvještaju opisano je kako roditelji uzalud traže svoju djecu, jer su ih bombe raznijele na dijelove.

Obrazovni prostori historijski ključni

Prema podacima Ujedinjenih naroda, 93 posto od 560 škola u Gazi je ili uništeno ili oštećeno od 7. oktobra. Njih gotovo 340 izraelska vojska direktno je bombardovala. Uključene su državne i privatne škole, kao i one koje vodi UN. Sada je već jasno da Izrael sistematski cilja škole u Gazi i za to postoji razlog.

Palestincima su obrazovni prostori historijski služili kao ključni centri za učenje, revolucionarni aktivizam, očuvanje kulture i odnosa između palestinske zemlje od koje ih je razdvojila izraelska kolonizacija. Škole oduvijek igraju ključnu ulogu u osnaživanju i pokretu za oslobođenje palestinskog naroda.

Drugim riječima, obrazovanje je oduvijek bilo oblik palestinskog otpora izraelskim pokušajima da izbrišu palestinski narod još od Nakbe 1948. Kada su jevrejske milicije etnički očistile i protjerale gotovo 750.000 Palestinaca iz njihove domovine, jedna od prvih stvari koju su Palestinci uradili kada su se smjestili u izbjegličke kampove jeste otvaranje škola za djecu. Obrazovanje je uzdignuto na nivo nacionalne vrijednosti. To je dovelo palestinski obrazovni sektor do tačke da je proizveo neke od najviših stopa pismenosti na svijetu.

Nije slučajnost da je osiromašena, opkoljena i redovno bombardovana Gaza tradicionalno dom nekih od najbolje ocijenjenih na maturskom ispitu. Mnogo je priča o studentima iz Gaze koji su dobili neke od najviših ocjena nakon što su učili pod svjetlom lampi ili mobilnih telefona tokom redovnih nestanaka struje ili su odbijali stati čak i dok je Izrael bombardovao enklavu. Izvanrednost u obrazovanju uprkos svemu oblik je otpora – bilo da su mladi iz Gaze tog svjesni ili ne.

Razoran učinak

Izrael sada pokušava uništiti ovaj oblik palestinskog otpora provodeći skolasticid. Uništava obrazovne i kulturne institucije kako bi iskorijenio puteve kojima Palestinci mogu očuvati i dijeliti svoju kulturu, znanje, historiju, identitet i vrijednosti kroz generacije. Skolasticid je ključni aspekt genocida.

Za učenike koji su bili žrtve ove genocidne kampanje, uništenje obrazovnog sektora imalo je razoran učinak. Obrazovanje je mnogima dalo i nadu da im život može krenuti nabolje, da će napornim radom izvući svoje porodice iz siromaštva.

Razmišljala sam o širenju beznađa među djecom i mladima u Gazi kada sam vidjela 18-godišnjeg Ihsana koji prodaje ručno pravljene deserte pod užarenim suncem na prašnjavoj ulici u Deir el-Balahu. Upitala sam ga zašto je vani po takvoj vrućini. Rekao mi je da prodaje slatkiše kako bi zaradio nešto novca i pomogao porodici da preživi.

„Izgubio sam snove. Maštao sam da postanem inženjer, pokrenem nešto svoje, radim u kompaniji, ali svi su moji snovi sada pretvoreni u pepeo“, kazao je, dok mu se glasu osjećao očaj.

I Ihsan bi, kao i Sara, dosad već položio maturu i radovao se studiju.

U Gazi vidim toliko pametnih mladih ljudi poput Sare i Ihsana koji su trebali slaviti srednjoškolske uspjehe, a sada žale za snovima koji su im otrgnuti. Mladi koji su mogli biti budući ljekari i inženjeri sada dane provode u potrazi za hranom i vodom koji znače goli opstanak dok ih okružuju smrt i očaj.

Otpor nije sasvim ugušen

Ipak, otpor nije sasvim ugušen. Čežnja za obrazovanjem među Palestincima u razorenoj Gazi nije nestala. U to sam se uvjerila kada sam posjetila šestogodišnju Masu i njenu porodicu u njihovom šatoru u Deir el-Balahu. Dok sam razgovarala s njenom majkom koja mi je pričala kako je duša boli svaki put kad njena kćerka plače što ne može u školu, Masa je molila: „Mama, želim ići u školu. Hajdemo na tržnicu da mi kupiš ruksak i uniformu.“

Masa je trebala poći u prvi razred u septembru. Ovaj mjesec su trebale u kupovinu školskih potrepština, uniforme i ruksaka, što bi joj donijelo neizmjernu radost.

Dok danas molbe palestinske djece da idu u školu slamaju srca mnogim roditeljima, ta žeđ za znanjem pokrenut će obnovu obrazovnog sektora u Gazi jednom kada se ovaj genocidni pakao završi.

U otvorenom pismu koje su nedavno uputili, stotine naučnika i univerzitetskog osoblja iz Gaze, naglasili su da „obnova akademskih institucija u Gazi nije samo pitanje obrazovanja: to je dokaz naše otpornosti, riješenosti i nepokolebljive posvećenosti osiguravanju budućnosti za generacije koje dolaze.“

Zaista, mnogi Palestinci žele obnoviti obrazovne institucije ključne za njihov život u zajednici i oslobođenje, utjelovljujući princip sumuda ili postojanosti. Da parafraziram završnu rečenicu tog pisma: Mnoge škole u Gazi, posebno u njenim izbjegličkim kampovima, izgrađene su iz šatora i Palestinci, uz podršku prijatelja, ponovo će ih izgraditi iz šatora.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.