Ukrajina nije samo ‘pijun’ u rukama Zapada

Rusija je ovog kolovoza doživjela još jedno neugodno iznenađenje. Više tisuća ukrajinskih vojnika organiziranih u nekoliko oklopnih brigada zauzelo je značajan teritorij na području Kurske oblasti, uspješno se ondje ukopalo i nastavilo provoditi ofenzivne akcije. Više desetaka naselja pod ukrajinskom je kontrolom. Ruski provladini mediji hvale lokalne vlasti koje su u rekordnom roku uspjele evakuirati više od 120.000 ljudi iz zone vojnih operacija.

No, ti mediji ne postavljaju pitanje o tome kako je moguće da grupiranje tako velikih ukrajinskih snaga na ruskoj granici ostane nezamijećeno. Što su radile navodno svemoćne ruske civilne i vojne obavještajne službe? Kao da nisu ništa naučili na temelju iskustva iz prvih dana ruske invazije na Ukrajinu 2022. godine, kada su Ukrajinci s lakoćom onesposobljavali kilometarske kolone ruskih tenkova koje su autoputovima krenule prema Kijevu, ruski su zapovjednici i ovaj put naredili da se ruske snage, upućene prema mjestu prodora Ukrajinaca, kreću u kolonama koje su ukrajinski dronovi lako detektirali te uništili tehniku i poubijali ljudstvo. Ruska tajna služba FSB brzo je uhitila građanina koji je mobitelom snimio i na društvenim mrežama objavio prizore o katastrofalnim ruskim gubitcima, ali nitko u javnosti nije spomenuo odgovornost zapovjednika koji su naredili da se vojne postrojbe u zoni borbenog djelovanja kreću u nezaštićenim kolonama.

Očito je da je ruska vojna hijerarhija postala žrtvom vlastite propagande. Službena ruska propaganda, naime, ukrajinsku vlast predstavlja kao terorističku bandu nesposobnu organizirati složeniju vojnu operaciju. I sad je ta banda organizirala, prvi put nakon 1941. godine kad je Hitlerova Njemačka napala SSSR, značajnu kopnenu invaziju ne teritorij Ruske Federacije. Dio te samoobmane je uporno inzistiranje ruskihbožo vlasti na tome da se u Ukrajini provodi specijalna vojna operacija, iako se ondje vodi dugotrajni, iscrpljujući rovovski rat. Premda je više mehaniziranih ukrajinskih brigada na krajnje organiziran način zaposjelo barem 1.000 kvadratnih kilometara ruskog teritorija zarobljavajući pritom pripadnike sasvim nespremnih ruskih postrojbi, ruske vlasti i dalje govore o terorističkom činu, a ne o vojnom djelovanju.

Neugodna iznenađenja

Treba reći da je Rusija u protekle dvije i pol godine doživjela toliko neugodnih iznenađenja da ona za upućene promatrače ne predstavljaju iznimku, nego pravilo.

Prvo i najvažnije, rekli bismo sudbonosno, neugodno iznenađenje za rusku vlast bio je neuspjeh planiranog Blitzkriega protiv Ukrajine u veljači 2022. godine. Potpuno netočna sigurnosno-obavještajna procjena o raspoloženju ukrajinskog stanovništva i o sposobnostima ukrajinske vojske dovela je do toga da se umjesto trijumfalnog ulaska ruske vojske u Kijev i uspostave kvislinške vlasti dogodi iscrpljujući rovovski rat na istoku Ukrajine.

Iduće neugodno iznenađenje, koje je posljedica prvog, bilo je uvođenje zapadnih sankcija i prekid isporuke ruskih energenata Europi. Umjesto da strelovitim preuzimanjem vlasti u Ukrajini kolektivni Zapad dovede pred svršen čin, Rusija se na međunarodnom planu suočila s dugotrajnim sankcijama i diplomatskom izolacijom. Na domaćem planu suočila se s nužnošću mobilizacije velikog broja vojnika za vođenje pravog rata. Predsjednik Vladimir Putin je Rusima obećao da oni neće osjetiti posljedice pokretanja invazije na Ukrajinu. No, za dugotrajan rovovski rat nije dostatan profesionalni sastav ruske vojske, nego je potrebna redovita popuna postrojbi iznurenih neprestanim borbama i velikim gubicima.

Za rusku vlast i javnost (u mjeri u kojoj je javnost obaviještena o onome što se doista zbiva) daljnje neugodno iznenađenje predstavlja neutralizacija navodno moćne ruske Crnomorske flote. Zapovjedni brod, podmornicu i nekoliko velikih ratnih brodova potopili su ukrajinski ploveći dronovi. Ruska je mornarica ondje gotovo onesposobljena za borbeno djelovanje.

Izbjegnut državni udar

Treba se prisjetiti i prošlogodišnje Prigožinove pobune. Jevgenij Prigožin, vlasnik plaćeničke vojne formacije Wagner koja je osnovana u okrilju ruske vojne obavještajne služba GRU, pokrenuo je znatne vojne snage i s njima se iz Rostova na Donu uputio prema Moskvi. Tijekom jednog dana nesmetano je prešao gotovo 1.000 kilometara. Uspaničeni Putin napustio je Moskvu, a glavni grad branila je Rosgvardija, oružana formacija koja se razvila iz službe sigurnosti predsjednika. Pokazalo se koliko je nestabilna naoko monolitna piramida Putinove vlasti. Tada je za dlaku izbjegnut državni udar.

I sposobnost ukrajinske vojske da dalekometnim projektilima pogađa ciljeve u unutrašnjosti Rusije kao i nesposobnost ruskih protuzračnih snaga da te napade spriječe velika su iznenađenja za rusku vlast. Na taj način je oštećeno već 20-ak ruskih rafinerija.

Sva ta iznenađenja, sve to što se dogodilo a da to ruska vlast nije očekivala, sve se to svodi na jedan zaključak: predsjednik Putin, koji je veliko povjerenje ruskih birača dobio na osnovi obećanja da će biti jamac njihove sigurnosti i blagostanja, ne može ispuniti svoje obećanje. Prešutni sporazum između vlasti i građana svodio se na njihovo bespogovorno prihvaćanje svih Putinovih vanjskopolitičkih poteza u zamjenu za mir, sigurnost i blagostanje. To je, prije svega, podrazumijevalo da neće biti prisilne mobilizacije, a na masovno preseljenje stanovništva pred stranim invazijskim snagama nije se ni pomišljalo kao na izglednu mogućnost. Suočeni s brojnim neugodnim iznenađenjima, danas i oni koji su doista bezrezervno podržavali Putina shvaćaju da je upravo on, odnosno njegova politika prema Ukrajini, glavni uzrok njihovih briga i egzistencijalne nesigurnosti.

Iznenađenje i za Zapad

Neugodno iznenađenje koje je Zelenski priredio Putinu iznenadilo je i Zapad. Nije sasvim jasno jesu li svi na Zapadu bili ugodno iznenađeni.

Odlukom o kopnenoj invaziji na teritorij Ruske Federacije, o kojoj se prethodno nije savjetovao sa zapadnim saveznicima, Volodimir Zelenski je pokazao da je napokon shvatio Clausewitzovu tezu da je rat nastavak politike drugim sredstvima. Dosad je Zapad koristio rat u Ukrajini za ostvarivanje svojih političkih ciljeva koji se svode na jedan: zadati Rusiji strateški poraz. Ukrajina je trebala poslužiti kao instrument za ostvarivanje tog cilja. Pritom se cilj kolektivnog Zapada nije nužno poklapao s glavnim ciljem ukrajinske politike, a to je uspostava teritorijalne cjelovitosti.

Predsjednik Zelenski je, povukavši sa čisto vojnog stajališta neopravdan potez, pokazao da prestaje biti samo instrument tuđe politike te da je spreman svoju vojsku koristiti za ostvarivanje svojih političkih ciljeva. Predviđajući da bi u skoroj budućnosti mogao biti izložen pritisku saveznika da pristane na mirovne pregovore s Rusijom, on je povukao riskantan potez kojim se – ako taj potez uspije – bitno mijenjaju pregovaračke pozicije. Umjesto za Ukrajinu nepovoljnih okolnosti u kojima bi se pregovaralo o miru u zamjenu za pristanak da Rusiji pripadnu okupirani ukrajinski teritoriji, stvorena je situacija u kojoj Ukrajina može pregovarati o zamjeni ruskih teritorija koje ona kontrolira za ukrajinske teritorije koje kontrolira Rusija.

Čak i ako Rusija protjera ili uništi ukrajinske snage koje su zaposjele ruski teritorij, ostat će zapamćeno da Ukrajina nije samo pijun u rukama Zapada nego da je njezina vlast sposobna i spremna donositi autonomne vanjskopolitičke odluke. A to je za rusku vlast još jedno krajnje neugodno iznenađenje.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.