Zlatna i litijska groznica potresaju Beograd i Srbiju

Ni tri zlatne medalje “iskopane” na Ljetnim olimpijskim igrama u Parizu nisu uspjele nadjačati “ne” glasno izrečeno u brojnim gradovima Srbije najavljenom kopanju jadarita u zapadnoj Srbiji koje, kako tvrdi srbijanska vlast, treba početi “tek kroz dvije godine” – i to pod uslovom da se maksimalno osigura zaštita životne sredine.

Protivnici kopanja minerala iz kojeg se dobija vrlo traženi u svijetu najlakši metal litijum, čak su uspjeli ostvariti najave kako će borbu protiv Rio Tinta, kompanije koja je istraživala i utvrdila velike zalihe jadarita, nastaviti i na dočeku srpskih olimpijaca iz Pariza.

Razvili su veliki transparent “Nećete kopati” skandirajući “Rio Tinto marš iz Srbije” dok su Nole, Jokić i vaterpolisti, osvajači zlatnih medalja na netom završenim Olimpijskim igrama, iz petnih žila zajedno sa najpoznatijom podgoričkom popadijom Danicom Crnogorčević pjevali “Veseli se srpski rode”.

Bio je to trenutak kada su nacionalne televizije i medijski javni servis za trenutak prekinuli direktne prenose slavlja kod Starog dvora (Skupština grada Beograda) ili jednostavno okrenuli glavu odnosno sliku i ton na drugu stranu. Po principu “Veseli se srpski rode” može, a “Rudnika neće biti” ne može, jer navodno nije dovoljno rodoljubivo.

Kako je vaterpolista ‘iskulirao’ gradonačelnika

Uostalom, kao i dva dana ranije kada je u prijestonici Srbije održan još masovniji skup pod nazivom “Rudnika neće biti”, a poznata glumica Svetlana Ceca Bojković sa desecima hiljada učesnika (ministar policije Ivica Dačić tvrdi da je izbrojao 26.000 ljudi na Terazijama) još jednom etiketirana kao izdajnica srpskog roda. Jer nije kao spomenuta lijepa podgorička popadija spominjala ni Kosovo ni srpske barjake koji se navodno viju “od Prizrena do Rumije”, koja je, fakat, najprije nazvana nezvaničnom crnogorskom, a sada već i novokomponovanom “himnom” vaskolikog “srpskog sveta”.

Tako je, nažalost, još jednom potvrđeno kako je mišljenje isto kao i stražnjica (svako je ima), pogotovo ako je riječ o litijumskoj na Terazijama ili zlatnoj olimpijskoj groznici na i ispod balkona beogradskog Starog dvora.

O tome kako je plan o osvajanju bar jedne medalje više za Srbiju u odnosu ma Tokio gdje je osvojeno devet odličja, ostao u zapećku, nije razgovarano. Gotovo svi članovi olimpijskog tima sa 112 sportista došli su na poklonjenje kod predsjednika Aleksandra Vučića koji je ustvrdio kako je zlatnima Damiru Mikecu i Zorani Arunović (streljaštvo), Novaku Đokoviću (tenis) i reprezentativcima u vaterpolu već isplatio po 200.000 evra, srebrenoj Aleksandri Perišić (taekvando) 100.000, a bronzanim košarkašima po 60.000 evra.

Litijum je mnogo lakši od navedenih metala, pa ga valjda niko zbog toga nije ni spominjao. Nije ga spominjao ni vaterpolista Dušan Mandić koji je na prijemu “iskulirao” nekadašnjeg vaterpolistu, sada na funkciji gradonačelnika Beograda, Aleksandra Šapića izbjegavši da se pozdravi s njim.

Bio je to jedini “eksces” na slavlju u i ispred gradske kuće za koji se vjerovatno ne bi ni saznalo da nije svevidećih socijalnih mreža, na kojima je ponovo sa velikim iznenađenjem otkriveno kako niko od najboljih srpskih sportista ne sluša, naprimjer, EKV, Kandu, Kodžu i Nebojšu ili Darkwood Dub nego Baju Malog Knindžu koji odavno nije nikakav eksces nego je postao mainstream, kako je to lucidno pribilježio jedan od istaknutih “njuzovaca” Marko Dražić.

Dijalog sa uhapšenima

I to je sve što treba znati o manifestaciji ispred Starog dvora iliti slavlju nabijenom ponosom, patriotizmom, nacionalizmom i šovinizmom kojem je prisustvovao takođe veliki broj ljudi i djece koje Dačić ovaj put nije prebrojavao, pa su razni strajnići i drugi sportski novinari imali apsolutnu slobodu da taj broj napuhavaju dokle im se ‘oće.

Medalje će se uskoro preseliti u sportske almanahe, sam doček i prijem kod predsjednika biti brzo zaboravljeni, a litijumska groznica gotovo potpuno sigurno i dalje će potresati Beograd i Srbiju jer još zadugo neće biti odgovora na pitanje koje smo postavili u jednom ranijem tekstu: “Hoće li litij preporoditi Srbiju ili srušiti Vučića”.

Za samog Vučića koji je glavni junak oba događaja, kako onog ispred Starog dvora, tako i onog na Terazijama, tu nikakve dileme zapravo i nema. Čak je u ekspresnom obraćanju naciji pohvalio organizatore, učesnike i govornike, mahom njegove političke protivnike, što je sve prošlo bez incidenata i ničim izazvano predložio dijalog kao rješenje za litijumsku groznicu, nešto što je i do sada bilo mislena imenica u društvenoj stvarnosti Srbije, naročito otkako je upravo Vučić preuzeo sve dizgine upravljanja, on bi rekao uspravljanja, zemlje Srbije (sa bližom i daljom okolinom).

Zazvučale su njegove riječi mnogima primamljivo sve do trenutka kada je objavljeno kako je troje učesnika blokade željezničkih stanica Prokop i Novi Beograd ne samo uhapšeno nego još ekspresnije osuđeno na 40 i 30 dana zatvora zbog ometanja javnog reda i mira što je podsjetilo na model koji je poodavno uspostavila “Željezna Lady” u borbi protiv divljanja engleskih huligana na britanskim ulicama i stadionima.

Kako Vučić zamišlja dijalog sa huliganima, koji to definitivno nisu, pokušao je objasniti tvrdnjom kako blokiranja saobraćajnica, mostova i drugih značajnih objekata u Srbiji više neće biti.

Policija je prethodno u svitanje potisnula preostale demonstrante sa pruge koji su tu proveli cijelu noć.

Protiv kopanja 55 posto

Advokati su, naravno, podnijeli žalbe na prvostepene odluke, a privedeni i osuđeni uskoro i pušteni, najavljuju se i novi protesti ispred zgrade Vlade Srbije, a ne zna se ni ko će i kada voditi dijalog o kopanju litijuma u dolini Jadra na koje su zeleno svjetlo, podsjetimo, dali i njemački kancelar i Evropska unija.

Prema jednom od rijetkih istraživanja javnog mnjenja, trenutno je u Srbiji 55 odsto građana protiv otvaranja i iskopavanja litijuma, a svega 25 odsto za, iako svi provladini mediji vode intenzivne promotivne kampanje u korist kopanja.

Pritom, kao po pravilu, zanemaruju činjenicu o kompleksnosti teme koja se mora sagledavati iz više dimenzija, najprije tehnološkoj odnosno iz ugla rudarske struke, zatim ekološkoj, pa tek onda o ekonomskoj i političkoj.

Po svim ovim elementima, iako adekvatnih studija ni po jednom pitanju ne samo da nema konsenzusa, nego je društvo duboko podijeljeno. Kopati ili ne kopati dobilo je u Srbiji bez pretjerivanja značaj ravan onoj šekspirovskoj dilemi biti ili ne biti.

Zlatna (olimpijska) groznica polako prolazi, a litijumska će biti tema najmanje još dvije godine.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.