Može li Netanyahu podnijeti posljedice prisjećanja na 11. septembar u SAD-u?

U svom četvrtom govoru u američkom Kongresu 24. jula 2024. godine, izraelski premijer Benjamin Netanyahu ponovo je naglasio da su događaji 7. oktobra slični onome ono što se dogodilo u Sjedinjenim Američkim Državama 11. septembra 2001. godine, dodajući da to bilo gotovo 29 puta više od onoga što se tada dogodilo.

Ovo pozivanje na historiju, koje je bilo primjetno u obraćanju izraelskog premijera još u prvim satima napada 7. oktobra, postavlja važna pitanja o značaju podsjećanja na takav događaj. Zašto je pravljena paralela između događaja 7. oktobra i 11. septembra? Ili još važnije pitanje: shvata li izraelski premijer kakve su posljedice takvog podsjećanja?

Ovaj članak se fokusira na neke važne zaključke koji bi mogli biti od koristi da se razumije potreba za prizivanjem historije u ovakvim slučajevima. Treba li se to raditi samo djelomično ili je potrebno upotpuniti to podsjećanje kako bi se sagledali svi detalji onoga što se dogodilo? Do čega su doveli događaji na koje se podsjeća i šta bi moglo proizaći iz toga u trenutnom kontekstu?

Kada se govori o napadima 7. oktobra, onda se misli na napade palestinskog otpora na doseljenička naselja u blizini sjeverne i istočne Gaze. Ovaj napad je izveo pokret koji nije državni akter (Non State Actor), a definiran je kao igrač nižeg ranga od države. U palestinskom kontekstu, to je pokret otpora. Ovaj događaj, koji je trajao nekoliko sati i tokom kojeg je zarobljen jedan boj Izraelaca, otvorio je vrata za niz ubrzanih dešavanja u palestinskom, regionalnom i međunarodnom kontekstu.

Razumijevanje prizivanja historije i posljedice koje to nosi

Podsjećanje se odnosilo na događaje iz septembra 2001. godine, za koje je odgovorna nedržavna grupa – organizacija Al-Kaida. Prvi važan zaključak do kojeg se dolazi u kontekstu izraelske i američke percepcije onoga što se dogodilo u septembru 2001. ili u oktobru 2024. godine jeste da takvi nedržavni akteri mogu djelovati na taj način samo ako iza njih stoji država.

Zbog toga Izrael nastavlja iznositi tvrdnje da je Iran odgovoran i da pomaže Hamasu. Da nije bilo pomoći Irana Hamasu, Hezbollahu i Husima (Ansar Allah), ove organizacije ne bi mogle činiti sve što čine. Međutim, to se uopće ne čini kao tačna konstatacija ako se uzme u obzir kontekst svakog od ovih političkih igrača.

Sjedinjene Američke Države učinile su istu stvar kada su talibansku vladu tretirale kao opunomoćenika organizacije Al-Kaida. Što se tiče stava Izraela, posebno njegovog premijera Benjamina Netanyahua, ovi nedržavni akteri u svojim akcijama protiv Izraela mogu opstati samo uz podršku Irana.

Dakle, nije u pitanju samo podsjećanje na ulogu aktera, već i na ulogu države.

Drugi zaključak je da razgovor o ovim napadima nije govor o direktnoj konfrontaciji, jer akteri koji nisu država₋započinju aktivnosti u skladu sa svojim vremenskim planovima i prioritetima, kako bi zgrabili ono što zovu pobjeda i učinili da se druga strana trudi vratiti svoj položaj i sposobnost odvraćanja, i tome slično.

Također, u ovakvim ratovima se mijenjaju koncepti pobjede i poraza. To se dogodilo u oba slučaja: u američkom i izraelskom. Nakon napada u septembru 2001. godine, Sjedinjene Američke Države povele su globalni rat protiv terorizma bez neke jasne definicije u sklopu kojeg je vođen i rat protiv Iraka 2003. godine, a prije toga i rat protiv Afganistana koji je započeo 2001. godine, kao i druge ratove razasute po svijetu protiv raznih organizacija u Somaliji, Jemenu i Pakistanu. Svi ovi ratovi vođeni su pod okriljem rata protiv terorizma.

U svom odgovoru na oktobarske napade, Izrael nije bio ništa drugo nego imitator, jer je poveo rat protiv Hamasa u Gazi, nastavio agresiju na Zapadnoj obali i širenje doseljeničkih naselja, da bi istovremeno, ulaskom drugih igrača poput Hezbollaha, počeo napadati i Liban.

Politička neizvjesnost i konfuzija

Zatim na red dolazi i Jemen. Izrael je napao jemensku luku Hodeidah nakon što je jemenski dron, koji je lansirala grupa Husi, napao Tel Aviv. Istina je da je država, a ovdje govorimo o Izraelu, a prije toga i Sjedinjene Američke Države, zauzela poziciju reakcije, a ne akcije, što ju je učinilo nesposobnom da ponudi definiciju pobjede koju je moguće ostvariti.

Naprimjer, ono što se dešava u Izraelu govori o stanju političke konfuzije; jer definicija pobjede nije jasna. Postoji definicija koju su dali premijer i radikalni desničari oko njega, a to je eliminacija pokreta Hamas. Međutim, pripadnici vojnog establišmenta i drugi političari ne vide to kao nešto što je moguće. Zbog ove nejasnoće u definiciji pobjede, dolazi do iscrpljivanja vojne snage; budući da se za tom definicijom traga kroz sve vojne aktivnosti i operacije.

Ovo možda i nije toliko daleko od ratova koje su Sjedinjene Američke Države vodile više od dvije decenije širom svijeta, jer ti ratovi nisu donijeli nikakvu stabilnost u Afganistanu ili Iraku, već su učinili te zemlje još nestabilnijim i pretvorili ih u izvore regionalne nestabilnosti.

Washington je vjerovao da je pobjeda u uništavanju talibana i formiranju nove vlade prema zapadnim standardima. Međutim, nakon više od dvije decenije rata u Afganistanu doživljava neuspjeh, zbog čega je bio primoran da pristane na opciju pregovora i prihvatanja nedržavnog aktera talibana koji je bio ključan faktor u pomaganju Washingtonu da se povuče iz Afganistana.

Naravno, nemogućnost da se definira pojam pobjede čini priče dvosmislenim i promjenjivim, pored toga da je teško ignorirati razmjere političkih, moralnih i ekonomskih gubitka koji su naneseni Sjedinjenim Američkim Državama. Gubici su premašili dva biliona dolara, dok je više od 50.000 afganistanskih civila izgubilo živote, prema dostupnim podacima.

Naravno, uz ogromna stradanja rat je doveo i do strašnih razaranja unutar Afganistana, a ista stvar se ponavlja i u izraelskom ratu u Gazi, u kojem se broj poginulih i ranjenih približava 200.000.

Netanyahuovo prizivanje historije i podsjećanje na događaje 11. septembra ne može biti slučajno, jer tako može provoditi svoje planove usmjerene na likvidaciju palestinskog pitanja i stvaranje činjenica na terenu koje ideju o palestinskoj državi, pa čak i o ujedinjenom palestinskom društvu sa međusobno povezanim selima i gradivima, čini gotovo nemogućom.

Iscrpljivanje i visoke cijene

Ovaj fenomen je bio prisutan i u ratu koji je Washington vodio nakon događaja u septembru, u kojem je jasno ispoljena želja za preoblikovanjem pravila igre u svijetu u pogledu centralnog značaja unipolarnosti i definiranja scene, kako je to opisao George W. Bush, rekavši da zemlje moraju odlučiti hoće li biti uz Sjedinjene Američke Države ili protiv njih.

Podsjećanje na ove događaje poslužilo je za obuzdavanje Washingtona u njegovim političkim stavovima o ratu u Gazi. Kao da time poručuje Washingtonu: Zbog napada u septembru 2001. godine imali ste pravo raditi sve što ste htjeli više od dvije decenije, a sada, zbog napada koje Netanyahu smatra 29 puta gorim od događaja 11. septembra, ne želite da Izrael odgovori?

Pozivanje na ove događaje, kako je to učinio Netanyahu, nameće pitanja o sposobnosti Izraela da snosi posljedice takvih koraka. Podsjećanje na ove događaje dolazi u vrijeme kada Washington pati od očitog iscrpljivanja kapaciteta, dok prakticira “komandiranje iz pozadine”, što prisiljava druge, uključujući Izrael, da preuzimaju više uloga.

Washington, zajedno sa svojim međunarodnim saveznicima i međunarodnim organizacijama, na čelu sa Ujedinjenim nacijama, nije mogao podnijeti posljedice dugotrajnih ratova koji su iscrpili njegove vojne, političke i ekonomske kapacitete, posebno u vrijeme uspona političkih snaga koje bi ekonomski i politički mogle ugroziti poziciju Amerike.

Je li Izrael u stanju da samostalno podnese posljedice rata koji traje gotovo deset mjeseci u svjetlu povlačenja političkih i ekonomskih saveznika? Kako će Izrael nadoknaditi ekonomske gubitke u teškim ekonomskim uvjetima u Sjedinjenim Američkim Državama? Kako će se suočiti s negativnom reputacijom i narativom koji se širi svijetom, i to u otvorenom svijetu koji svjedoči promjenama u percepcijama i uvjerenjima generacija?

Sjedinjene Američke Države su platile, i još uvijek plaćaju, visoku cijenu zbog svog rata protiv terorizma, koji je bio popraćen kršenjima ljudskih prava i vrijednosti koje su se oduvijek promovirale. Izgleda da ni Izrael neće biti izuzetak s obzirom na svoja kršenja prava u svijetu u kojem se mijenjaju ideje, alati utjecaja i centri moći.